– Nikad nisam mislio da ću se jednoga dana baviti pčelama. No, s druge strane, nisam niti sanjao o tome da ću sa 33 godine biti u mirovini. I tako je sve počelo. Danas u radu sa pčelama uživam, to vas ponese, potpuno zaokupi i kada sam u tome poslu, ne mislim na neke druge stvari, ružne uspomene... – ispričao nam je Ervin Brnardić iz Belaja pokraj Karlovca koji ima Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Brnardić koje danas na ekološki način proizvodi med.
No, Ervinova priča počinje još 1991. godine. Domovinski rat zatekao ga je u služenju JNA. Tada mu je bilo samo 19 godina, pobjegao je iz jugovojske i otišao u Domovinski rat.
– Početkom srpnja 1991. potpisao sam za 1. gardijsku brigadu Tigrove i s njima prošao gotova sva ratišta u Hrvatskoj, od Novske, Novigradskog ždrila, Petrinje, Siska, ogulinskog područja, nisam bio samo u Vukovaru i Dubrovniku. Proživjeli smo mnogo toga, bio sam sa suborcima i zarobljen, a 1991. ranjen sam u ruku i nogu na bojištu u Novskoj. No, ubrzo sam se vratio u rat i ostao do kraja. U MORH-u sam i nakon rata ostao kao Tigar, prošao sam profesionalnu rehabilitaciju te iskoristio mogućnost i završio za inženjera telekomunikacija na Prometnom fakultetu u Zagrebu – kazao je Ervin Brnardić.
No, kao invalid nije imao perspektive u Tigrovima i MORHu, a i čin i stručna sprema nisu se više poklapali.
– Tako sam, kad su mi bile 33 godine, otišao u profesionalnu invalidsku mirovinu – kaže.
Mladi ‘penzioner’
Neko je vrijeme bio samo ‘penzioner’, ali onda je zasnovao obitelj. Prije devet godina rodio mu se Nikola, a poslije i Ema kojoj su sada četiri godine. Život je tada dobio novi smisao, nosile su ga neke druge motivacije.
– Mlad sam i bilo mi je čudno biti umirovljenik. Mislio sam, pa nemaš tako puno godina, još nešto možeš napraviti, nečemu se posvetiti, pridonijeti obitelji i kući. I tako sam odlučio postati pčelar. Nisam ništa o tome znao, nikada se moji roditelji ni ja nismo time bavili. Bio sam posve nov u svemu. Ali nešto mi je trebalo, nešto kako bih i misli zaokupio, bio u prirodi. Svi kažu da se time ne može svatko baviti jer su pčele vrlo osjetljive, znaju kad ste bolesni, nervozni, prehlađeni, ne vole da vam se tresu ruke i tada vas se klone. Kad sam s pčelama, često sam posve sâm u prirodi satima i to me opušta, to je postala moja nova ljubav – govori mladi pčelar dok s njim hodamo 200-tinjak metara od ceste, po šumskom puteljku kako bismo došli do njegovih košnica.
U pčelarskom “biznisu” sada je šest godina, počeo je sa pet košnica i četiri zajednice i polako, godinama kupovao potreban materijal i ulagao te povećavao zajednice.
– Pročitao sam puno knjiga, raspitivao se, prošao brojne tečajeve, a završio sam i Pčelarsku školu u Zagrebu koja je trajala godinu dana, pola smo godine imali nastavu, a drugu smo polovicu sa pčelarima bili na terenu. Osim toga, u Karlovcu sam završio i seminar za voditelja seoskog turizma. Sve mi je to pomoglo da danas posao razumijem u tolikoj mjeri da svakome kome treba mogu dati savjet, pomoći mu i telefonski, a da pčele i ne vidim. Ali, kao i u svemu čime se bavite, stalno se mora dodatno učiti – kaže Ervin koji je prije tri godine ispunio sve kriterije kako bi dobio certifikat za ekološku proizvodnju meda.
Prema tim kriterijima košnice moraju biti udaljene tri kilometra od prometa i onečišćenja. Njegove su čak deset kilometara udaljene od gradske vreve i kemikalija kojima se tretira okolna zemlja. U dijelu šume u Belaju, mjestu pokraj Karlovca, smjestio je svoje pčele, usred prirode koju još nije narušila ljudska ruka.
