KB Dubrava
Filip ne pruža ruku jer se srami masnica koje su mu zadali nasilnici
Nakon sedam dana liječenja, Filip je u srijedu oko 13.30 sati napustio bolnicu u Dubravi.
Ne želi mi ni ruku pružiti, srami se masnica koje ima po licu, kao da je on zbog njih kriv, kazala je Sonja Š, majka pretučenog 14-godišnjeg Filipa dok je sa sinom ulazila u dizalo KB-a Dubrava. Nakon sedam dana liječenja, Filip je u srijedu oko 13.30 sati napustio bolnicu.
Sat ranije posjetio ga je predsjednik Ivo Josipović. Doduše, kad je iz Ureda predsjednika javljeno da on sa svojom pratnjom doći u KB Dubrava, Filip je već bio odjavljen s odjela na 6. katu. Neslužbeno, zbog posjeta predsjednika dječak je malo zadržan u bolnici. Filipa i predsjednika Josipovića nije se smjelo snimiti zajedno jer, kako je obrazloženo, “predsjednik nije ovdje radi reklame”.
Trebamo izvući pouku
– Filip je sjajno – kazao je nakon izlaska iz bolnice predsjednik te dometnuo da se iz njegova slučaja mora izvući pouka kad već nije iz prijašnjih. Poručio je da treba preispitati kaznenopravni sustav, poraditi na prevenciji te kazao kako vjeruje da će državni odvjetnik u ovom slučaju znati obaviti svoj posao. U Centru za socijalnu skrb u Sesvetama govore da će i oni odraditi svoj dio i u obradu uključiti i obitelji zlostavljača. Ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb Marija Pavić prilično ogorčeno kaže da se Centar uključuje nakon dojave, kad je šteta već napravljena: – Mladi su okruženi nasiljem. Mi nikome ne možemo ući u dom i gledati odgaja li dobro svoje dijete. Roditelji moraju shvatiti da su odgovorni za vlastitu djecu. Neka pitaju s kim se druže, kamo idu, neka sudjeluju u njihovom životu – rekla je Marija Pavić. Filipovi roditelji svjesni su da će svom sinu sad morati biti od velike pomoći kako bi smanjili šok i strah koji se u toga visokog i mršavog dječaka uvukao nakon što su ga dječaci nešto stariji od njega brutalno pretukli nedaleko od kućnog praga i ostavili ga samog i ozlijeđenog da bespomoćno leži, sve do slučajnog nailaska Hitne.
Učenici su mu poslali srce
Dječakov liječnik iz bolnice Dubrava dr. Aleksandar Milenković objašnjava da će sad trebati liječiti Filipa zbog psihičkog stanja.
Dan prije izlaska iz KB-a Dubrava dječak je u bolničku sobu primio poruku svojih razrednih prijatelja iz 7.f OŠ “Luka” u Sesvetama:
– Poslali su mu veliko srce – kazala je majka Sanja dok je Filip bez riječi koračao uz nju.– Želi samo da što prije stignemo kući – kaže mama.
Roditelji napadača mogli bi ostati i bez 100 tisuća kuna
Osim kaznene odgovornosti maloljetnika koji su zvjerski tukli 14-godišnjaka, valja podsjetiti da postoje i instrumenti građanskog prava. Sudac Vrhovnog suda Đuro Sessa podsjeća na odredbe Zakona o obveznim odnosima prema kojima za štetu koju počine maloljetnici odgovaraju roditelji. U sudskoj parnici, a takva sudska praksa postoji, dijete koje je pretučeno, odnosno njegovi roditelji, mogu tužiti maloljetne nasilnike i njihove roditelje i tražiti od njih naknadu štete. O posljedicama koje će pretučeni dječak trpjeti ovisi koliki bi iznos bio dosuđen.
