Nepoznate i zabavne činjenice o nekima od najutjecajnijih i najpoznatijih osoba koje su obilježile domaću povijest donose “Hrvatski velikani” autora Roberta Knjaza. Kako bi istražio sve što se može o banu Josipu Jelačiću, Nikoli Šubiću Zrinskom, Stjepanu Radiću, Nikoli Tesli, Faustu Vrančiću, Marinu Držiću, Ivanu Mažuraniću i Ivani Brlić-Mažuranić, Vatroslavu Lisinskom i Ivanu Zajcu, proveo je mjesece u istraživanju, ali i prevalio tisuće kilometara.
Je li ga tijekom rada na emisiji što iznenadilo te kamo najviše voli putovati sa suprugom Zrinkom i djecom Emanuelom, Sunčicom i Lukom, otkriva za Ekran.
Koliko ste dugo radili na “Hrvatskim velikanima”?
Godinu dana. Kao Forest Gump kad je počeo trčati uzduž i poprijeko Amerike, tako sam i ja krenuo pun entuzijazma, obrijan i počešljan na stranu, a nakon godine dana rada na meni su ostali dronjci, brada kao Gandalfova i umor kao Velebit. Ali i zadovoljstvo jer sam se gledajući strane dokumentarce uvijek pitao mogu li i ja napraviti nešto s ozbiljnom temom. Eto, uspjeli smo, ali nisam izdržao, pa je ozbiljna tema – biografije velikana – obrađena malo neformalnije.
Kako ste odabrali baš ove povijesne osobe?
Razmišljali smo koje bi osobe bile zanimljive širem gledateljstvu, dakle morala su biti imena koja su većini gledatelja poznata. Jedna od ideja bila je da idemo s velikanima koji su na novčanicama, ali kako je HTV naručio samo osam epizoda, Jurja Dobrilu, kojeg znamo s deset kuna, istisnuli su velikani koji bi mogli imati veću gledanost, poput Tesle. Znači, imamo deset općepoznatih velikana za osam epizoda, s tim da smo pokušali pokriti različita područja: politiku, vojskovođe, glazbu, pisanje, izumitelje...
Imate li u planu raditi drugu sezonu, odabrati nove velikane?
Jako su male šanse jer smo već u pripremi za sasvim novi projekt za HTV – “Mame poznatih”, koje trebamo realizirati tijekom 2017. godine.
Je li vam u što od onoga što ste naučili tijekom rada na serijalu bilo teško povjerovati?
Da, masu stvari nisam znao – recimo da je Radić bio toliko kratkovidan da je čitao knjige s pet centimetara, da je spavao u sanduku, da je kao klinac već bio u zatvoru ili za njegovu ljubavnu priču s Marijom Dvoržak, koja otkriva nježnu stranu politike. Pa onda da je Jelačićev konj, koji je danas sastavni dio spomenika, zapravo osmanski konj, dar bosanskog Usrem-paše, što je bizarno jer ispada da danas u Zagrebu imamo spomenik osmanskom konju, kakvi su nas gazili stoljećima. Nisam znao ni da su Tesle dobile prezime po tesarskom alatu... Uglavnom naučio sam da je politika zabavna, da ne postoji jedna povijest već svaki narod ima svoju verziju, a i mnogi stručnjaci za istu stvar imaju različito mišljenje. Dakle ne treba povijest doživljavati prestrogo, ali se iz nje da puno toga naučiti.
Da ste za emisiju trebali odabrati nekoga od živućih Hrvata, koga biste odabrali?
Razmišljao sam o tome... Čudno, ali nekako mi je lakše raditi o velikanima koji nisu s nama jer tu je povijest rekla svoje i jasno se zna tko spada u tu kategoriju. Za živuće je velika konkurencija, s tim da treba pričekati da vidimo tko će na kraju ispasti velikan.
Snimanje je tražilo i dosta prijeđenih kilometara te posjete raznim državama?
To me je zabezeknulo, jer tek nakon potpisivanja ugovora krenula su višemjesečna istraživanja i počeo je munjevito rasti popis lokacija za snimanje. Pokazalo se da su naši velikani bili pravi globtroteri: putovali su, mijenjali mjesta boravka... Ispada da smo mi danas puno konzervativniji od njih. Tako smo, na primjer, za Zrinskog snimali u Bribir Glavici odakle potječe obitelj, Zrinu gdje je rođen, Gvozdanskom gdje su mu bili rudnici srebra, Bakru gdje je imao luku, Ozlju – njegovom ljubavnom gnijezdu, pa u Beču, Budimpešti, Sigetu... Teslu smo, pak, snimali u rodnom Smiljanu, pa djetinjstvo u Gospiću, pa škola u Karlovcu, pa studij i prvi poroci u Grazu, pa u Budimpešti njegovo prvo radno mjesto, pa u Novom Sadu njegovu reinkarnaciju, a u Beogradu muzej. I onda preko bare u New York, pa laboratorij na Long Islandu, pa Philadelphia i Niagara. Zbog Tesle sam izlizao dva para kaubojki, a on je samo jedan od desetak vrlo nemirnih velikana.
