Razgovor s bivšim političarom Franjom Gregurićem (75) započet je pitanjem o stanju u zemlji danas.
„Odgovori su različiti, a moj se principijelno odnosi na to da ocjene rada izvršne i zakonodavne vlasti ne dajem. Uspoređivati rad vlade u vrijeme rata i rad vlada u mirnodopsko vrijeme u biti je nemoguće. Za vrijeme rata, uz maksimalno jedinstvo svih građana Hrvatske, cilj je bio stvoriti samostalnu, suverenu, međunarodno priznatu državu. Vladama nakon postizanja tih ciljeva konstantan je zadatak razvoj tržišnog gospodarstva, demokratskih odnosa u društvu, rast životnog standarda i maksimalna socijalna pravda svih građana", kaže Gregurić.
Prošlo je 25 godina od osnivanja prve koalicijske vlade poznate pod nazivom Vlada demokratskog jedinstva.
„Vlada demokratskog jedinstva nastala je prije svega kao dogovor svih političkih stranaka u hrvatskom Saboru, gdje su sve političke stranke, njih sedam, i to HDZ, SDP, HDS, HNS, HKDS, HSLS i SSA, pokazale odgovornost za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Sporazumom stranaka osigurano je provođenje zajedničkih programa koji su bili prihvaćeni od svih potpisnika", prisjeća se Franjo Gregurić.
U sporazumu je, među ostalim, stajalo da treba: Organizirati djelotvornu obranu RH u nametnutom ratu i uspostaviti pravni poredak na cijelom teritoriju. Zaštititi cjelokupno stanovništvo na ugroženim područjima, bez obzira na nacionalnu pripadnost i osigurati povratak svih izbjeglica u njihova prebivališta te im pružiti potrebnu pomoć za osiguranje uvjeta normalnog života. Osigurati uvjete za demokratska rješenja suživota hrvatskog naroda, dijelova srpskog i drugih naroda koji žive u Hrvatskoj. Osigurati gospodarske uvjete za obranu Republike, unapređujući tržišno gospodarstvo i privatno vlasništvo. Ubrzati postupak razdruživanja SFRJ. Osigurati strogo poštovanje Ustavom utvrđenih ljudskih prava i sloboda kao i prava manjina na najvišoj europskoj civilizacijskoj razini i ako je potrebno, uz međunarodni nadzor.
„To je samo šest od devet točaka iz kojih se vidi odgovornost i zrelost parlamentarnih stranaka u tim okolnostima. Sporazumom stranaka u Vladi osigurano je djelovanje predstavnika stranaka potpisnica sa svojim članovima u Vladi. Tako je, na primjer, potpredsjednik Vlade kojega je predložio SDP bio Zdravko Tomac, HNS je predložio ministra Bosiljka Mišetića, HSLS Dražena Budišu, srpska manjina Živka Juzbašića, uvaženog privrednika", prisjeća se Franjo Gregurić.
Njegova vlada je, naime, u svom sastavu imala iskusne gospodarstvenike, pravnike, ekonomiste i liječnike.
„Posebno spominjem da su u Vladi djelovala tri akademika (akademik Božičević, akademik Rudolf i pok. akademik Pavletić). Većinu članova Vlade, počevši od predsjednika Ramljaka, Tomca, Granića, nisam poznavao prije, ali smo zajedno prihvatili provođenje potpisanog programa, koje je prihvatio Sabor i predsjednik Tuđman", dodaje Gregurić.
Vlada demokratskog jedinstva vladala je, naime, u teškim ratnim uvjetima kada je vihor rata zahvatio sve dijelove zemlje, a trebalo je uz organizaciju i opskrbu ratnih postrojbi osigurati funkcioniranje vlasti i brinuti se za oko 600.000 izbjeglih i prognanih građana Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Gregurić, uz ostalo, prvi put govori o svom podrijetlu, odrastanju i školovanju. Rođen je 12. listopada 1939. godine u Loboru, gdje je njegova obitelj prisutna više od četiri stoljeća.
„Otac Adolf bio je majstor, kovač i potkivač, baš kao i djed Franjo. Otac je majstorski ispit položio u Zagrebu. Potkivao je konje, ali su se u to vrijeme potkivali volovi i kravice koji su služili za vuču u svakodnevnom težačkom životu.
Majka Josipa bila je kućanica, a baka je pazila na nas dječicu i brinula se o domaćinstvu", pripovijeda Franjo Gregurić.
U Loboru je završio osnovnu školu, a sedmogodišnju u Zlataru.
„Svaki dan sam išao iz Lobora u Zlatar pješice do škole i natrag. Ujutro smo kretali dva sata prije početka škole. U proljeće i jesen još je bio mrak. Otac mi je napravio malu karbidnu svjetiljku kojom sam si osvjetljavao put do škole. Danas, kad to pričam djeci, oni to teško mogu razumjeti", prisjetio se Gregurić.
Kako je dječak Franjo bio fizički slabašan, otac je dogovorio da mu sin u vrijeme ciče zime mjesec dana bude kod podvornika škole u Zlataru na stanu i hrani. Obitelj Pisačić kod koje je stanovao zauzvrat bi dobila voz drva, a obveza malog Franje bila je tada da poslije nastave s podvornikom očistiti peći u učionicama.
Kad je došlo vrijeme srednje škole, kao i većina Zagoraca u to vrijeme, Gregurić je otišao u Zagreb. Završio je kemijsku tehničku školu u Klaićevoj ulici, a zatim počeo raditi u Sisku u tvornici Radonja.
„Za dvije godine dobio sam stipendiju za školovanje na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu", prisjeća se Gregurić.
Stipendije nisu bile dovoljne za pokriće svih troškova, pa je trebao dodatno raditi.
„Za vrijeme školovanja radio sam preko ljeta kao konobar u hotelu Lišanj u Novom Vinodolskom, dvije godine zaredom. Kolega mi je bio Slavek Lukšina, Slovenac, s kojim sam dijelio i sobu u depandansi hotela."
Gregurić je u to vrijeme kao konobar za mjesec i pol dana rada mogao zaraditi dovoljno novca kojim je, uz stipendiju i pomoć roditelja, preživio godinu.
Zanimljivo, u to vrijeme je Davor Štern sa svojim bendom svirao na terasi istog hotela u koji su dolazili ugledni gosti veće platežne mogućnosti.
Ženidba u Sisku
Nakon studija vratio se u Sisak gdje je s 26 godina postao tehničkim direktorom kemijske industrije Radonja.
Gregurić se u Sisku oženio, a tamo mu se rodio i sin Boris. Međutim, obitelj se poslije nekoliko godina preselila u Zagreb, gdje mu je najprije supruga dobila posao u Chromosu, a potom je i on prešao u isti SOUR. Počeo je kao inženjer u proizvodnji, nakon čega je postao tehnički direktor zaštite bilja i na kraju predsjednik kombinata Chromos, Katran, Kutrilin.
Chromos je tada izvozio u SSSR boje i lakove, brodske boje, plastične mase, pomoćna sredstva za tekstil, kožu i gumu, organske boje i mnoge druge proizvode vrijedne više desetaka milijuna dolara godišnje.
„Namjerno nabrajam ove grupe proizvoda jer je danas od velikog Chromosa ostalo samo nekoliko proizvodnji, i to tvornica brodskih boja u Umagu, tvornica boje i lakova u Lužanima, umjetnih smola na Žitnjaku, zaštita bilja na Žitnjaku, a Radnička cesta u Zagrebu je nekad bila glavnina Chromosove proizvodnje pretvorena u poslovno-stambeni centar".
Gregurić je, međutim, smijenjen s mjesta predsjednika kombinata zbog optužbi za hrvatski nacionalizam te je otišao raditi u Privrednu komoru Hrvatske, i to kao savjetnik.
Nedugo potom, tadašnji generalni direktor Genexa ponudio mu je mjesto u toj vanjskotrgovačkoj firmi. Istovremeno su mu u Astri iz Zagreba, na čelu s tadašnjim generalnim direktorom Škrgatićem, ponudili mjesto u predstavništvu Astre u Moskvi.
„U Moskvi smo razvili posao plasirajući rusku robu, uglavnom kemikalije, petrokemikalije, na različita svjetska tržišta. Domaći proizvođači su preko Astre plasirali tekstil, opremu za pwwrehrambenu industriju, telefonske centrale, farmaceutske i druge proizvode u velikim vrijednostima. Tako su, primjerice, 1988. godine imali realizaciju veću od 750 milijuna dolara u oba pravca, a potpisanih ugovora u vrijednosti 1,2 milijarde dolara", kaže Gregurić.
Astra je, naime, u to vrijeme razvijala poslove između Hrvatske i SSSR-a koristeći se inomrežom – Njemačka, Austrija, Engleska, SAD, Japan, Francuska, Poljska, Čehoslovačka i Mađarska.
Pa ipak, unatoč dobrom poslu i odličnim rezultatima, Gregurić je počeo ozbiljno razmišljati o povratku u Hrvatsku.
