Knjiga razgovora \"O nebu i o zemlji\", koja je na hrvatsko tržište došla zahvaljujući zagrebačkom VBZ-u, između donedavnog nadbiskupa Buenos Airesa kardinala Jorgea Bergoglia i tamošnjeg rabina Abrahama Skorke nije samo pravo osvježenje na policama duhovne beletristike i duhovne publicistike, kako bi se taj žanr mogao nazvati, nego i vrlo dobar \"ključ\" za razumijevanje pontifikata novoga poglavara Katoličke Crkve, pape Franje, koji svojim potezima od prvih minuta svoga papinstva iznenađuje svjetsku javnost.
Papa Franjo definitivno je čovjek Evanđelja, tj. napravljen je od onog nepatvorenog evanđeskog i kristovskog \"materijala\", koje ne ostavlja nimalo sumnje u autentičnost njegova tumačenja kršćanske poruke. S druge strane, rabin Skorka, kao \"rabbi\" (učitelj) i čovjek Tore i Zakona, govori istim jezikom kao i katolički kardinal, tj. sadašnji papa. Kako je to moguće, upitat će se netko.
Odgovor se skriva u činjenici da obojica govore o univerzalnim vrijednostima iz duhovne i vjerske perspektkive, tj. apsolutnih i nepromjenjivih vrijednosti, za razliku od relativizma koji vlada današnjim svijetom. Dio tih razmišljanja prenijet ćemo u našem ovotjednom feljtonu.
Jednom dok sam bio biskup, dobio sam pozivnicu za Caritasovu dobrotvornu večeru. Za stolovima je trebala sjediti, kako se to obično kaže, društvena krema. Odlučio sam ne ići. Bio je pozvan i tadašnji argentinski predsjednik, a na večeri se izvlačila tombola i nakon prvog jela, na dražbi je bio ponuđen jedan zlatni Rolex. Sramotno, ponižavajuće, degradacija milosrđa. Igralo se na kartu taštine – tko će više dati za taj sat kako bi siromašni imali što za jesti. Srećom, Caritas više ne radi takve stvari. Ponekad se uime milosrđa pokreću akcije koje nisu karitativne, one su poput karikature dobrih namjera. Nema milosrđa bez ljubav, a ako u činu pomaganja siromašnima prevagne taština, nema ni ljubavi, sve je samo glumatanje milosrđa – rekao je Bergoglio.
Odnos vjerskih zajednica prema novcu uvijek je zanimljiva tema, pa je u svojim razgovorima otvaraju ondašnji buensoairski nadbiskup kardinal Jorge Bergoglio i rabin Abraham Skorka.
Bergoglio: Kršćanstvo jednako snažno osuđuje komunizam kao i divlji kapitalizam. Samo po sebi privatno vlasništvo je u redu, ali trebalo bi biti pravednije raspodijeljeno u društvu. Jedan od primjera koji očito govore o tome što se danas događa jest odljev novca u inozemstvo. I novac ima domovinu, a svatko tko se obogati na industriji neke zemlje i iznese taj novac izvan njezinih granica, čini grijeh. Na taj način pokazuje da ne poštuje zemlju koja mu je omogućila bogatstvo i narod koji ga je svojim radom stvorio.
Skorka: Biblija u Levitskom zakoniku izlaže cjelovit gospodarski plan. Tamo se navodi da bi svatko trebao imati svoju njivu. Ako je čovjek nije bio u stanju obrađivati, mogao ju je iznajmiti. No zakon je svim ljudima nastojao osigurati neotuđivo vlasništvo koje bi im omogućilo da imaju sredstva za dostojanstven život. Povijesno nam iskustvo nesumnjivo pokazuje da
čovjek treba poticaj za svoj rad. Ukidanje privatnog vlasništva zacijelo je bio jedan od čimbenika sloma Sovjetskog Saveza, u kojem je postojala klasa koja se održavala na vlasti i živjela u raskoši, dok je velik dio stanovništva živio u vrlo siromašnim uvjetima. Zanimljiv i vrlo uspješan eksperiment u 20. stoljeću bili su kibuci, zemljoradničke komune zasnovane na socijalističkim načelima, koje su imale jednu od ključnih uloga u stvaranju i razvoju Države Izrael. No kibuci danas više nemaju važnu ulogu za izraelsko gospodarstvo i bore se za opstanak. Čini se da je pravi put privatno vlasništvo s pravednijom raspodjelom i preraspodjelom bogatstava, kao što predlaže i Levitski zakonik. S druge strane, kada su onima koji danas nameću određene ekonomske modele društva u središtu bogovi novca i potrošnje, a ne čovjek, dolazi do procvata divljeg kapitalizma. Sve dok kapital pomaže čovjeku, on je dobrodošao, no ako to nije tako, nužne su promjene kako bi se ostvario pravedniji društveni poredak.
