Ako u prerano prekinutoj karijeri nikada nije uspio osvojiti Grand Slam turnir, to mu je pošlo za rukom u akademskom životu. Sa samo 31 godinom Mario Ančić doktorirao je pravo, što je rijetkost među vrhunskim sportašima. Štoviše, Splićanin je taj status stekao na jednom od najuglednijih svjetskih sveučilišta, na newyorškoj Columbiji. No, kako život piše romane, učinio je to i ovaj put.
– Nažalost, na dan moje promocije umro mi je djed s tatine strane. Roditelji su se vratili, a ja nisam mogao putovati na sprovod zbog promocije, ali i zbog radne dozvole. Ovdje je pravilo da, kad počneš raditi, nekoliko mjeseci ne možeš izaći iz države. Na koncu je sa mnom ostala sestra Sanja – kaže Mario. Strelovitim akademskim uzletom pomalo je iznenadio i samog sebe.
– Da mi je netko, dok sam se vraćao nakon ozljede, prije šest godina rekao da ću doktorirati na Columbiji, kazao bih mu da je lud. Takvo što nije mi bilo ni na kraj pameti. No, nikad ne znaš kamo će te život odvesti – ističe i objašnjava kako je dospio na ovo svjetski ugledno sveučilište.
– Priča s Harvardom pojavila se dok sam radio pretrage u Bostonu. Vidio sam njihov način studiranja, razgovarao dosta profesora, tamo sam bio i gost predavač, i rekao si – zašto ne pokušati. Vratio sam se u Hrvatsku, stažirao u jednom odvjetničkom uredu i položio pravosudni. Premda od nekoliko tisuća ljudi primaju tek pet posto kandidata, upao sam na nekoliko fakulteta. Odlučio sam se za Columbiju jer je smještena u New Yorku – kaže. U tri i pol godine boravka u SAD-u oko godinu dana radio je za NBA ligu.
– O NBA ligi kao savršenom ustroju mogao bih govoriti satima. I naši NBA-ovci Bojan Bogdanović i Damjan Rudež dijele moje oduševljenje. Tu se ništa ne prepušta slučaju, na važnim su pozicijama ljudi s magisterijima i doktoratima, koji su radili u velikim kompanijama. Na NBA košarku gleda se kao na biznis iz svijeta zabave, cilj mu je stvoriti ugodu gledateljima. Ljudi na NBA utakmice idu uživati u vrhunskom sportu, a ne zato da bi njihova momčad pobijedila. Zato je imidž sportaša tako bitan i zato su se televizijska prava popela na milijarde dolara. A znate kako je u Americi, nitko ti neće dati jedan dolar ako ne misli da će zaraditi tri – ističe Mario.
NBA liga profesionalnija je čak i od Udruge teniskih profesionalaca (ATP)?
Moć velikog biznisa
– Tenis je internacionalan sport, među 3-4 je po popularnosti u svakoj državi. U poslovnom smislu ima tu jedan problem, iz američke perspektive – nema vrhunskog američkog tenisača. Zbog toga se pitaju što će biti sa ženskim tenisom kada karijeru završi Serena Williams. SAD vuče konce svjetskog biznisa, a u SAD-u prosječni gledatelj teško može stalno pratiti tenis. Problem su vremenske zone pa se teže prodaju televizijska prava, osim ako nije riječ o turnirima u SAD-u. Zato profesionalne lige bazirane u SAD-u imaju ono što tenis nema, a to je nevjerojatna moć biznisa iza sebe – objašnjava.
Raditi za NBA ligu za mnoge je posao iz snova, no Mario je vrlo brzo dobio ponudu za još bolji posao. Barem iz perspektive nekoga tko se želi nametnuti u svijetu biznisa.
– Htio sam ući malo više u svijet biznisa. Dobio sam nevjerojatnu ponudu, da radim za Credit Suisse, jednu od najvećih svjetskih banaka – kaže.
Hoće li doista raditi na Wall Streetu?
– Credit Suisse ima svoje urede u New Yorku, a ja ću raditi u investicijskom dijelu banke. Radit ću s velikim fondovima koji investiraju u različite sektore, u energiju, tehnologiju, medije – objašnjava Mario. Znači li to da se okreće ekonomiji?
