Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 98
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Abdulah Numan

Bio sam delija i išao na utakmice Crvene zvezde, a danas sam muftija i na Euru ću navijati za Hrvatsku

abdulah numan
Foto: Privatni album
1/5
13.06.2016.
u 21:53

Novi muftija Islamske zajednice Srbije Abdulah Numan rođen je u Beogradu u pravoslavnoj obitelji kao Ivan Trifunović, ali je u jednom životnom trenutku prešao na Islam. U intervju našem reporteru govori o svojoj mladosti, nogometu, putovanjima, radikalnim muslimanima

Izbor 66-godišnjeg Abdulaha Numana za novog srbijanskog muftiju, nasljednika Muhameda Jusufspahića, iznenadila je sve u Srbiji, ali i u regiji jer je novoizabrani čelnik tamošnjih muslimana osoba koja se prije zvala Ivan Trifunović, rođeni Beograđanin iz pravoslavne obitelji. Na islam se preobratio kao devetnaestogodišnjak nakon puta u Indiju, a danas živi u Australiji.

Kako to da ste izabrani za srbijanskog muftiju s obzirom na to da živite u Australiji? Kad ćete doći u Beograd i preuzeti Mešihat Islamske zajednice?

Za mene to nije iznenađenje jer sam rođen u Beogradu i imam srpske korijene. Usto, često sam boravio u Beogradu, godišnje i po nekoliko mjeseci, i povezan sam s islamskom zajednicom tako da mi je poznata situacija s muslimanima u Srbiji. Tako su me se sjetili i kazali – hajdemo vidjeti što ovaj muftija iz Australije može napraviti za islamsku zajednicu u Srbiji. Velika mi je čast, ali i odgovornost što sam baš ja izabran za jednog od najviših velikodostojnika Islamske zajednice Srbije. Što se tiče mog dolaska u Beograd, ne znam točno kada ću doći jer prije odlaska iz Australije moram završiti sve poslove koji su vezani za moje predavanje na fakultetu.

Jeste li zaista svjesni da je pred vama izuzetno težak zadatak s obzirom na to da je islamska zajednica u Srbiji razjedinjena i hoćete li moći uvjeriti Muamera Zukorlića, koji ima veliki utjecaj i moć nad muslimanima na Sandžaku, na ujedinjenje Mešihata?

Želim muslimansku zajednicu integrirati u srpsko društvo, bez obzira na to tko je kakvog porijekla. Nije važno je li netko pravoslavne ili muslimanske vjere. Ja to najbolje znam. Moramo zajedno dijeliti i dobro i loše, da budemo udruženje svih građana. To su moji prvi koraci. Znam jako dobro kako to učiniti. Islamska vjera je najtolerantnija vjera. Dijalogom se sve može riješiti. Nije mi jasno zašto se umjesto vjerom moramo baviti politikom. Vjera i politika ne idu zajedno. Ne mogu shvatiti to da smo mi svi muslimani i da pripadamo istoj vjeri, a živimo u neslozi. Moja vrata su uvijek otvorena. Znam da je muftija Zukorlić značajan faktor u islamskoj zajednici. Iako je sada član srpskog parlamenta, znam da je njegov utjecaj na muslimane na Sandžaku još uvijek velik. I zato kažem da je on faktor s kojim trebamo razgovarati i riješiti sve nesuglasice. Ne smijemo imati dvije paralelne zajednice jer to nije dobra poruka za muslimane. Svi se mi klanjamo u istoj džamiji, u istom pravcu i istom Alahu. Možda je jedna stvar pozitivna, što ja nisam ni iz jedne grupe i nemam neke plemenske korijene, već sam iz Beograda i neutralan te zaista mogu spajati, a ne razdvajati. Znam da neće biti lako, ali sam uvjeren da ću uspjeti riješiti podjele i nesuglasice u muslimanskom korpusu u Srbiji.

Rođeni ste u pravoslavnoj obitelji, pretpostavljam da ste i kršteni. Što se dogodilo u vašem životu, kakav obrat, da ste prešli na islam?

