Da je Damir Matković najiskusniji vanjskopolitički novinar HTV-a, vidi se u svakom njegovu pojavljivanju na ekranu. Bilo da za Paralele radi neku reportažu ili intervju s inozemnim sugovornikom, bilo da ponedjeljkom u Dobrom jutru komentira neku aktualnost, bilo da u Dnevniku objašnjava pozadinu, okolnosti i moguće posljedice nekog događaja, to uvijek čini na ležeran i svima razumljiv način uz pokoje vješto i mudro ubačeno zrnce duhovitosti ili cinizma, a nađe se tu često i kakva efektna poredba kao točka na "i". Gledatelji to cijene jer znaju da iza takvog pristupa stoje iznimna stručnost, naobrazba, profesionalnost i stav. A kako je Matković svojedobno i sam dvije godine živio u Parizu, predajući hrvatski jezik, a poznato je i da odlično poznaje političku, društvenu i medijsku situaciju u Francuskoj te način pisanja okrutno ubijenih novinara Charlie Hebdoa, zamolili smo ga da se osvrne na događaj od kojeg se cijeli svijet još uvijek trese.
Charlie Hebdo
– Novinari i karikaturisti tjednika Charlie Hebdo (CH) nisu nikakvi križarski fundamentalisti i mrzitelji islama. Oni su jednostavno jedna sjajna zafrkantska, inteligentna i iznimno duhovita družina. Društvo iz CH-a tipično je utjelovljenje francuskog buntovnog i republikanskog duha. I zato pucati u Charlie Hebdo znači pucati u Francusku! Već nakon napada na redakciju 2011. bilo je jasno da je CH meta islamskih ekstremista. Nažalost, čini mi se da policija baš i nije dobro obavila posao zaštite redakcije i novinara – kaže Matković.
U razgovoru smo se dotaknuli i mogućih posljedica na novinarstvo kao profesiju, odnosno pitanja hoće li novinari u strahu od daljnje odmazde islamista početi "vagati" riječi. Kolega uzvraća da će dio novinara sigurno pognuti glavu pred prijetnjama i zastrašivanjima islamskih ekstremista, ali kada je riječ o Francuskoj, misli da se to ipak neće dogoditi.
– Bilo bi to protivno francuskom slobodarskom duhu. Siguran sam da će francuski novinari nastaviti širiti prostor slobode mišljenja i izražavanja jer je to jedini način za napredak demokratskog društva. Uzmaknu li pred vjerskim fanaticima, kažem fanaticima, a ne muslimanima općenito, tragična smrt kolega iz CH-a postala bi besmislena. Nije samo riječ o solidarnosti sa stradalim kolegama, nego o samim temeljima demokracije europskog kulturnog kruga. Ipak, bilo bi pogrešno taj model nametati cijelom svijetu, kao što se to često pokušava – objašnjava. Dokle sežu novinarske slobode?, pitali smo ga i zamolili da komentira izjave pape Franje kako i u "slobodi govora postoje granice, posebno kada je riječ o vrijeđanju ili ismijavanju nečije vjere".
Jalov posao rekonstrukcije
– A zar ste očekivali da će papa govoriti kao zadrti pobornik laičke države? Naravno da je papa pristran! To mu je i posao. On je poglavar jedne vjerske zajednice i dužnost mu je braniti interese te zajednice. Drugo je pak pitanje što je to točno "vrijeđanje i ismijavanje nečije vjere"? Određuje li tu granicu rimski papa, dalaj-lama, imam kairske džamije Al-Azhar ili vaseljenski patrijarh Carigrada? Ili možda ipak zakoni koji jednako vrijede za sve građane bez obzira na vjeroispovijest? Uostalom, a što je s onima koji ne vjeruju da postoji Bog? Treba li njih odmah spaliti na lomači? Jedno je od načela suvremenog demokratskog društva da je vjera privatna stvar. Zašto bi meni bilo važno znati koje ste vi vjere ili nacionalnosti ako dijelimo ista načela demokracije? Najveći su problem netolerancija i ekstremizam, a toga, nažalost, ima u svim vjerskim zajednicama i u svim nacijama. Jedino što zaista treba zabraniti jest govor mržnje i poticanje na nasilje.
Onda su na red došle teme o stanju na HRT-u, padu gledanosti HTV-ova Dnevnika i o glavnom ravnatelju HRT-a.
– Kada me prije 15-ak godina tadašnja potpredsjednica Vlade Željka Antunović pitala kako bi trebalo reformirati HRT, rekao sam joj da je to jalov posao i kako je jedini način reforme taj da se HRT raspusti, osnuje novi i na tri do pet godina upravljanje povjeri iskusnoj ekipi inozemnih menadžera koji ne poznaju ni mene, ni moju strinu, ni moje rodijake, ali znaju televizijski posao. I danas tako mislim. Besmisleno je popravljati podrtinu staru 60 godina. To se zakrpati ne da! Informativni program u Americi je 1977. doživio temeljitu preobrazbu tek kada je mreža ABC za glavnog urednika imenovala legendarnog Roonea Arledgea koji je prije toga bio producent sportskog programa. Bio je, dakle, rekli bismo, čovjek iz drugog filma. Znate li što je on prvo napravio? Otpustio je sve dotadašnje zvijezde i doveo potpuno nove ljude. Rezultat? TV dnevnik ABC-a do dana današnjega najgledaniji je američki TV dnevnik! Svi TV dnevnici u Europi, pa i onaj HRT-ov, i danas slijede načela koje je postavio Arledge. Mislim da je izjašnjavanje kreativnog osoblja bedastoća, relikt samoupravnih vremena, jer novinari nisu ni dioničari ni suvlasnici HRT-a, nego zaposlenici! Šefovi odgovaraju za svoj dio posla, a novinari za svoj. Pa, krene li loše, zna se točno tko je odgovoran! Odnosno, ne podnese li šef sam ostavku, onda ga vlasnik smijeni. I točka – kaže Matković.
Lanjsko ekspresno povlačenje s mjesta HTV-ova dopisnika iz Bruxellesa po savjetu odvjetnika nije komentirao.
Što se mene tiče taj JRT ne trebaju ukidati... Ja sam ih ukinuo odavno. Ne znam više niti koje emisije, tamo u regiJonu imaju... Valjda ima dnevnik još... Jel' još onaj titov pionir na čelu? Mislim pitam čist' onako?