Prvi čovjek najvećeg hrvatskog sveučilišta, onog u Zagrebu, prof. dr. Aleksa Bjeliš mjesecima upozorava na probleme koji se množe u njegovoj ustanovi, a koje, kako tvrdi, velikim dijelom generira ministar znanosti. Zanimalo nas je zašto je do sukoba, koji je postao javan, došlo i postoji li rješenje problema.
– Sve je češća percepcija da se politika Vlade udaljava od onog što je potrebno i istraživačkoj zajednici i zemlji. Hrvatska je na prekretnici, pred pitanjem smo kako će se zemlja razvijati, hoće li u gospodarskom i svakom drugom smislu biti među najnaprednijim zemljama u svijetu, s jakom proizvodnjom i kreativnošću ili ćemo se zadovoljiti samo činjenicom da smo lijepa zemlja i ograničiti se uglavnom na servisne segmente – turizam, trgovinu, promet. Mi kao sveučilište, koje je bilo i želi ostati istraživačko, znamo da nemamo puno prostora i svrhe u tom drugom konceptu. Međutim, i dalje smo uvjereni da se podudaraju temeljna sveučilišna misija i opći društveni interes da Sveučilište bude generator novih tehnologija i pothvata, gospodarskog i društvenog razvoja. Ako hoćemo, Sveučilište će imati svoju svrhu, ako nećemo, Sveučilište je u opasnosti. Ne brinemo se samo o Sveučilištu nego se i pitamo kakva bi to bila zemlja kojoj ne treba istraživačko sveučilište. I na tom tragu se generiraju svakodnevne nesuglasice.
Kažete da previše vremena trošite na ispravljanje pogrešaka ministra.
Pobliže, previše vremena trošimo da bismo umanjili, koji put i spriječili, štete zbog poteza, inicijativa i odluka Ministarstva i ministra. Sjetimo se samo epizode s Pravilnikom o napredovanju u zvanjima, problema Studentskog centra, zaustavljanja uvođenja programskih ugovora što nam onemogućava planiranje i realizaciju promišljenog proračuna Sveučilišta...
Jesu li u pozadini sukoba različite političke opcije?
Ne, jer ne pripadam ni jednoj političkoj opciji. Mogu ili ne moram dati svoj glas na izborima, ali to je osobna stvar.
Da, ali mnoge zanima zašto ste u sukobu s ministrom?
Zato što Sveučilište u Zagrebu zna da gubi svoju svrhu ako zemlja ne bude poduzimala političke korake prema onome što bi se moglo nazvati nalaženju svog mjesta u globalnom prostoru. Bez toga ćemo možda fingirati da postojimo, ali nećemo biti više od pukih poučavatelja, fragmentirat ćemo se, doći će do jedne divlje i neproduktivne privatizacije, slične onoj otprije dvadesetak godina... Već sad to možete naslutiti na primjeru Medijskog sveučilišta koje su pokrenuli Koprivnica i Varaždin. To je tabu tema koju ni ja kao rektor našeg najvećeg sveučilišta nisam u stanju otvoriti. To je tema koja vrišti. To je privatizacija na hrvatski način kojoj je i aktualni ministar dao uočljiv doprinos. Kad se izgubi svrha istraživačkog sveučilišta, kad istraživanje prestane biti jedna bitna komponenta sveučilišta, stvari se stubokom mijenjaju, sve se može razrušiti bez puno skrupula, kao da nikada nije ni postojalo. Može, ali i ne mora ako se na vrijeme suočimo s takvim opasnostima. Treba govoriti i o njima.
Upućeni tvrde da ste bliski sa strujom u SDP-u koja želi Jovanovićevu smjenu.
Nikad nisam ništa imao sa SDP-om i njihovim strujama. Izraziti sam pobornik visokog obrazovanja kao javnog dobra, taj je koncept skup, teško ga je ostvariti, pogotovo održati, ali za mene neprijeporan. U ideološkim koordinatama to se može prepoznati kao socijalno osjetljiva koncepcija. U tom smislu možete me situirati uz određenu političku opciju. Ja jesam pobornik javnog dobra. I to branim. Jednako tako sam pobornik istraživanja kao sustava koji nosi zemlju i protivim se tome da ga zapustimo ili čak izgubimo. Može ministar Jovanović govoriti da se i on za to zalaže, ali njegova politika govori drugo. Ako on ne vidi da ovaj čas njegova vlada smanjuje postotke izdvajanja za istraživanje i visoko obrazovanje i pritom se sve i sva difamira uzduž i poprijeko i daje se do znanja kako ništa ne vrijedimo, to je smjer s kojim se nemam namjeru miriti. Crna Gora ovaj čas izdvaja 1 posto BDP-a za istraživanja, za inovacijske centre izdvaja četiri i pol milijuna eura, a mi dajemo dva i pol milijuna kuna za centre izvrsnosti. Srbija je s europskim fondovima uložila nekoliko stotina milijuna eura u nove istraživačke kapacitete... A mi? Kamo ide Hrvatska? Žao mi je što, čini se, Liniću nije drago kada na te stvari upozoravam i, kako on kaže, dijelim lekcije, ali moja je dužnost na njih upozoravati.