Već u 16. godini, kao srednjoškolac, počeo sam tragati za istinom koju je teško bilo pronaći u bivšoj Jugoslaviji. Stoga sam odlučio otputovati u Indiju. Sve je počelo pronalaskom indijske četvrtaste kovanice koja je imala tri lava kao grb. Otišao sam u srebrnarnicu i dao napraviti privjesak te ga nosio oko vrata. Prolazeći pokraj Narodne skupštine, blizu koje sam stanovao, zaustavio me tada milicajac i počeo maltretirati. Imao sam i malo podužu kosu, što je bilo više nego dovoljno da se milicajac iživljava na meni. Rekao mi je kako ja ne mogu nositi takav privjesak niti takvu kosu jer ne mogu biti drugačiji od drugih koji žive u Beogradu. Njegov životni stav nije me se dojmio. Osjetio sam da sam drugačiji i odlučio naći mjesto na kojem bih mogao živjeti svojim načinom. Sa svojim sam prijateljima vlakom došao do Istanbula, a zatim kombijem do Nepala. I dok su moji prijatelji odustali od potrage za duhovnim pronalaskom sebe, ja sam odlučio ostati u indijskoj pokrajini Rajasthan.

Ali što vas je navelo da se preobratite na islam i kako je na vas utjecala promjena vjeroispovijesti?

Ljubav ljudi prema Bogu, onih koji su izgrađivali džamije, imala je utjecaj na mene. To se poklopilo s tim što sam bio okružen dobrim ljudima, a također su se muslimani koje sam vidio u svom životu pokazali kao izvanredno dobri ljudi, što me fasciniralo jer sam ja oduvijek bio neshvaćeno dijete i buntovnik. Ono što se u meni prelomilo događaj je iz veljače 1970. godine, u gradu Ajmiru u Indiji, u kojem je prije 500 godina živio veliki sufija Muhidin Cistija koji je u Indiju i donio islam. Sjedio sam pokraj džamije kada mi je prišao glavni imam, jednostavno sjeo pokraj mene i upitao kako se zovem. Rekao sam Ivan Trifunović, a on meni: “Sad se zoveš Abdulah Numan i idi sad kod svog oca.” U tom trenutku sam bio najsretniji čovjek na svijetu. Osjetio sam unutarnje ushićenje, kao da sam lebdio, osjećao sam se dobro, toplo, zaštićeno, i konačno mi je bilo drago što sam živ. Iako sam krenuo na željezničku stanicu u namjeri da otputujem za Beograd, nisam to učinio, vratio sam se u džamiju, podijelio novac koji sam imao prosjacima i ostao tu živjeti nekoliko mjeseci. Tu sam naučio klanjati.

Ali ipak ste se vratili u Beograd. Kako vas je dočekala obitelj i kakve su bile reakcije na vaše obraćanje na islam?

Moj prelazak na islam nije naišao na odobravanje obitelji i prijatelja. Dugo su me odbijali zvati novim imenom, Abdulahom, napadajući me da sam izdao i njih i pravoslavlje. Mnogo je godina trebalo da me shvate i umjesto Ivan počnu zvati Abdulah. Teško mi je bilo što se moja obitelj toliko ljutila na mene. Bili su pravoslavni vjernici i to im je teško palo. Baka Ljubica je bila najupornija. Mnogo puta je napadala džamiju u Beogradu, vrijeđala, prijetila, vikala: “Vi ste meni ukrali unuka.” Majka me je, međutim, pokušavala “na pravi put” izvesti razgovorom ali nije uspjela jer sam ostao dosljedan sebi i svojoj novoj vjeri, islamu. Najmudriji od njih svih bio je moj otac. On se nije htio miješati u moj život i životne odluke. Rekao mi je nekoliko puta, ali naravno ne glasno: “Sine, to je tvoja odluka i ja je poštujem.”

Je li vas itko podržavao?

Dok su me prijatelji i rodbina odbacili, jedina koja mi je dala punu potporu i podržala u mom odabiru islamske vjere bila je moja teta, glumica Ružica Sokić, koja je prošle godine preminula. Ona me pozvala na ručak i rekla: “Hajde sada, pričaj.” Kada je cijela obitelj bila hladna prema meni, Ružica je imala lijepu riječ i podržavala me, bila je znatiželjna, zanimale su je pojedinosti o mojoj novoj vjeri. Volio sam je upravo zato što je bila svoj čovjek. Mogu vam reći da me njezina smrt jako potresla i mnogo mi nedostaje.