Bergoglio: Upravo zato mi pridajemo veliku važnost ideji duga društvu. Svaki profit trebao bi uključiti obvezu prema društvu.
Skorka: Ja svoje učenike učim da se ne dive onima koji raspolažu velikim bogatstvom i ponašaju se oholo, misleći da ih novac čini moćnima. Naravno, da biste izgradili neku zajednicu, potrebni su vam imućni ljudi, ali taj novac mora biti pošteno stečen. Nije istina da novac nema podrijetlo i ime. Novcem ukaljanim krvlju ne može se izgraditi duhovnost.
Bergoglio: Jedan ranokršćanski propovjednik govorio je da se iza svakog velikog bogatstva uvijek skriva neki zločin. Ne vjerujem da je to uvijek istina. No slažem se s onime što kažete, rabine: neki misle da donacijama mogu očistiti svoju savjest. Ali u pastoralnom dijalogu savjest se olakšava na drugačiji način. Ponekad na ispovijedi pitam čovjeka daje li milostinju prosjacima. Kada mi potvrdi, pitam ga: \"Pogledate li u oči onoga kome dajete novac? Dodirnete li mu ruku?\" I tada se obično zbuni jer mnogi ljudi samo bace novčić
prosjaku i okrenu glavu. Riječ je o stavu, o gesti. Ili si solidaran sa svojim narodom ili živiš u izobilju od svog nepošteno stečenog novca. Sedma zapovijed kaže: \"Ne ukradi\". Često oni koji su nepošteno zaradili novac žele umiriti svoju savjest nekim dobrotvornim djelom. Ne prihvaćam to ako nisam siguran da će ta osoba promijeniti ponašanje i iskreno se pokajati. Ne želim da svojom donacijom netko pere svoju savjest i dalje nastavlja po starome. Jednom je prilikom neki vjerski službenik bio optužen da prima novac od trgovine drogom, a on se branio da se njime koristi za dobrobit drugih i da ne pita odakle novac dolazi. To je loše. Novac ukaljan krvlju ne smije se prihvatiti. Odnos između religije i novca nikad nije bio jednostavan. Na primjer, često se spominje vatikansko zlato, ali ono je u muzeju. Treba razlikovati što je muzej, a što je religija. Svakoj je religiji nužan novac kako bi obavljala svoje poslove, a to se legalno radi kroz bankarske ustanove. Pitanje je kako se koristi novac prikupljen od milodara i priloga. Vatikanski računi su dostupni javnosti, na njima je uvijek deficit: prihodi od donacija ili od ulaznica za muzeje uplaćuju se za kolonije gubavaca i škole te afričke, azijske i latinoameričke zajednice.
