Već špekulacije o tome što presuda trojici hrvatskih generala može značiti za Hrvatsku, Domovinski rat, politiku i povijest jasno govore o shvaćanju da je u pitanju specifičan slučaj, odnosno kolektivna krivnja za povijesni proces, a ne pojedinačna za konkretan događaj. No od Haaškog suda to nije iznenađenje. Naglašava to povjesničar dr. Davor Marijan i nastavlja:
– Sud koji pravnici smatraju bastardom dvaju različitih pravnih sustava već je takvim pristupom doveo sebe u pitanje. Dominantna uloga Tužiteljstva u sudu dovela je do brisanja granica između uzroka i posljedica, a i percepcije tužitelja kao suda. Očito je da to funkcionira zbog jake političke potpore, što mu automatski daje političku značajku. Tu i tamo se javi poneki bivši djelatnik suda s priznanjem da je bilo previše politike u njegovu radu. Ne treba sumnjati da je višak politike kompenziran manjkom profesionalnosti i pravosudne neovisnosti. Od presuda takvog suda svakako treba strepiti i nije isključeno da će Hrvatska s godinama zakašnjenja, ali pod pritiskom javnosti i mimo želje političke elite, morati zauzeti jasno stajalište prema tom sudu. Ne dvojim da je taj sud, bez obzira na to što je na njemu suđeno i pojedincima koji su počinili stravične zločine, svojim radom nanio više štete no koristi. Posebice jer si je uzeo za pravo da prosuđuje povijesne procese, a ne kaznena djela. Iz osobnog iskustva mogu svjedočiti koliko su haaški suci osjetljivi kada povjesničar dotakne pravo, iako se upravo oni guraju u prosudbe za koje nisu stručno kvalificirani.
Marijan kaže kako osuđujuća presuda, posebice zbog navodnog zločinačkog pothvata, znači potvrdu kolektivne krivnje. On drži da je takva presuda neprihvatljiva jer se ne temelji na činjenicama i kontekstu rata.
Neosviješteni političari
– Ne bi bilo dobro ući u EU s takvim bremenom stoga što će to do krajnosti eksploatirati svi oni kojima stvaranje hrvatske države iz bilo kojeg razloga nije "leglo". Presuda može potpuno degradirati neospornu činjenicu da je rat na teritoriju bivše Jugoslavije izazvala Srbija te da je ona glavni krivac za sve što se dogodilo na ovim prostorima, uključujući, dakako, i sudbinu Srba u Hrvatskoj. Time žrtva postaje počinitelj i to nikako nije dobro. Uz to se previđa i da je dio današnjih članica EU imao ružnu ulogu u raspadu Jugoslavije – upozorava Marijan te zaključuje:
– Za državu koja ima nacionalno svjesnu političku elitu osuđujuća presuda ne bi trebala biti problem. No, sama činjenica da smo se doveli u ovakvu situaciju, na žalost, potvrđuje da naša politička elita (na vlasti i u oporbi) nije nacionalna i da je politički nedorasla vođenju države. Pitanje je može li osuđujuća presuda "zatresti" državu? Slučaj Purda svakako je znakovit jer ne treba sumnjati da je "rejting" jednog Ante Gotovine nemjerljivo veći, posebice jer ima jakih indicija da je odabran kao politički simbol. U tom slučaju treba imati na pameti da nakon izricanja presude to više nije stvar A. Gotovine već i problem svih onih koji su na bilo koji način sudjelovali u stvaranju hrvatske države, a tih, kao što znamo, nije malo. Jedina je prihvatljiva presuda za Hrvatsku oslobađajuća presuda i odbacivanje optužbe za udruženi zločinački pothvat. Ne treba zaboraviti da se Hrvatska nije oslobodila kolektivne krivnje za Drugi svjetski rat, a već joj tovare novu kolektivnu krivnju. Valjda da nam se unuci ne bi slučajno opustili od bavljenja prošlošću.
