U Hrvatskoj postoji duga tradicija različitih javnih diskursa o navijačima. Još u doba Jugoslavije, potkraj osamdesetih, sociolozi i psiholozi dobili su mogućnost javnog govora zasnovanog na istraživanju, pa je Zagreb postao prvi grad u kojem je objavljena studija o navijačima, čiji je dugački naslov (‘Socijalni i psihološki aspekti nasilničkog ponašanja sportske publike’) poslije primjereno promijenjen u “Navijačko pleme” i objavljen kao zasebna monografija. U studiji koju su potpisali Buzov, Magdalenić, Perasović i Radin prvi put korišten je ne samo pojmovnik sociologije sporta nego i sociologije supkultura mladih, što je odgovaralo i nastanku supkulturnog stila “nogometnog huligana”.
Koncept moralne panike
Nakon te studije nastalo je još nekoliko znanstvenih radova, Lalić je objavio svoju disertaciju o Torcidi, i zapravo je cijela istraživačka priča stala. U javnosti su prevladali drugi diskursi, često senzacionalistički, dnevno-politički uvjetovani i dobro opisani sociološkim konceptom “moralne panike”. Upravo je današnje vrijeme tipično za moralnu paniku i stvaranje medijske slike o navijačima kao glavnom i gotovo jedinom problemu hrvatskog nogometa, što je u kontekstu dokazanog kriminala i korupcije u HNS-u i sudačkoj organizaciji prilično groteskno. U tragičnu različitost između dobrog dijela današnjeg javnog diskursa i stvarnosti, uvjerio sam se na svojoj koži u utorak u Zelini. Kako sam navijač Hajduka, krenuo sam s prijateljima autom prema Zelini. Mnogi su otišli ranije s posla i nisu stigli ništa pojesti, nadajući se pučkoj veselici, kotlovini ili nekim sličnim štandovima s hranom.
Bio sam skeptičan prema takvim očekivanjima, što se pokazalo potpuno točnim; kao navijači Hajduka, nismo smjeli parkirati auto niti otići do dijela gdje se moglo nešto pojesti. S parkirališta koje je za nas bilo osigurano, morali smo krenuti prema stadionu. Na svim drugim prilazima stadionu bili su štandovi, točionici s pivom, ali za nas nije postojala mogućnost ni da popijemo čašu vode. Utakmica je bila prilično mirna, a navijački dio također je bio unutar uobičajenog, prilično mirnog izražavanja grupnih preferencija i animoziteta. Uvrede su u navijačkom svijetu ritualizirane i uobičajene, pa kad ih čovjek vidi na stranicama HHO-a selektirane i izvučene iz konteksta, to još više pridonosi grotesknoj slici o odnosu društvenih i navijačkih aktera. S takvim pisanijama pod imenom “izravna prevencija navijačkog nasilja” postoji puno ozbiljniji problem. Kada je Torcida uočila kako jedan od domaćih navijača koji je bio najglasniji u uvredljivu dobacivanju ima popriličan višak kilograma, zaorila se pjesma koja se ponovila više puta: “debeli, debeli, kol’ko možeš pojesti, jedeš cijeli dan, jedeš cijeli dan, stvarno nisi normalan”. Tu je pjesmu pjevalo više ljudi nego što ih je sudjelovalo u skandiranju koja spadaju u ritualizirane netrpeljivosti navijačkih skupina, ali valjda se nije uklopila u koncept “izravne prevencije”. Nakon završetka utakmice, očekivano, Torcida nije mogla sa stadiona i svi smo mirno stajali. Tada je doletjelo kamenje na našu tribinu. Jedan je pogodio starog hajdukovca iz Đurđevca koji je na utakmicu doveo petogodišnjeg sina. Na sreću, nije ozlijeđen i komešanje koje je nastalo se smirilo. Nakon još dvadesetak minuta, mogli smo krenuti, u koloni, uz pratnju stotinjak specijalaca, prema parkiralištu. Bio sam u drugom dijelu kolone i dok su oni na čelu došli nadomak cesti i parkiralištu, mi smo bili još stotinjak metara od cilja. Tada smo primijetili veće komešanje i uzvike. Krenuli smo, neki od nas bržim korakom, kako bismo vidjeli što se događa. Kasnije sam sreo navijače koje poznajem odavno i koji su mojih godina (oko 50), a koje je policija na silu izbacila iz kafića u kojem su u miru s domaćinima htjeli popiti piće, a to je bio povod komešanju na čelu kolone.
Opkoljeni smo
Ubrzo smo pristigli bliže cesti i vidjeli kako velika grupa policajaca kreće prema masi. Nakon što su oni koji su stajali u prvom redu dobili pendrecima po glavi, nastao je stampedo. Svi trče prema nama, okrećem se i trčim, iako sa dva stenta u lijevoj koronarnoj arteriji ne bih smio sprintati. Nakon pedeset-šezdeset metara zaustavljam se i gledam oko sebe; nekoliko vozila policije kreće prema nama, tako da oni iz vozila dolaze s boka. Vozila se zaustavljaju i iz njih istrčavaju nove policijske snage. Neki bježe, a ja pomislih: zašto sad trčati, nisam ništa učinio, ovako će ispasti da sam bacio kamen ili nešto napravio, i mirno stojim. Desetak metara od mene, mladi momak također stoji mirno i još diže ruke u zrak, ali ga pendrek pogađa u glavu. Zateturao je i počeo bježati. Tada se začulo urlanje jednog od policajaca: “Deri po leđima, deri po leđima!”. I policija je počela pendrečiti sve koji su joj se našli na putu. Počinjem i ja bježati. Na grupu sa čela kolone koja je dvadesetak metara od mene nasrću policajci i čini mi se da smo opkoljeni. Ljudi viču, padaju na zemlju. Policija udara i pritišće nekolicinu na zemlju i onda staje, odvodeći desetak ljudi koji su bili najbliži pendrecima, držeći neke u ležećem položaju. Panika, nevjerica, uzvici “Zašto to radite?”.
Među nama bilo je i žena i djece. Bila su tri glavna udara policijskih snaga na masu, a neki navijači su se pokušali oduprijeti, goloruki, drugi su pokušavali pregovarati s policijom. Polako, svi smo došli do auta i onda tri sata čekali na parkiralištu jer je policija pretraživala automobile. Mrak se odavno spustio, a mi smo čekali dozvolu policije da krenemo. Ljudi su bili gladni, žedni, preplašeni, a mnogi od bolova zbog pendrečenja nisu mogli stajati na nogama. Klasična tehnologija, poput radija, omogućila je da čujemo, šokirani, kako na Drugom programu reporter izvještava o sukobu BBB-a i Torcide, a suvremena tehnologija omogućava da vidimo kako na internetskim portalima javljaju o zasjedama, bakljama i bocama. Stvaranje medijske slike koja želi obnavljati priču o huliganstvu i nasilju navijača ostat će bez odgovornosti ili barem isprike, a organizacije koje bi trebale štititi očigledno ugrožena ljudska prava navijača bavit će se pjesmicama. Ništa novo, samo svježe proživljeno na vlastitoj koži.
Želim živjeti u diktaturi! Dosta mi je demokracije. Policijo, takvu te volim!