U što to ide Hrvatska?
To nije lako dokučiti, ali se pitam izmiču li nam na već spomenutoj prekretnici šanse koje smo dužni iskoristiti. Nije čak problem samo u tome što imamo sve manje i manje novca, problem je što uz to ide i jedan psihološki pritisak, da je to zato što kao istraživačka zajednica nismo zavrijedili jača ulaganja. Prije ili kasnije ćemo se oporaviti novčano, krenut će i proizvodnja i drugi prihodi, moći će se više izdvajati, ali dalekosežno je opasno što se javnost sustavno i sve više impregnira dojmom da se ovdje radi o zajednici u kojoj je gomila lijenčina, prevaranata koji troše novac, ništa ne rade i još su koruptivni.
Pokušavate li sa skupinom kolega profesora koji su istodobno i istaknuti članovi SDP-a srušiti ministra Jovanovića?
Ne i ne. Sam je ministar u nekom trenutku izjavio da radim na njegovoj smjeni. Ja sam pod sasvim drugačijim dojmom, pod dojmom da se iz dana u dan moram boriti za opstanak, ne osobni, za to je lako, nego za opstanak sustava. Svakodnevno smo pred pitanjem što će danas biti i kako spriječiti nevolju koja bi se mogla dogoditi. I onda živiš kao homo duplex, izvan zemlje ti čestitaju, tvoja je zemlja ušla u EU, sad ćemo zajedno još jače krenuti, otvaraju nam se programi, prilike i ja doista nastupam isto tako optimistično, a u sebi mislim – Bože moj, vratit ću se u ured i opet će me dočekati nekakav dopis kojeg se ne bi sjetio ni Gogolj u svom "Revizoru". To je taj pristup gdje se gleda kako da te se diskvalificira zato što si iritantni rektor. A kakva je moja moć? Nikakva. Ponekad nas pozovu na saborski odbor, puste nas da otvorimo dušu i napričamo se pa naprave po svome... .
Studentski centar je u sanaciji, a utjecaj Sveučilišta i vas kao rektora u tom procesu ne postoji. Zašto?
U Studentskom centru godinama se akumuliraju brojni problemi, a glavni je studentski standard. Država je davno emitirala velika prava studentima. Pokriće tih prava stanjivalo se s godinama, a prava su se i dalje držala jednako velikima. Politika je tako studentski standard učinila kronično neodrživim i prisilila studente da svojim radom preko Student-servisa u velikoj mjeri servisiraju i pokrivaju od države emitirane povlastice. Posljedice su mnogostruke, srozalo se stanje cijelog sustava, zaprijetilo se do ukinuća studentskoj kulturi i umjetnosti, sport je već davno zaboravljen, a sve to uz perfidnu retoriku Ministarstva kako bi se prikrila odgovornost u sadašnjem i prijašnjim mandatima, ne samo za neispunjenje spomenutih obveza nego i da bi se zanijekala potraživanja zbog dodatnih investicijskih troškova u zadnjih 5-6 godina.
Studentski centar već je jednom saniran pa se ponovo našao u gubicima. Kako ste to dopustili?
Nikad se nije ni iščupao iz gubitaka. Kad se "rupa" gubitaka suviše produbila, zahvatilo se 2002. u državni proračun i pokrilo ih. U osnovi se nije ništa promijenilo, ozdravljenje se odgodilo.
Kako ste vi isključeni iz cijelog procesa?
Kad smo krajem prošle godine došli ministru Liniću, odmah nam je rekao: "Studentski centar je u tako teškom stanju da ćemo ga mi likvidirati ako ga vi ne sanirate". Složio sam da Sveučilište treba i sanirati i restrukturirati Studentski centar. Predložili smo Vladi i ministru Liniću dubinske mjere i napokon odahnuli što imamo razumijevanje ključnog segmenta Vlade. Međutim, to se pokazalo zabludom, kao što se vidi iz njegovih sadašnjih nastupa. Umjesto naše inicijative koju je Vlada potpuno ignorirala, krenulo se po prijedlogu ministra Jovanovića, tipičnom za hrvatsku politiku: ukinimo legalitet, ovaj put Sveučilištu, dajmo svu vlast uz visok stupanj netransparentnosti našim pouzdanicima. Sveučilište je potpuno isključeno od osnivačkih, vlasničkih i bilo kakvih drugih prava i ovlasti. Dakle, riječ je o kadroviranju u kojem je čak nemoguće prepoznati neki stranački element ili interes, već bi se prije reklo da se radi o nekom još elementarnijem motivu.
Sad se spominje mogućnost rasprodaje vrijedne imovine Studentskog centra. Što znate o tome?
Sve su opcije moguće pa i ta. Naravno, i do mene stižu takvi glasovi i nagovještaji, ali nemam nikakvu službenu najavu. Stižu u vrijeme kad je Hrvatska, odnosno Zagreb i Rijeka, postala domaćin sveučilišnih sportskih igara 2016., što je financijski i te kako zahtjevno. Zbog toga će se u Zagrebu morati obnoviti stari i sagraditi novi kapaciteti. U tom su kontekstu i najcrnji scenariji mogući.