U Zagrebu ste služili vojsku. Budući da ste postali veliki muslimanski vjernik, jeste li imali uvjete za obavljanje vjerskih obreda i molitve?

U Zagrebu, za vrijeme služenja vojnog roka u 5. vojnoj oblasti, bilo mi je jako lijepo. Radio sam u uredu i mogao sam izaći kad god sam htio. Kako je Tomašićeva ulica, u kojoj se nalazila džamija, bila blizu, svaki put za vrijeme molitve mogao sam otići klanjati u džamiju. Prestao sam jesti svinjetinu i sve što nije halal pa sam se hranio u džamiji. Još uvijek osjećam miris hrane koju je kuhao jedan nevjerojatni kuhar. Tada je na čelu Islamske zajednice u Hrvatskoj bio imam Mesud Isaković kojem sam ispričao svoju priču o preobraćenju na islam. Puno mi je pomogao. Toliko smo dobre odnose imali da mi je nakon završetka vojnog roka Islamska zajednica u Zagrebu na dar dala odijelo hodže koje čuvam još i danas.

Suprugu ste upoznali u Zagrebu, upravo za vrijeme služenja vojnog roka. Je li vaša supruga Hrvatica?

Ne, nije Hrvatica. Porijeklom je iz BiH, iz jednog sela blizu Bosanskog Novog. Raziju, svoju suprugu, upoznao sam u Zagrebu kada je došla iz Melbournea. Pripremala je diplomski rad. Zajedno smo, nakon što sam odslužio vojsku, otišli u Australiju gdje sam završio čak četiri fakulteta – islamske znanosti, filozofiju, sociologiju i ekonomski menadžment, te magistrirao na temu islamska teologija. Postao sam i profesor na sveučilištu Victory u Melbourneu, a svojim studentima često ističem da stalno učim jer je to svojevrsna kazna što sam kao mladić napustio školu.

Za vrijeme vojnog roka imali ste dobre odnose s Islamskom zajednicom u Zagrebu. Hoćete li, nakon što preuzmete dužnost muftije Srbije surađivati s Mešihatom Islamske zajednice u Hrvatskoj?

Svakako će to biti moj prvi potez. Trebamo se približiti svim islamskim zajednicama na teritoriju bivše Jugoslavije pa tako i onoj u Hrvatskoj. Nije bitno jesi li iz Beograda, Sarajeva, Zagreba, Skoplja ili Prištine, svi smo mi muslimani, vjera nas spaja i mi smo svi braća i sestre među kojima ne smiju biti barijere niti ih smiju razjedinjavati državne granice ili jezici.

Iako vas vjera spaja, možda će vas sport razdvajati jer ste vi delija, vatreni navijač Crvene zvezde. Hoćete li, nakon što preuzmete dužnost muftije Srbije, i dalje ići na utakmice Crvene zvezde i kako ćete to uskladiti sa svojim obvezama?

Naravno da hoću, kako da ne! Bio sam navijač Crvene zvezde i ostat ću dok sam živ. Nažalost, danas nema toliko strasti za navijanjem kao što je bilo za vrijeme bivše Jugoslavije kada su igrali veliki klubovi. Nogomet u Srbiji danas je izuzetno slab i jedina utakmica na kojoj se može uživati i strastveno navijati je kada igraju Partizan i Crvena zvezda. Volim nogomet i volim pogledati dobru utakmicu. Kad sam služio vojsku u Zagrebu, redovito sam gledao sve utakmice Dinama, kao i utakmice nogometnog kluba Zagreb. Svake nedjelje sam obvezno bio na stadionu na Maksimiru ili u Kranjčevićevoj ulici.

To znači da ste navijali za Dinamo kada ste bili u Zagrebu?

Sada ću vam otkriti tajnu. Nisam navijao za Dinamo, već za Hajduk.

Za koju reprezentaciju ćete navijati na Europskom prvenstvu u Francuskoj?

Za Hrvatsku ću navijati sigurno, jer igraju fenomenalan nogomet i imaju najjače igrače od svih reprezentacija. Siguran sam da će visoko dogurati. Reprezentacija koja ima sjajne igrače, koji igraju u velikim klubovima kao što su Barcelona, Real Madrid, Juventus, Inter... i imaju nevjerojatne talente poput Modrića, Rakitića, Mandžukića, Perišića, Srne..., da ne nabrajam dalje, ne može i ne smije imati loš plasman.