Drugi povjesničar, dr. Nikica Barić, smatra pak da u smislu povijesne interpretacije presuda nema nikakvu važnost. Jer, veli, ako neki kažu da povjesničare ne obvezuje saborska deklaracija o Domovinskom ratu, s čime se osobno u potpunosti slaže, zašto bi presude Haaškog suda u tom smislu imale neku veću važnost?
– I što, nakon svega, reći o Oluji i njezinim posljedicama? Alternativa je Oluji da u Benkovcu, Petrinji i Kninu bude srpska država i da u 70 posto BiH također bude srpska država. A obje te srpske države nastale su na najgorem uništavanju nesrpskog stanovništva. Kada se proces trojici generala pripremao i kada je trajao, dosta se raspravljalo o famoznom brijunskom transkriptu, o zločinima nad Srbima koji tijekom Oluje nisu napustili svoje domove... To da je Tuđman od početka 1992. do same Oluje davao prednost političkom rješenju, da je Srbima nuđena autonomija u općinama u kojima su prije rata bili većina stanovništva, to nikoga ne zanima.
Nemamo sve transkripte
Jednog dana, kada budu u potpunosti dostupni svi Tuđmanovi transkripti i sva hrvatska diplomatska dokumentacija, onda će se vidjeti da je Zagreb zaista bio spreman ponuditi puno, no za srpsko vodstvo u Kninu bilo je neprihvatljivo sve osim potpune državnosti. No, kada danas pogledamo stanje u BiH, gdje Republika Srpska opstruira tu državu, onda zaista smatram da je iz hrvatske perspektive najbolje da su Srbi na kraju vojno poraženi. Da se to nije dogodilo, danas bi, možda, Hrvatsku neki srpski vođa iz Knina ili Gline ucjenjivao nekakvim referendumom o odvajanju tog područja iz sastava RH – kaže Barić i dodaje:
– I, kako tvrdi Haaški sud, Oluja je "udruženi zločinački pothvat". Pa zapravo bih se s time složio u smislu da svaki rat sa sobom neizostavno nosi zlo, nasilje. No, ne znam kako to kritičari Oluje zamišljaju da je ta operacija mogla biti provedena na "beskonfliktan" i "nenasilan" način. Što misle, da su hrvatski vojnici trebali ući na to područje, a srpsko stanovništvo valjda ih je trebalo dočekati s cvijećem, a onda su se svi trebali "izmiriti" i nastaviti živjeti u "bratstvu i jedinstvu" kao da je 1989.? To nije bilo moguće iz jednostavnog razloga što se prije Oluje dogodila 1991., kada su pobunjeni Srbi svojim postupcima porušili sve mostove prema Hrvatima. Ako se ide na građenje srpske države na ulazu u Zadar i na Kupi i ako se u tome do kraja ustraje, što se onda može očekivati kada takva politika doživi vojni poraz? Nabijanje krivnje Hrvatima, da je ružno željeti da Srbi iz "Krajine" odu, da se više nikada ne vrate, može, nakon cijelog iskustva od 1990. do 1995., imati smisla samo u nekom idealno zamišljenom svijetu, koji, nažalost, ne postoji. Kao da mnogi među tim Srbima nisu mnogim Hrvatima nanijeli dovoljno žrtava i razaranja da tijekom Oluje velikoj većini Hrvata uopće nije bilo žao što oni kolektivno odlaze iz Hrvatske.
Drzava ili jeste ili nije. Drzava ne sme da se sveti. Vojna akcija moze da se izvede, posle cijeg prestanka bi se svo stanovnistvo vratilo i integrisalo. Cilj vojne akcije moze da bude da se uspostavi kontrola drzave na jednoj teritoriji, a ne da se stanovnici te drzave isteraju (sta god da su radili; za to postoje zakoni i postoje sudovi ako je neko uradio nesto protivzakonito). I nije u pitanju idealni scenario, u pitanju je ono sto se od civilizovane drzave ocekuje. Sramotno je da neko moze da kaze da je ubijanje civila \"razumljivo\". U normalnoj drzavi bi vas posetila policija za takve ocene.