Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 7
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Povijest krivotvorina

Vjerovali ili ne, obje su Mona Lise prave

kolaž Mona Lisa
30.05.2015.
u 17:53

Neobična otkrića Amerikanca Noe Charneya koji je istražio povijest krivotvorenja.

Povjesničar umjetnosti i pisac Noah Charney, Amerikanac zaljubljen u Sloveniju koji danas živi u Kamniku nedaleko od Ljubljane, napisao je 2007. godine roman "The Art Thief" o seriji krađa u europskim muzejima i crkvama. Potom je fikciju zamijenio istraživačkim radom i nedavno objavio djelo "The Art of Forgery" u kojem nas vodi kroz povijest krivotvorenja. Ne radi se samo o umjetninama nego i o povijesnim podmetanjima pa čak i o lažno predstavljanim vinima. Kroz serijal priča dostojnih avanturističkog filma Noah Charney upoznaje nas sa zavodljivim svijetom ljudi koji su imali talenta, ali su ga iz ovog ili onog razloga odlučili koristiti na pogrešan način.

– Nemoguće je reći kada se dogodilo prvo krivotvorenje, jer sve otkad umjetnost ima vrijednost ima i pokušaja da se ljude prevari – rekao nam je Charney u kraćem razgovoru o njegovoj novoj knjizi. – Vrlo je vjerojatno da je krivotvorenje novca prethodilo krivotvorenju umjetnina. Trgovina umjetninama kao zanat pojavila se tek 212. godine prije Krista. Te je godine Rimska Republika opljačkala sicilijanski grad Sirakuzu, grčke vaze i statue završile su u Rimu. To je izazvalo pomamu među bogatim rimskim kolekcionarima grčkih umjetnina pa je tako lansiralo i paralelnu industriju krivotvorenih radova koji su izgledali kao stare grčke vaze ili statue – opisuje Charney početke krivotvorenja.

Slovenski Amerikanac, koji je za knjigu analizirao 60 krivotvoritelja, objašnjava kako zarada zapravo rijetko krivotvoritelja motivira pa i da svaka kopija ne mora biti i krivotvorina. Charney na primjeru Mona Lise opisuje kako su izgledale slikarske škole Leonardova vremena u kojima je više autora slikalo isti model. Tek je jedna od tih slika, objašnjava on, postala ona prava Mona Lisa.

Junaci poput Robina Hooda

– Nepriznatog autora često motivira osveta pa će takav umjetnik možda nastaviti stilom svojeg učitelja ne bi li dokazao da je zapravo bolji od njega, da je umjetnički svijet pogriješio što ga nije prihvatio. Osveta može funkcionirati na još nekoliko nivoa. Prvo, slikari dokazuju da su bolji od originalnih autora čija djela kopiraju. Drugo, dokazuju da takozvani stručnjaci nemaju pojma, pogotovo zato jer su odbili njihova originalna djela. Novac je pri tome zaista tek bonus – kaže Charney dodajući da je pretjerani ponos nerijetko dovodio čak do toga da se desetljećima neko djelo smatralo originalom samo zbog nevoljkosti prevarena trgovca ili kolekcionara da prizna kako mu je netko podvalio krivotvorinu.

– Mnogi su primjeri koji pokazuju da uspješna krivotvoritelja ne zadovoljava ništa manje od svjetske slave, on želi da se zna da je prevario umjetnički svijet – tvrdi Charney. – Nerijetko su ti ljudi postajali junaci poput Robina Hooda te nakon odslužene kazne nastavljali karijeru na dobro plaćenim poslovima u galerijama. Krivotvorenje je dio popularne kulture, svaki krivotvoritelj voljan izložiti se oku javnosti automatski će privući pozornost.

Slučajeva u kojima su krivotvoritelji povezani s organiziranim kriminalom Charney nalazi samo nekoliko, no zato su brojni slučajevi u kojima je mladi umjetnik zaveden lakim novcem koji će osigurati njegov partner koji prodaje njegova savršeno kopirana djela. Ipak, krivotvorenje se ne smije svesti na temu džepnog romana. U njemu leži potencijal iskrivljavanja povijesti čak do mjere nepopravljivosti.

– To je doista realna opasnost i glavna briga kada je riječ o obračunu s krivotvoriteljima – kaže nam Noah Charney. – Oni obično nisu povezani s nekom drugom vrstom kriminala, poput kradljivaca umjetnina ili antikviteta. Krivotvorine su prihvaćene u sabrana djela poznatih autora pa se time mijenja i naša percepcija o njima te o povijesti kao takvoj. Slavni primjeri koji su promijenili povijest su Konstantinova darovnica, vatikanski dokument kojim se Crkvi daje sva zemlja u Zapadnom Rimskom Carstvu pa ona tako postaje izvor njezina ogromna bogatstva. Vatikanski je stručnjak u doba renesanse dokazao da je taj dokument krivotvorina – kaže Charney i dotiče se jako poznate relikvije. – Torinsko je platno također vrlo poznata krivotvorina za koje mnogi tvrde da je autentično. Tri neovisna znanstvenika potvrdila su da je platno srednjovjekovna slikarija, a ne originalna relikvija koja je prekrivala Kristovo tijelo kada je bio sahranjivan. Jedan je biskup platno proglasio krivotvorinom još u 14. stoljeću. Ipak, milijuni ga još posjećuju svake godine – govori Charney.