Imate li kakvu ideju ili plan kako ćete spriječiti radikalizaciju islama koja je u velikoj mjeri prisutna na području bivše Jugoslavije, pa i u Srbiji? Poznato je da se velik broj boraca iz Srbije, pogotovo iz Novog Pazara, pridružio ISIL-u na ratištima u Siriji i u Iraku.

Jedno ću vam kazati. Svi smo mi bili mladi ljudi i nezadovoljni svojim životima. Svatko od nas našao je nekakvo svoje utočište. Netko se bavio tuđim problemima, a netko nije znao što radi. Zbog teške ekonomske situacije i problema u društvu, većina mladih ne zna što bi sa sobom. Odjednom se pojave neki ljudi koji im obećavaju raj i bolji život na drugom svijetu ako ubijaju one koje smatraju nevjernicima. Što nije istina, jer islamska vjera je plemenita vjera, nema nasilja niti ubijanja, a sve to je definirano u Alahovoj svetoj knjizi Ku’ranu. Mi tim mladim ljudima moramo dati posla, zadovoljstva, učiti ih pravi islam, a ne iskrivljeni koji poziva na ubijanje i nasilje. Mi te mlade moramo učiti da je razumijevanje islama životni put. Da uče živjeti kako se živi danas, a ne prije 400 godina. Islam danas trebamo shvatiti kao suvremenu vjeru, a ne onako kako su je shvaćali naši teolozi prije 600 godina. Oni su ga razumjeli u svoje vrijeme, za svoje vrijeme. Mi ga moramo razumjeti i pronaći način kako da ga živimo danas i da budemo ljudi, da nikoga ne ubijamo i ne izmišljamo džihad u Siriji, Libiji, Iraku... Znamo da to nema nikakve veze ni s čim i da smo iskorišteni da ubijamo jedni druge i ništa više. To se, naravno, mora zaustaviti.

Prakticirate sufizam (umjerenu struju u islamu, op. a.), hoćete li se obračunavati s radikalistima, vehabijama i selefijama u Srbiji i hoćete li zatvarati paradžemate?

Ja ću svakako razgovarati sa svima i ne bojim se razgovora. Mnogi ljudi boje se za mene, ali ja sam ipak spreman razgovarati sa svima, i to otvoreno jer sam iskren i direktan. Islam je jedna vjera i tu nema veliki i mali musliman. Svi smo jednaki. Ne smije biti podjela na džemate i paradžemate. Među mnogima koji vode te paradžemate bivši su kriminalci koji se skrivaju pod islamskom vjerom da postignu svoje ciljeve. Oni mladima objašnjavaju da moraju ubiti kako bi opstala islamska vjera. To više neće prolaziti, moramo to spriječiti i zaustaviti. Ljudi moraju shvatiti da naš Božji poslanik nije nikada nikom nametnuo borbu. Sve naše borbe i bitke bile su reakcije na one koji su nas htjeli iskorijeniti. Uvijek smo bili ti koji smo branili svoju istinu, život i svoj islam. Ovi danas nam kažu kako moramo ubiti ako želimo biti pravi muslimani. To je suprotno islamskoj vjeri i više ne smijemo to dopustiti, da je ljudi koji o vjeri nemaju pojma promoviraju na tako okrutan način.

Nadam se da ćete uspjeti u namjerama da zaustavite radikalizam i islamski ekstremizam u Srbiji. Budući da su se u praksi dosadašnji muftije u Srbiji i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije više bavili politikom nego vjerom, kakav će biti vaš stav? Hoćete li se baviti isključivo vjerom ili ćete se ipak baviti i politikom te biti na usluzi predsjedniku Nikoliću ili premijeru Vučiću?

Ja sam na usluzi mojim muslimanima. Ja ću biti muftija Srbije, što znači isključivo muftija muslimana. Ali ako mi dođu političari i zatraže da ih naučim kako da se obraćaju muslimanima, ja ću ih rado podučiti. Ja nisam ničiji agent niti sluga niti ću ikada biti. Moje je ime Abdulah, što znači Alahov rob ili sluga. Mogu biti samo Alahov podanik. •

>> Delija postao muftija: Novi srbijanski muftija žestoki je navijač C. zvezde

>> Muftija Zukorlić u Sandžaku gradi najveću džamiju u Europi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije