Dok je Rafael Nadal postajao prvi tenisač kojemu je pošlo za rukom na jednom turniru postati dvoznamenkasti pobjednik, dugogodišnji direktor Monte Carlo Rolex Mastersa Željko Franulović (69) mogao je zadovoljno trljati ruke. Još jedna organizacija turnira ocijenjena je savršenom.
Zadovoljni su igrači, zadovoljni posjetitelji, zadovoljni sponzori, zadovoljna vladarska dinastija na čelu s knezom Albertom II. od Monaka, a onda valjda i teniski oci.
Uvijek se traži karta više
U vremenima kada i najveći bogataši barem dvaput okrenu dolar ili euro, teniski turnir u Kneževini nema nikakvih, a ponajmanje financijskih problema.
– Ondje se uvijek traži karta više, tribine su unaprijed rasprodane. Poznati i bogati ljudi zahvaljuju Franuloviću ako im omogući da uopće mogu kupiti VIP ulaznice. Za sve postaje liste čekanja, pa čak i za sponzore.
Nije lako ući u krug sponzora turnira među kojima dominira švicarski proizvođač luksuznih satova – Rolex.
Doista bi svatko poželio biti direktor takvog turnira, to je lijep posao – kaže Branimir Horvat, i sam čest gost Monte Carla i dobar prijatelj Željka Franulovića.
– Željko je doista kvalificiran za taj posao. Bio je vrhunski tenisač, godinama je radio u vodećim strukturama ATP-a (u jednom razdoblju bio je i njegov dopredsjednik – op. a.), poznaje jezike, ima doista sve kvalifikacije – dodaje Horvat.
U ložama Monte Carla dominira još jedan Hrvat – Ivan Ljubičić, nekad tenisač, danas teniski trener.
Tamo je i kad na turniru nema njegova pulena Rogera Federera, kao ove godine. Ljubo živi s obitelji (suprugom i dvoje djece) u Monaku, djeca mu ondje idu u školu, nije tamo samo prijavljen da bi plaćao manji porez. U Monte Carlu se, 2012. godine, i oprostio od tenisa rekavši da mu je to “drugi dom”.
Izbornik do Rizvanbegovića
Ivan i Željko također se odavno poznaju, često i dobro surađuju.
U jednom trenutku (2006. – 2008.) bili su dvojica od samo šestorice članova Uprave direktora ATP-a. Polovicu tog tijela čine, naime, predstavnici igrača (Ljubičić je bio predstavnik za Europu), polovicu predstavnici turnira (Franulović je također bio predstavnik za Europu).
Ljubo bi, možda, jednog dana mogao zamijeniti Franulovića i u stolcu direktora najljepšeg turnira na svijetu (održava se na uistinu atraktivnoj lokaciji uz more), no mogao bi to biti i Željkov sin Deni, nesuđeni tenisač, koji se sada bavi sličnim poslovima kao i njegov tata. U direkciji je ATP Mastersa u Šangaju.
No Franulović zasad ne traži nasljednika.
Ovih dana teško ga je bilo dobiti (“U stalnoj sam gužvi”, pravda se, obično naknadno), ali smo se sa Željkom prilično družili dok je bio izbornik hrvatske reprezentacije u Davisovu kupu, od 1994. do 1997. (startao je pobjedom nad Portugalom u gostima sa 4:0).
Nekako u isto vrijeme (do sukoba sa Suadom Rizvanbegovićem) bio je i direktor turnira Croatian Indoors.
O vezama s Monte Carlom u jednom nam je razgovoru rekao:
– Od samih početaka zaljubio sam se u taj turnir, a kad sam ga 1970. i osvojio (u finalu je dobio Manuela Orantesa – op. a.), ljubav je bila potpuna. Kad su mi ponudili dužnost direktora, nisam nimalo razmišljao. I zato sad živim praktički na relaciji Lugano – Monte Carlo. Ali ne žalim se. Lijepo je i u jednom i u drugom gradu.
Zna Željko izabrati, ne zovu Lugano slučajno švicarskim Monte Carlom...
Osim Monte Carla, Franulović je u igračkoj karijeri osvojio još osam turnira, a 1970. igrao je i finale R. Garrosa. Kad je počinjao igrati tenis, osam godina mlađem Željku njegov splitski sugrađanin Nikola Pilić bio je idol. No ubrzo mu je postao suigrač, a potom i prijatelj.
– Pilić mi je bio svakako najbolji prijatelj među tenisačima, no ugodno sam se družio i s Rumunjem Nastaseom koji je moj vršnjak. Preko Ashea sam pak upoznao i pjevača Deana Martina – otkrio nam je jednom Franulović.
