Na današnji dan prije točno 40 godina, 5. prosinca 1971., u Metkoviću je otkriven spomenik Stjepanu Radiću u povodu stote godišnjice njegova rođenja. Postavljanje spomenika shvaćeno je kao bunt, preveliki iskaz hrvatstva, jer je nekoliko dana prije, 1. prosinca u Karađorđevu, završena 21. sjednica Saveza komunista Jugoslavije na kojoj je smijenjeno hrvatsko vodstvo i ugašen masovni pokret u Hrvatskoj – Hrvatsko proljeće.

Bila su nezgodna vremena

Digla se velika buka zbog postavljanja spomenika, nije bilo pametno ondje se pojaviti da se ne zamjeri partiji, sjeća se toga najbolje glavni sudionik cijele priče, današnji predsjednik Sabora Luka Bebić, a tadašnji predsjednik Skupštine općine Metković. S obzirom na to da mu mandat u Saboru uskoro prestaje, počeo se pakirati, pa je među hrpom povijesnih dokumenata i fotografija u uredu našao i ove.

– Cijelu jesen pripremali smo otkrivanje spomenika, za koji je glavni donator bio pokojni Vice Vukov. Planirali smo ga otkriti 12. prosinca, ali kako je Vukov trebao ići u Australiju, otvorenje smo pomaknuli. Srećom, jer bi se partija do tada već snašla nakon Karađorđeva, pa nam ne bi ni dala da otkrijemo spomenik – prisjeća se. Spomenik je trebao otkriti Franjo Tuđman, kao povjesničar, jer je u to vrijeme bio na čelu Instituta za izučavanje radničkog pokreta, na koje je došao iz Beograda kao umirovljeni general.

– Dan prije iz Zagreba došla je zabrana da Tuđman otkrije spomenik, čak su mislili otkazati događaj, ali već je spomenik bio u parku, pa bi teško to narodu opravdali. Onda je odlučeno da ja to napravim, bila su to nezgodna vremena, trebalo je paziti što reći, cijelu noć smišljao sam govor. Na kraju sam to upakirao u nešto prihvatljivo pa sam otprilike rekao: “Sve što je živio i za što se borio za svog dugog političkog života veliki sin hrvatskog naroda Stjepan Radić, ostvareno je tijekom narodnooslobodilačke borbe pod vodstvom druga Tita”, a onda sam dodao i da je “u Hrvatskom zagorju postojala partizanska brigada braće Radić”. To su bile povijesne činjenice koje nisu mogli osporiti – ističe Bebić.

Pustio ga na pozornicu

Imao je, kaže, tada 34 godine i bio je vjerojatno najmlađi predsjednik općine u Jugoslaviji, a nakon cijelog događaja neprestano su ga zvali ljudi, sjeća se, i usred noći, i optuživali ga i prijetili mu. – Tuđman je tada ipak održao govor večer prije u dvorani Razvitka, a pustio sam ga i na pozornicu na dan otkrivanja spomenika. Malo nakon toga su ga uhitili, pa mu je to bio zadnji javni istup prije zatvora, i to baš u Metkoviću, na istom mjestu gdje je 20 godina kasnije, 10. veljače 1990., održao i svoj prvi govor kao legalni predsjednik HDZ-a, budući da je par dana prije ministarstvo uprave donijelo službeno rješenje prema kojem priznaje postojanje HDZ-a i Franje Tuđmana kao predsjednika – objašnjava Bebić te dodaje kako je dolina Neretve bila središte brojnih politički važnih događaja. Svega mjesec dana prije otkrivanja spomenika Radiću u Metkoviću je i Miko Tripalo održao veliki narodni zbor i veličanstven govor, tvrdi Bebić, jedan od posljednjih prije nego što su ih sve “posjekli” – i Tripala, i Savku Dapčević-Kučar, i Tuđmana. Na naše čuđenje kako pamti sve te detalje, pojašnjava kako puno toga ima pokriveno dokumentacijom, a vjerojatno će, dodaje, napisati i knjigu o svemu. Najdramatičnije u njegovoj političkoj povijesti bilo je, tvrdi, 25. siječnja 1991. na sjednici Predsjedništva SFRJ, kada su srpski delegati tražili da vojska intervenira u Hrvatskoj, ali takva odluka ipak nije donesena. Drugi važan događaj bio je, kaže, 1994., kada se pokušalo smijeniti Tuđmana.

Sad ću uživati u svemu

A hoće li mu biti barem malo žao što se povlači iz politike i ide u mirovinu? – Jedva čekam da odradim što još moram. Ljudi se moraju skloniti da bi došli novi, a još dobro funkcioniram i sada ću uživati u svojoj struci, agronomiji. Baš sam neki dan obrao klementine i masline. Idem u mirovinu po općim uvjetima nakon 48 godina rada i uživat ću u svemu – zaključuje Luka Bebić, kojemu je kao šlag na kraju karijere došlo izglasavanje ulaska Hrvatske u EU i spontani veliki pljesak zastupnika Europskog parlamenta.