– Bit će tu i jednog i drugog, za što sam se počeo specijalizirati upravo pri završetku doktorata. Ima puno doktora prava koji rade za velike investicijske banke, u svim transakcijama potreban je pravni okvir. Radujem se što ću sudjelovati u donošenju odluka – ističe Mario. Do svega ga je dovela strast za knjigom i učenjem.
– To je svima nama u obitelji bilo usađeno odmalena. Uvijek je škola bila na prvom mjestu, a sport na drugom, u najboljem slučaju bilo je jednako važno. Već sa 14-15 godina imao sam ponude da se preselim u SAD radi teniske karijere, no odluka obitelji bila je da najprije završim srednju školu, u obitelji. Srećom, ja sam htio učiti, pa sam zato i upisao pravni fakultet. No, sve ne bi išlo bez pomoći profesora koji su prepoznali moju želju za učenjem – kaže. A kad mu je bolest (mononukleoza) prekinula karijeru, Mariju je učenje postalo utjehom.
– Kaže se da vrhunski sportaš umre dvaput, a prvi put kada se mora ostaviti sporta. Vrhunski sport među najintenzivnijim je, ali i najkraćim karijerama. Da bi uspio, ne možeš se štedjeti, moraš se jako puno žrtvovati i odricati. A kada tome dođe kraj, nije lako sve to prenijeti na nešto drugo – ističe. Zahvaljujući akademskoj strasti, svoju sportsku knjigu uspio je brzo zaklopiti i krenuti iznova.
– Bilo mi je jako teško napustiti sport u trenutku kada nisam došao do svojih vrhunaca. Karijera mi je završila sa 26 i bio sam dovoljno mlad da krenem novim putem. Da sam igrao do 35., ne bih uspio u akademskom svijetu. S druge strane, da nisam imao fakultet, bilo bi mi jako teško skrenuti misli s prisilnog svršetka karijere. Golemu prazninu, jer trenirao sam i 10 sati, uspio sam ispuniti knjigom – kaže i dodaje da tranzicija od jednog od najperspektivnijih svjetskih tenisača u studenta u punom radnom vremenu nije bila laka.
Bornina pozitivna drskost
– Na prvi pogled izgledalo je bezbolno, no bilo je tu puno neprospavanih noći. Sada mogu reći, iako je to čudno, hvala Bogu što sam se tako rano ostavio jer nikad ne bih tako rano doktorirao – ističe. Mario je najbolji primjer sportašima da obrazovanje ne smiju zanemariti.
– Kada držim govor sportašima, iznesem im svoj primjer, u svakom trenutku karijere ozljeda im može prekinuti karijeru. Mene je knjiga spasila od veće traume prekida karijere, gubitka nečega u što sam uložio 20 godina života, nečega što me činilo jako sretnim – kaže Mario. Sretan je zbog pobjede Marina Čilića na US Openu.
– Jako sam ponosan, drago mi je što su se on i Goran uspeli na Olimp. To je dokaz da hrvatski tenis ide dalje. Svi me pitaju odakle izvlačimo Piliće, Franuloviće, Jovanoviće, Prpiće, Ivaniševiće, Karloviće, Čiliće... A na tome nam zavide čak i Amerikanci, Englezi, Francuzi... Svi oni dovode strane trenere, mijenjaju programe rada s mladima, a mi nastavljamo s nevjerojatnom tradicijom – kaže Mario. U teniskom svijetu opet se govori o moćnom, mladom hrvatskom tenisaču.
– Poznajem Bornu i njegovu obitelj, znam da su na pravom putu. Sada je najvažniji svakodnevni rad na igri, tehnici, taktici. Za ulazak među prvih 15-20 igrača svijeta Borna mora razviti nešto po čemu će biti opasan, jedan do dva udarca koji će biti završni. Srećom, ima odličan mentalni sklop, pozitivnu drskost, nije zadovoljan, uvijek ga nešto vuče. Pred njim su najdelikatnije godine, a vidim da je za trenera uzeo Thomasa Johanssona – kaže Ančić.
>>Mario Ančić doktorirao pravo na Columbiji i dobio posao na Wall Streetu
Kako lijepa priča! Sretno Mario!