Opasni i neopterećeni šetali su srbijanski mafijaši među običnim građanima. Tek kad bi se zamjerili jedni drugima, i javnost i policija saznali bi da se kriju u Hrvatkoj. Iako i hrvatska i srbijanska policija danas odlučno tvrde da je lagodnom životu bjegunaca došao kraj, dosad ih u tome nisu uspjevali spriječiti.

8. lipnja na jezeru Rakitje slučajni prolaznik nabasao je na prostrijeljenog Sretka Kalinića zvanog Zver, egzekutora zemunskog klana. Kalinića je teško ranio Miloš Simović,  koji je nedugo potom uhićen pa su jednim udarcem pala dva lica s tjeralica, osuđenici za ubojstvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića 2003. godine.

Početkom ožujka na Jarunu je pronađeno obezglavljeno tijelo bez ruku i nogu pronađeno još jednog srbijanskog kriminalca, Cvetka Simića. Njegova glava do danas nije pronađena, kao ni njegov ubojica.

U Hrvatskoj se skrivao i Andrija Drašković, osumnjiči za ubojstva često je dolazio na kavu u Opatiju. Željko Milovanović u Hrvatskoj je pak  pripremao atentat na Pukanića u kojemu je sudjelovao i bjegunac Bojan Gudurić. Srbijanski i hrvatski kriminalci, osim u likcidaciji Pukanića, udružili su se i u pljački pošte u Splitu.

Šef Hvidre Milan Mitić osuđen je na 9 godina zatvora za pljačku pošte u Splitu "tešku" 15 milijuna kuna  u kojoj je sudjelovao i Strahinja Rašeta, pokojni pripadnik skupine iz Šapca.