Skorka: Nemoguće je stvoriti savršenu instituciju, pa makar bila i vjerska, zato što su ljudi nesavršeni. Čovjeka uvijek razdire neki unutarnji sukob. Ima svećenika, pastora, rabina koji se pridružuju vjerskim zajednicama zbog različitih razloga – možda zato da bi se obrazovali ili našli utočište – no neki u određenom trenutku pođu krivim putem. Ne ponašaju se svi vjerski službenici besprijekorno. No time se ne ukida bit religije. To što neki krenu krivim putem, ne znači da je sve vezano za religiju licemjerno. Treba odvojiti žito od kukolja. Često se od religije traži više jer je u njezinoj biti moral. Svaki čovjek koji kaže da je vjernik, a ne ponaša se u skladu s moralom, počinio je dvostruki grijeh, jednako kao i sudac koji ne presuđuje po pravdi. Tako obezvređuje pojam pravde u društvu. Kada su u mračnim godinama naše nedavne prošlosti oni koji su se borili protiv gerile zaboravili na pravdu i potpuno zastra nili, počinili su dvostruki grijeh. Strašna je šteta koju su nanijeli Argentini i bol koju su prouzrokovali mnogim obiteljima. Isto vrijedi i za političara koji se ponaša nemoralno; i njegov je grijeh dvostruk jer političar bi trebao služiti kao uzor.
Bergoglio: Najgore što se može dogoditi čovjeku koji vodi neku vjersku zajednicu, bio on rabin, svećenik ili pastor, jest da živi dvostruk život. Običnom čovjeku može se dogoditi da živi u svom domu i ima svoje malo ljubavno gnijezdo negdje drugdje, a da ga se pritom ne osuđuje, ali za čovjeka koji vodi vjersku zajednicu, to je apsolutno nedopustivo. Ivan Pavao II. bio je nepopustljiv u pitanjima crkvenoga morala. Jedan slučaj dovoljno svjedoči o njegovoj odlučnosti: za vrijeme skandala s Ambrozijanskom bankom, naredio je da se sav dug mora raščistiti i platiti. (Ambrozijanska banka bila je talijanska financijska institucija koja je doživjela financijski slom 1982. godine. U središtu financijskog skandala bio je njezin predsjednik Roberto Calvi, član ilegalne masonske lože Propaganda Due (poznatije kao P2). Vatikanska banka bila je glavni dioničar Ambrozijanske banke – op.)
Pitanje novca nužno za sobom povlači i pitanje siromaštva, pa kardinal Bergoglio i rabin Skorka otvaraju i tu temu.
Skorka: Religije imaju potpunu i apsolutnu obvezu boriti se protiv siromaštva. Tora na mnogo mjesta sadrži propise koji naređuju da smo dužni pomagati potrebitima. Vapaj prorokâ – osobito onih koje nazivamo \"proroci-pisci\": Hošea, Amos, Mihej i Izaija – svjedoče o tome kako je jedna od njihovih najvažnijih poruka dužnost pomaganja siromašnima. Izgradnjom pravednog društva – što podrazumijeva stvaranje zajednice u kojoj svi mogu dostojanstveno živjeti – iskazujemo štovanje Bogu. Jedna od osnovnih teza koje se pojavljuju u Svetim knjigama jest da svaka struktura društva, puka, naroda – a dodao bih i države – mora u sebi imati snažnu etičku komponentu i obvezu prema svim društvenim slojevima. U biblijskoj se literaturi stalno ponavlja dužnost pomaganja udovicama i siro
adi. U židovskoj tradiciji uvijek su postojala društva za pomoć onima koji su trebali koricu kruha. (...) Kako se može dogoditi da neka djeca ne mogu ići u školu zato što nemaju cipele? Mi ne činimo čudo, činimo ono što možemo, ali prema biblijskoj zapovijedi čovjek ne smije okrenuti leđa svome bratu. (...)
Bergoglio: Kršćanstvo je preuzelo ovaj Izaijin stih – židovsku baštinu – \"Ne krij se od onoga tko je tvoje krvi\". Ključ je u paraboli Posljednjega suda, kada kralj postavlja jedne na desnu, a druge na lijevu stranu (dobre i loše). Onima zdesna kaže: \"Dođite blagoslovljeni Oca mojega, jer ogladnjeh i dadoste mi jesti: ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me, oboljeh i pohodiste me, u tamnici bijah i dođoste k meni\". Oni ga pitaju kada su to učinili, a on im odgovori da svaki put kada su to učinili jednom od njegove najmanje braće, učiniše njemu. A one druge, koji to ne učiniše, prokle.