Mislite da se dio imovine, primjerice dom na Lašćini ili objekt u Savskoj, može prodati da bi se financirala obnova i gradnja domova?
Ako bi se išlo u tom smjeru, tada ne bi bilo ni granica u odgovoru Sveučilišta.
A što vi možete?
Kao što sam rekao, eliminirane su naše osnivačke ovlasti i prisutnost u odlučivanju i upravljanju. Odluka Vlade bila je neugodno iznenađenje jer smo mislili da takvo nešto više nije moguće u Hrvatskoj 2013. Mi smo predlagali da se sanacijski upravitelj Studentskog centra i njegova ekipa izaberu na javnom natječaju na temelju svojih programa i plana rada, i to uz većinsku ulogu predstavnika Vlade u odnosu na našu sveučilišnu u njihovu izboru. Od toga nije bilo ništa. Uz odluku o sanaciji išla je i odluka koja je bila pogodovano kadroviranje, uobičajeno ne samo za ovu Vladu.
Što vi možete učiniti?
To ovaj čas nije moguće prejudicirati.
Računate na podršku studenata?
Ne mogu reći. Moramo učiniti sve da sveučilišna imovina ostane zaštićena. Gubitak imovine ili privremeno dulje isključivanje kapaciteta iz funkcije imali bi kataklizmičke posljedice na Sveučilište.
Može li sanacijski ravnatelj prodati imovinu SC-a?
Ne može, mora dobiti suglasnost Ministarstva.
Hoće je Ministarstvo dati?
Pa kažem da su svi scenariji mogući, uključujući i najcrnji.
Jeste li se pripremili za to?
Pripremamo se. No ipak je prerano govoriti o tome.
Ministarstvo je nedavno zatražilo od rektora iz Rijeke, Splita, Osijeka i Zagreba smanjenje broja administrativnog osoblja. Hoće li biti otpuštanja?
I tom je dopisu prethodila medijska topnička priprema. Znamo da poslodavci, posebno u javnom sektoru, najčešće gube sudske procese ako nemaju zakonske temelje za davanje otkaza. Što se tiče sveučilišta, sindikati i Vlada imaju svoj dijalog, oko tog stola nema rektora i dekana, oni donesu svoje kolektivne ugovore i mi ih provodimo. Koji put su kao i studentska prava, bez pokrića. Država daje prava, ali ne osigura novac, primjerice za božićnice. Gubici zbog izgubljenih sudskih procesa sruče se na fakultete. Ipak treba reći – racionalizacije su na sveučilištima moguće i potrebne, s druge je strane njihova provedba vrlo zahtjevna i treba joj prići uz jaku suradnju sveučilišta i Ministarstva. Mi smo za taj posao spremni.
Ministarstvo, odnosno Vlada, smanjilo je plaće svim rektorima.
Jedna prijašnja Vlada zaključila je da plaća rektora treba biti 50 posto veća od plaće koju bi imao da je ostao u poslu redovitog profesora. To je bio stimulans da bi se netko prihvatio tog posla. To je naknada zato što se ulazi u vrlo zahtjevan i stresan posao te se izlazi iz istraživačkog procesa i slično. Sada je pak procijenjeno da rektor treba imati plaću koja je 16 posto veća od plaće profesora. Ni na prvu ni na drugu odluku nismo imali nikakva utjecaja. Niti smo bili informirani ili pitani za mišljenje, niti smo komentirali odluke. Ovaj ministar nije se pak bavio procjenama u tim okvirima, nego je zakonom deklarirao da rektorova plaća ne smije biti veća od plaće njegova zamjenika.
Je li to uvredljivo?
Što se mene tiče, ovaj me ministar ne može uvrijediti. Ja imam svoja mjerila pa me zato metode koje koristi ostavljaju potpuno ravnodušnim, posebno i zato što ih ne gradi na kompetencijama koje bih ja uvažavao.
Kako tumačite izjavu ministra da će tako ušteđenih pet milijuna kuna iskoristiti za zapošljavanje mladih znanstvenika?
To je demagogija, ali i česta metoda ovog ministarstva. Ministar bi rado što češće potpisivao ugovore s iznosima ne većim od nekoliko desetaka milijuna kuna i tako davao do znanja kako se time postižu veliki pomaci. A to zapravo prikriva realno stanje – na primjer, sustav obnove istraživačkog kadra u potpunom je rasulu već drugu godinu. Prije smo 200 do 300 mladih znanstvenika uključivali u sustav, sada uključujemo dva-tri puta po dvadesetak, čime se želi prikriti činjenica da više nema sustavne kadrovske obnove znanosti. Ti koji nisu ušli u sustav odlaze iz zemlje. Što se tiče ugovora, puni programski ugovori koji bi pokrenuli sustav zasad nažalost nisu ušli u vidokrug Ministarstva iako smo već učinili ozbiljne pripreme za njihovo uvođenje.
>> 'Ne znam što Jovanović traži, s nama komunicira putem medija'