Koji je najzanimljiviji dio rada na ovakvom serijalu?
Finalizacija emisije u montaži. To je takav gušt, kao kuhanje nekog novog jela. Ono, pripremiš sve sastojke, potrudiš se da budu svježi, novi, iznenađujući i onda počinješ kombinirati, preslagivati, malo zezneš, malo popraviš, igraš se dok ne budeš zadovoljan onim što ste skuhali ti i cijela ekipa koja je radila na sastojcima.
Koji je najteži?
Snimanja su često naporna jer snimamo po 10-12 sati dnevno u svim uvjetima, na plus 35 preko ljeta i na minusu tijekom zime. Uglavnom, stalno si na cesti. Iako se mama borila da kao klinac ne završim na ulici, izgleda da mi je to ipak suđeno.
Nižete projekt za projektom, kako nađete vremena za odmor?
Zavisi kako gledate na pojam odmor. Volim ljeti biti s obitelji na Silbi, ali odmor mi je i kad nešto stvaram. Jer kad kreneš u neki projekt, obuzme te entuzijazam od kojeg letiš, pa iako je često naporno, to je ono što mi puni baterije. Ipak, moram priznati da ležanje i gledanje u zid ima svoje čari, ali to ću u drugom životu.
Slobodno vrijeme provodite s obitelji?
Sa ženom, djecom, mamom i tatom, poočimom, braćom, sestrama, šogorima, zaovom i jetrvom, prijateljima, susjedima, tetom blagajnicom, s Gumenim, Mrnjau i Kiflom, na nogometu ponedjeljkom sa Strujom i ekipom, na plesnjacima, gdje je god gužva.
Prije nekoliko godina rekli ste da volite sa suprugom i djecom putovati izvan Hrvatske jer tada imate mira. I dalje tako birate putovanja i izlete?
Volim putovanja u inozemstvu, ali i “Domazet”, iako vani imam anonimnost, pa je odmor dvostruki. I dalje mislim da je trošenje novca na putovanje s obitelji zapravo investicija u djecu. Jer kad god odemo nekamo, oni uče o svijetu oko sebe i nadam se da time postaju malo pametniji, tolerantniji i optimističniji. A putovanja po Hrvatskoj volim jer su pod nazivnikom “upoznaj domovinu da bi je više volio”.
Imate li u planu neki put?
Ha, ha, ha – za moj popis vi nemate mjesta u novinama... Osim ako nije dvobroj.
Rekli ste da niste strog otac. Znači li to da je supruga ta koja mora biti stroža, “loš policajac”?
Podijelili smo se, svatko je strog u svom području, ali generalno bih rekao da je vrijeme strogih roditelja prošlo. Za neke stvari nemam popusta, ali s klincima se uvijek može lijepo dogovoriti. Ponekad se lakše s njima dogovoriti nego s odraslima.
Po čemu vam djeca najviše nalikuju?
Po dobrim ocjenama u školi i po lošem smislu za humor. A na mamu su dobili ljepotu, muzikalnost i spojene obrve.
Idete li na Hrelić kada ste loše volje?
Sajam svega i svačega na Hrelji najbolji je antidepresiv u državi i, nažalost, prerijetko sam tamo. Jer iako tamo nema bogatih, tamo ćete rijetko vidjeti namrštene ljude, pa kako i bi kad je u ponudi rascufana četkica za zube ili samo desna cipela. A tamo se može naći sve od antiknih stvari, preko starih zulufastih singlica do umjetničkih djela. To je oda ljudskoj hiperprodukciji, ali i radosti života.
Otkrili ste da vam je novogodišnja odluka više koristiti noge, a manje konjske snage. Pridržavate li je se u ovim prvim danima 2017. godine?
Novogodišnje odluke nisu takva besmislica kao što se čini, jer kad stavite svoje želje na papir, one kao da ožive i podsjećaju vas na obećanje dano samom sebi. Ova o više hodanja najlakša je odluka. Za one teže moram se prvo malo odmoriti od velikana i sastati sam sa sobom. A to je najluđi dio i tih se odluka bojim, ha, ha, ha.
Što smatrate svojim najvećim uspjehom?
Uvijek mi se vrti rečenica koju mi je davno rekla jedna teta u prolazu: da mi je zahvalna jer sam joj pomogao da preboli rak. Kad sam pomislio da me zamijenila s nekim doktorom, objasnila mi je da je u bolnici gledala neke moje emisije, da su je nasmijale i pomogle joj da se brže oporavi. Naravno da nisam ja zaslužan za njezino zdravlje, ali činjenica da nekome uljepšaš neke teške trenutke, e to mi je najveća plaća u životu i najveći uspjeh.
genije, čudo prirode... u ovom razgovoru ima više duhovitosti nego u svim domaćim humorističnim serijama - zajedno.