U kršćanstvu postoji istinska obveza i predanost prema siromašnima, a onaj koji pomaže mora biti doista uz bližnjega, rame uz rame. Nije dovoljno samo posredno pomagati preko institucija, to što takva pomoć ima višestruk učinak ne oslobađa nas obveze da uspostavimo blizak odnos s onima kojima je potrebna pomoć. O bolesnicima se moramo brinuti čak i kada nam je takvo nešto odbojno, trebamo posjećivati i zatvorenike... Strašno mi je kada odem u zatvor jer nije lako sve to gledati. No ipak odlazim tamo, zato što Gospodin želi da budem rame uz rame s potrebitima, sa siromašnima, s onima koji pate. Naš prvi odgovor na siromaštvo mora biti pružanje pomoći: \"Gladan si? Evo ti nešto za pojesti.\" No pomoć ne smije ostati na tome, treba podržati siromašne i uključiti ih u zajednicu. Siromašan čovjek ne mora zauvijek ostati na margini. Ne smijemo prihvatiti da se iza pomoći krije pomisao:
\"Mi koji dobro živimo dajemo nešto onima kojima je teško, ali neka ostanu tamo gdje jesu, dalje od nas\". To nije kršćanski. Nužno je što prije uključiti siromašne u našu zajednicu, ponuditi im obrazovanje, obrtničke škole i zanate... Na taj način oni mogu napredovati, izaći iz siromaštva. Ta je ideja prevladavala potkraj 19. stoljeća, kada je don Bosco osnivao škole za siromašne i okupljao ih u svom oratoriju. Don Bosco je smatrao kako ih nema smisla slati u gimnaziju jer im to neće koristiti u životu pa je osnovao obrtničke škole. Nešto slično rade svećenici iz sirotinjskih četvrti Buenos Airesa; nastoje da mladi za jednu ili dvije godine izuče neki zanat koji će im promijeniti život: da postanu električari, kuhari, krojači, švelje... Treba ih potaknuti da sami zarađuju svoj kruh. Siromašan čovjek je obespravljen i ponižen jer nema posao. Ne treba izbjegavati siromašnog čovjeka, treba ga gledati u oči. Ponekad to nije ugodno, ali moramo prihvatiti trenutak u kojem živimo. Pomažući siromašnima, često smo u opasnosti i iskušenju da podlegnemo pokroviteljskom ponašanju, koje im, u konačnici, ne omogućava da se osamostale i sami razvijaju. Dužnost kršćanina je uključiti najsiromašnije u zajednicu, učiniti sve da se to što prije ostvari.
Skorka: Slušajući vas, sjetio sam se nečega zanimljivog. Ideja uključivanja svih ljudi bila je prisutna i u Tori. Svi moraju biti uključeni. I mi smo otvorili škole s ciljem da pomognemo puku. U Rusiji su nastale tzv. ORT škole, koje su na samom početku bile samo obrtničke. Do danas se to ipak promijenilo, ali kada su se pojavile, bile su namijenjene isključivo siromašnoj djeci. Iako ih danas većinom pohađaju djeca srednje klase, u njima se i dalje prenosi poruka da posao omogućava čovjeku dostojanstvo: tamo ih pripremaju za suočavanje sa životom kroz posao ili struku.
Bergoglio: Kršćansko milosrđe je ljubav prema Bogu i bližnjemu. Može početi s prikupljanjem sredstava za siromašne, ali ne može se svoditi na organizaciju dobrotvornih zabava s tombolom. Ponekad se govori o dobrotvornim djelima, a zapravo je često riječ o humanitarnim priredbama koje mnogima služe kao neka vrsta smirivanja savjesti društva. Takve akcije često se organiziraju kako bi se ljudi sami bolje osjećali, ali ljubav pretpostavlja izlaženje iz samoga sebe, nesebično posvećivanje drugome. Voljena osoba zavređuje da joj služim. No ponekad se dobročinstvo pretvori u karikaturu.
>>Prvi put da je neki papa za Veliku Gospu služio misu - u ljetnikovcu