– Dosad sam godišnje proizvodio tonu meda. Ove godine imam 100 košnica i ako sve bude u redu, ako pčele na vrijeme počnu pripremu i proizvodnju meda, mogao bih dobiti čak tri tone. A od meda i proizvoda pčela radimo sve što možete zamisliti. Cvjetni prah prodajemo kao pripravak za čaj, skladištimo med u saću, proizvodimo kestenov med, lipov i livadni med. Radimo i medovu rakiju i medovaču, skupljamo matičnu mliječ, a radimo i propolis kapi, koje su vrlo tražene jer su prirodni antibiotik i biostimulator, djeluju antibakterijski, antivirusno, a koriste se i za dezinfekciju usne šupljine. Za svaki od tih proizvoda među pčelama morate biti u određeno vrijeme. Primjerice, samo se u određeno vrijeme skuplja matična mliječ, sastojci za propolis, saće. To vam je svakodnevni i cjelodnevni posao od početka proljeća, cijelo ljeto i jesen. Ponekad se ispod odijela i posebnog pokrivala za glavu na suncu doslovno satima “kuham”, ali ljubav je za taj posao jača od svega. Pa i čitavu sam obitelj zarazio time. Supruga Nikola, inače inženjerka strojarstva, također je u tome.
Brojne nagrade za med
– Ona radi etikete, oslikava staklenke, radi orahe u medu, peče kolače s medom, izrađuje drvena postolja za staklenke. Čak sam i sina Nikolu, kojemu je devet godina, uvukao u tu priču. On se također brine o pčelama, priprema i boji košnice, a pomagat će mi i u radu pa ćemo za to nagraditi džeparcem. Sve što je od meda je zdravo, tako da i djeci medom jačamo imunitet – obiteljska je priča Brnardića.
Najviše su uložili svog novca, ali su na pozitivnoj nuli, kaže Ervin. Od Ministarstva turizma dobili su nepovratno novac za uređivanje kušaonice. Dogradili su dio uz kuću i tu uredili prostor u kojem se mogu vidjeti i kušati svi proizvodi od meda, a tu Ervin održava i predavanja onima koji se žele početi baviti pčelarstvom.
– Na jednom predavanju za ekopoljoprivredu imao sam grupu od dvadesetak polaznika, a koliko znam, dvojica su počela ozbiljno pčelariti. I sada tko želi može doći k nama u kušaonicu – dodao je Brnardić.
Njegovi se proizvodi mogu kupiti u trgovinama, pa i u Zagrebu i Zaprešiću, te na svim sajmovima toga tipa, a o njihovoj kvaliteti govori i podatak da je sve prošlogodišnje proizvode prodao. Osim toga, svake godine odlazi na brojne sajmove pa ne izostaju niti nagrade. Nedavno je za najaromatičniji livadni med na Balkanu dobio nagradu u Ukrajini, kušači meda na Danima hrvatskog meda njegove su proizvode ocijenili najboljima, a lani je u Dubrovniku na Mediteranskom sajmu njegov med proglašen prvim medom Mediterana.
– Nagrade nas vesele jer su priznanje za rad, dokaz da se zaista trudimo, da zadovoljavamo sve ekološke standarde i da zaista radimo dobar med. Sa sto je košnica puno više posla i bit će naporno, ali nas taj posao veseli – dodaje Brnardić.
Država njemu i drugim pčelarima pomaže tako da im osigurava lijek za pčelinje zajednice, što je, smatra Ervin, u redu.
– Činjenica je da su pčele osjetljive, u ovo ih vrijeme “napada” varroa pa je godišnji gubitak i do 25 posto. To pokušavamo nadoknaditi povećavanjem pčelinjih zajednica kako bismo zadržali planirani broj zajednica – kaže hrvatski branitelj koji je svoje umirovljeničke dane posvetio obitelji i poslu u kojemu svi uživaju.
>>Damir Tomljanović Gavran: Tigar koji je uvijek išao prvi
