Stari laptop koji je u studentskoj torbi putovao od stolova menze na FER-u, inače poznate po solidnim lignjama, sve do šanka obližnjeg kluba KSET, bio je pravi “moneymaker”. Uz programersko znanje onoga tko ga je nosio, bio je početak biznisa u kojem su se za nekoliko godina zavrtjeli milijuni. Njegov vlasnik i danas često prima međunarodne pozive sa zahtjevima za programerske usluge.
– Imam ga još negdje... U mojim studentskim danima PBZ banka tražila je na faksu programere koji prate trendove zbog nove “spike” koje u toj industriji još nije bilo – priča Stjepan Pavlek, direktor tvrtke Koios. Novi trendovi bili su tada business intelligence projekti, odnosno izrada softvera i obrada podataka za banke.
Kuckanje na šalterima
– Sjećate li se onih gospođa na šalterima banaka koje su 80-ih i 90-ih godina stalno nešto kuckale u računala? Nakupile su se u međuvremenu gomile podataka razbacanih na mnogo mjesta. Studentski zadatak bio nam je osmisliti kako pospremiti taj nered, odnosno reorganizirati “skladišta” iz kojih će banke poslije raditi analize. Bilo nas je petero studenata, a zanimljivo je da su većinu programerskog tima činile cure – dodaje Pavlek.
Vani se nude dobro plaćeni poslovi, ne želimo zauvijek napustiti Hrvatsku
Studenti su nakon četiri godine osnovali vlastitu firmu, a otada je prošlo osam godina te firma broji 15 programera. Prerasli su hrvatske okvire, posao danas traže vani.
– Radili smo u Rusiji za Unicredit banku, a sada počinjemo suradnju sa Švedskom gdje se pojavila inicijativa da se umjesto firmama iz Azije, konkretno Indije ili Kine, poslovi daju nama s prostora Balkana. Razlog je jednostavan – osim kulturološke barijere koja zna biti problem u poslu, na nas iz ove regije gledaju kao na narode kod kojih je biznis tradicionalno slabije razvijen, ali smo izvrsni tehnički i inženjerski. Međutim, problem je u činjenici da su naši ljudi dvostruko skuplji od kolega iz Srbije, pa tu nismo konkurentni – dodaje Pavlek. U svojoj firmi, lociranoj u mondenom zagrebačkom poslovnom središtu Green Goldu, zapošljava isključivo mlade.
– Danas se često “friško” diplomirane studente ne zapošljava jer nemaju iskustva, no osobno mislim da su takvi zaposlenici najbolji – puni su entuzijazma, žele otkrivati i žele učiti. A nešto od njih mogu naučiti i ja jer se u ovom poslu trendovi stalno mijenjaju.
Gdje je naš svjetski brend?
Sjajan primjer kako se posao radi, ali i zarađuje, stiže sa sjevera, upravo iz Švedske, zemlje koja ima niz globalnih kompanija, od Ikee, Erikssona, H&M-a... Mi nemamo ni jednu takvu na svjetskom nivou. Zašto?
– Otvorenost i prihvaćanje novoga kod njih je temelj, za razliku od nas gdje se na biznis i dalje gleda konzervativno. Evo odličnog primjera. U Švedskoj maloljetni učenici, koji su u završnim razredima srednjih ekonomskih škola, moraju otvoriti firmu koja je registrirana na tržištu, prijavljena sudu... i boriti se da bi pokrenuli biznis. Upoznao sam jednu učenicu koja je odlučila raditi nešto sasvim jednostavno – žnirance za tenisice koje ne treba vezati – priča Pavlek.
Mlada djevojka pronašla je obrtnika, dogovorila s njime odgodu plaćanja i zapravo je bez ijednog eura pokrenula svoj posao. Neće se, naravno, u tome obogatiti, ali će poslovati pozitivno, a u trenutku kad postane punoljetna već će imati poslovno iskustvo. Nevjerojatno, ali iz škole! Da netko predloži u našem Saboru da mladi otvaraju firme u srednjoj školi, ismijali bi ga.
– Moja firma, koja je lani imala promet od pet milijuna kuna, zapravo je počela slično. Nije nam trebao milijunski kapital, samo nekoliko računala. Došli smo do toga da konkretno isti ti Šveđani imaju tri tisuće otvorenih programerskih mjesta, a nemaju ljudi. I zovu nas. Mi odradimo posao iz našeg ureda, naplatimo im, njima je to jeftinije i svima super...
Plaće vani i po 4000 eura
Zanimljivo je da klišej kako je riječ o poslu “za dečke” pada u vodu.
– Struka se mijenja i na fakultetu je veća zastupljenost djevojaka, vjerojatno jer se može brže naći posao, a i cure su zainteresiranije za tehnologiju. Danas svi imaju kompjutore, a prije su samo dečki visili na igricama – kaže Marijana Kolovrat (27), a njezina kolegica Martina Kocet (25) dodaje:
– Nikad nisam osjetila da se sa mnom postupa drukčije jer sam mlada cura koja programira. U pravilu radimo s bankama, a tamo su ionako u pravilu žene šefice. Diplomirala sam prije dvije godine i otada radim.
Posao, tvrde, nije dosadan.
– Održavanje sustava možda može biti dosadno, ali zanimljivo je rješavati stvari, probleme, svaki je drukčiji. Tehnologija je ista, ali ne i problematika – dodaje Marija Galić (28).
Iako je u Hrvatskoj odljev mozgova postao trend, primjerice programer u Irskoj može dobiti i četiri tisuće eura mjesečne plaće, naši sugovornici ne kane zauvijek otići iz zemlje.
– Zanimalo bi me privremeno otići, vidjeti zemlje, upoznati nove kulture, ali se nakon nekoliko tjedana ili mjeseci ipak vratiti kući. Oženjen sam, tu mi je lijepo... – kaže Nino Surjan (29). Ono što je u toj priči o “odljevu” zanimljivo jest da u pravilu odlaze zaposleni, s vrhunskim plaćama. Stranci eurima vabe naše, ali samo birane, one koji su u svom poslu ipak najbolji.
Ovo je pozitivna priča..Svaka čast "dečkima i curama".. Međutim ovo su izuzetci..Koji ne potvrđuju pravilo..Ne mogu svi praviti "žnjirance"..