„Moskva me počela opterećivati, radio sam svaki dan, uključujući i subote i nedjelje, i teško sam podnosio odvojenost od svoje obitelji koja je bila u Zagrebu. Djeca su bila na fakultetu, roditelji supruge teško bolesni i sav teret brige o obitelji i obiteljskim obvezama bio je na leđima krhke Jozefine, moje pokojne supruge. Govorila je: Uništit ćeš život sebi, a nama si potreban i vrati se kući", priča Gregurić.
Njegovu odluku o povratku ubrzao je predsjednik Tuđman jer ga je pozvao na razgovor u predsjednički ured.
„Ponudio mi je mjesto u Vladi, a bio je vrlo uvjerljiv. Govorio je: "Vidiš kakva su vremena, trebamo ljude koji imaju radnog iskustva. Pregledao sam tvoj životopis, znam što si bio i što si radio, imaš dobre radne rezultate, ali su te dosta i šamarali." Predsjedniče, dopustite mi nekoliko dana, moram razmisliti, jer odluke su važne i za mene i za posao koji nudite... Nemaš što razmišljati, odluke se donose brzo kao što vidiš, ja nemam vremena za odmor, već isključivo za rad i organizaciju države", prisjetio se Gregurić razgovora s pokojnim predsjednikom Tuđmanom.
„Drugo jutro sam nazvao predsjednika, prihvatio poziv i stavio se na raspolaganje."
Nakon što je bio potpredsjednik Vlade, predsjednik Tuđman je ponudio Greguriću formiranje Vlade demokratskog jedinstva, prve koalicijske vlade Hrvatske. Vlada je u samo dva dana koalicijskih dogovaranja formirana i potvrđena u Hrvatskom saboru 3. kolovoza 1991. godine.
Gregurić je bio predsjednik Vlade kad se Hrvatska borila za goli opstanak i imala je velike rezultate na međunarodnom planu o pitanju priznanja i međunarodne afirmacije. I to ostaje zapisano u hrvatskoj povijesti.
Nakon što je odradio svoj mandat, predsjednik Tuđman je Greguriću ponudio da nakon izbora i dalje ostane u Vladi RH.
Budući da je HDZ bio apsolutni pobjednik na izborima, očekivalo se formiranje jednostranačke vlade.
„Kako sam naučio na koalicijsku vladu i dobrobit koje ona donosi narodu i državi, nisam mogao prihvatiti ponudu. Drugi razlog koji sam obrazložio predsjedniku je taj što sam teško podnosio teret odgovornosti. U Vladu sam dolazio ujutro u 7 sati, vraćao se kući u 10 sati navečer. I tako svaki dan za čitavo vrijeme rada u Vladi", kaže Gregurić koji izuzetno cijeni prvog hrvatskog predsjednika.
U mirovini od 2000.
S pokojnim predsjednikom Tuđmanom, kojeg pamti po velikom radnom elanu i ljubavi za Hrvatsku, koji je podredio sve stvaranju države Hrvatske i njezinom međunarodnom priznanju, Gregurić je imao samo jedan prijepor, i to zbog broja županija.
„Predsjednik je smatrao da nije vrijeme za pet ili šest županija, jer se za vrijeme teškog Domovinskog rata i obrane zemlje lakše i bolje vodi izgradnja države i njezina obrana na način kako je to i bilo prihvaćeno", dodaje Gregurić.
U lijepoj uspomeni ostala su mu druženja s predsjednikom Tuđmanom i suradnicima za Martinja. Obično su kao pravi Zagorci više godina zaredom krštenje mladog vina i proslavu Svetog Martina organizirali u Gregurićevoj vikendici u Loboru.
„Vikend kuća je bila na osami i nije bilo problema i potrebe za osiguranje. Uz predsjednika dolazili su redovno Mate Granić, Gojko Šušak, Nikica Valentić, Franjo Kajfež, Ivan Jarnjak, Ivica Crnić, Davor Štern, Mlinarić iz Varaždina, biskup Culej, Stjepan Bunić i mnogi drugi prijatelji".
Gregurić je bio aktivan u politici do 2000. godine, nakon čega se umirovio.
Još uvijek je aktivan u gospodarstvu i prati posebno ekonomska pitanja. Na pitanje što misli o sadašnjem stanju, odgovorio je jednostavno: „Nakon 25 godina samostalne Hrvatske i 20 godina od punog oslobođenja Hrvatske, žao mi je što nismo našli načina da zadržimo mladost u Hrvatskoj, da nam kolone mladih ljudi u potrebi za boljim životom ne odlaze u inozemstvo, žao mi je što nam sve više ljudi obilazi kante za smeće, a mi na to nismo našli pravi odgovor. To nije kritika samo aktualne vlasti već i oporbi."
>> Oni su imali tenkove, a mi srce da branimo svoj dom
Javna je tajna da je ovaj čovjek hrvatski „Capo di tutti capi”.