Sudovi obično za teške tjelesne ozljede u prometnoj nesreći, koje za posljedicu imaju 10-postotni invaliditet, dosude oko 40.000 kuna. A ovdje bi odšteta mogla biti i veća zbog 4-satne torture i velike psihičke traume koje je dječak pretrpio. Iako novac zacijelo ne može dječaka vratiti u stanje prije napada, možda bi – kad bi roditelji svih maloljetnih nasilnika morali dati 50 ili 100 tisuća kuna, a za smrt 220 tisuća kuna svakom roditelju – ipak svi poveli više računa.
i sam si rekao da škola, kao odgojna ustanova, nije ništa učinila. mislim, što si ti mogao učiniti osim da porazgovaraš sa roditeljima djeteta koje je tvom djetetu slomilo prst?
a ako nisi dobro shvatio, moj komentar je bio da MI, kao roditelji, JESMO najodgovorniji za odgoj našeg djeteta, ali da na žalost, NISMO jedini koji odgajamo.
Jednom mi sin u 4. (četvrtom!!) razredu iz škole došao kuči sa slomljenim prstom! Slomio mu ga školski drug koji več godinama stvara probleme i to dok je učiteljica bila u razredu!!!!
Sutradan sam došao razgovarat sa učiteljicom i ona me onako pedagoški iskustveno htjela smirit i otpilit. Sa smješkom mi pričala da se djeca malo naguravala i eto malo peha, da je čudno što je sin slomio prst, skoro da je on kriv jer ima izgleda tanku kost.... I dok ona kofol pozitivistički objašnjava kako je sve zapravo u redu, ja ju pogledom ubojice prvo podsjetim da osnovna škola pored odgojno-obrazovne funkcije ima i zaštitnu, a onda joj tokom njenog lupetanja nekih 30 puta ponovim:"Šta moram ja kao roditelj uradit da ujutro ostavim dijete čitavo u školi i nakon nastave dobijem neslomljeno nazad? Šta moram uradit, recite mi?" Ako shvačaš poantu, ja tamo nisam krivio ni nju, ni onog malo delikventa ni sistem nego sam problem zapravo usmjerio na sebe. Jer ja to doista tako doživljavam. Kad se učiteljica nije prestala glupirat i shvatio sam da ona doista ne vidi problem ili vjerovatnije blefira do krajnosti kako je sve u redu, rekao sam joj da ćemo razgovor nastavit uz prisustvo ravnatelja jer ja nisam dobio odgovor na svoje jedno jedino pitanje. Onda se uozbiljila....... Ako bi i ravnatelj bio nešto pametan, otišao bi i na višu instancu sve dok nekome ne dopizdim..........
Dakle, 'što mogu/moram ja uradit' je ključno a ne neka jadikovanja nad sistemom, okolinom itd.
Ove kazne od 100.000 a u praksi 30.000 kuna su mi nekako nedovoljne. Kao prvo, bogataš sa lakočom plati i naravno, on ima para za najbolje advokate da sredi najnižu kaznu. Trebali bi roditelji odradit i nekoliko tisuča sati društveno korisnog rada, recimo da starcima u staračkom domu peru guzice i slično. To su oni sati koje nisu odradili kao roditelji sa svojim djetetom, pa društvo trpi zbog toga, pa nek sada vrate društvu u ovom obliku. To bi bilo po meni koliko toliko fer. Dosadašnja praksa kažnjavanja i zakonodavstvo su naprosto sprdnja svim roditeljima koji se trude.
Jednom sam na ulici preživjeo žešće cipelarenje od 6 tinejdžerskih huligana, kukavički iza leđa, nisam se ni okrenuo a več sam bio na podu, nisam ni jednog poznavao, bezrazložno, onako iz dosade su me oni 'sredili'. Tjedan dana nisam oka sklopio od bola jer sam imao napuknuta rebra. Još godinu dana kasnije, kada sam šetao ulicom, trznuo sam na svake trčeče korake koje sam čuo odpozada..... Bio sam 10 godina stariji od Filipa, a nisam preživjeo ni 5% ovoga što je ovaj jadan mali na slici. Mogu samo nagađat kako mu je......
Iako sam na početku tvrdio da su krivi roditelji a ne klinci, prema fotki mogu konstatirat da su napadači prešli prag ljudskosti, da se radi o bolesnim životinjama koje bi trebalo na nekoliko godina poslat na Goli otok nosit kamen. Jedino ih to možda još spasi.....
Filipu i roditeljima želim snage i hrabrosti za što brži oporavak!!