Još je jedna takva priča, o Hitlerovim dnevnicima, vrlo zanimljiva širokoj javnosti. Kada je 1983. godine utjecajni njemački magazin Stern za 10 milijuna maraka kupio 62 sveska, navodno pronađena nakon pada aviona pored Dresdena 1945., njemačaka i europska javnost bile su duboko potresene. Grüner und Jahr, Sternov izdavač, platio je velik iznos za nešto za što je vjerovao da je Hitlerov dnevnik. Autentičnost dokumenata potvrdila su tri neovisna grafologa i Hugh Trevor-Roper, britanski povjesničar kojeg je poslao Times. No, čim su „dnevnici" ugledali svjetlo dana pokazalo se da su napisani na modernom papiru suvremenom tintom i da su sadržajno odgovarali javno dostupnim Hitlerovim govorima. Napisao ih je Konrad Kujau iz Stuttgarta koji je operaciju dogovorio s novinarom Gerdom Heidemannom, koji je priču „otkrio". Obojica su dobila po 42 mjeseca zatvora, no Kujau je iz svega izašao puno bogatiji, nastavivši prodavati svoje originalne krivotvorine.

Ne treba previše elaborirati o tome kako su završile karijere Trevor-Ropera i ostalih iz velikih europskih medija koji su povjerovali u priču o dnevnicima. – Sasvim je točno – kaže o tom događaju Charney – da je krivotvorenje povijesnih ili političkih dokumenata destruktivnije nego krivotvorenje umjetničkih djela. Problem je što krivotvorenje bilo kojeg medija, bilo umjetnine ili dokumenta, mora potvrditi stručnjak, a u većini polja nema objektivne garancije da je ekspert doista i stručan u konkretnom području. – Pogotovo u umjetničkom svijetu gdje svatko može tvrditi da je stručan. Svaki bi se važan nalaz stoga morao podvrći znanstvenom testiranju, a iznenadili biste se koliko se to rijetko događa. Kaže li stručnjak da je djelo autentično, istraga time najčešće završava – objašnjava Charney.

Poznavatelji slika oslanjaju se na stilističke analize, ali svijet poznaje samo rijetke s takvim talentom, poput stručnjaka za talijanske stare majstore Bernarda Berensona čiji se potpis doista smatrao čeličnom garancijom, ali čija karijera također nije prolazila bez skandala. Konrad Kujau svakako nije najuspješniji krivotvoritelj svih vremena. Za Charneya je to izvjesni Eric Hebborn.

Nadigrao bi i forenzičare

– Tog je britanskog amatera prevarila jedna londonska umjetnička galerija otkupivši od njega za sitan novac crtež koji je kasnije preprodala za pravo malo bogatstvo. To ga je toliko naljutilo da se odlučio osvetiti pa je počeo plasirati vlastite crteže koje je prodavao kao originale velikih majstora za sitan novac. Bio je jako vješt i mogao je doista crtati kao velikani poput Tiziana, Rafaela, Van Dycka. Crteže je predstavljao kao pripreme za neko od njihovih velikih djela. Takvi se crteži u doba renesanse nisu smatrali umjetninama pa se moglo pretpostaviti da su uspjeli preživjeti cijela stoljeća i pojaviti se na tržištu. Odradio je prije svakog istraživanja ogromnu pripremu i koristio autentične i za to vrijeme specifične materijale tako da bi i forenzička ispitivanja dala pozitivan rezultat – kaže Charney.

U knjizi navodi da je od 50-ih pa do smrti 1996. Hebborn izradio oko tisuću crteža. Nisu ga ulovili, a njegove su krivotvorine razotkrivene tek nekoliko godina nakon njegove smrti. Ni umjetnici nisu uvijek anđeli. Charney potvrđuje da je i Michelangelo, prije negoli je postao priznati umjetnik, doista bio krivotvoritelj. Luca Giordano bio je poznati slikar 17. stoljeća, a krivotvorine je radio iz zabave. Salvador Dali posebna je priča. Veliki je slikar najprije potpisivao djela drugih za koja se, naravno pogrešno, vjerovalo da su njegova. Pri kraju života, drugi je umjetnik slikao umjesto njega, a Dali ih je prodavao kao autentično svoja.

Noah Charney, međutim, ne sumnja tko je najkrivotvoreniji umjetnik svih vremena. To je svakako Pablo Picasso, a u ranijem periodu Albrecht Dürer. Taj je njemački umjetnik ujedno i prvi koji je svoja djela odlučio zaštititi natpisom na svojim djelima, a zaštitu svojeg rada zatražio je i od venecijanskog suda. Ipak bezuspješno, no dovoljno da ga se i po tome zabilježi. Prvi je zatražio službenu zaštitu svojeg intelektualnog rada, još 1511. godine. Ako ste kolekcionar umjetnina 20. stoljeća, budite posebno oprezni pri kupnji litografija umjetnika poput Pabla Picassa, Marca Chagalla, Salvadora Dalija ili Miróa. Ta kategorija umjetnika najčešće je krivotvorena, a relativno je lako s njom i „proći".

Srednjovjekovna Marlene

Većina krivotvoritelja „padne" kada napravi kakvu pogrešku, kao kada slučajnošću u svoju krivotvorinu uključe primjerice titanski pigment u slici koja je trebala nastati davno prije pronalaska tog materijala. Ili kada krivotvoritelj odluči postati poznat pa se preda.

Lothar Malskat tužio je sam sebe kada nikoga nije uspio uvjeriti da je krivotvorio freske u crkvi koju je obnavljao nakon Drugog svjetskog rata. Kako su oštećenja bila prevelika, a nije bilo dovoljno dobrih ranijih fotografija, Lothar je naslikao svoje freske pa ustvrdio kako je našao do sada neotkrivene ispod žbuke.

Otkriće je toliko odjeknulo da je njemačka vlada odlučila otisnuti četiri milijuna poštanskih maraka s detaljem „otkrivene" freske. Malskat je, međutim, želio slavu pa je objavio kako je sve naslikao on, ali mu nitko nije vjerovao.

Tada je odlučio tužiti sam sebe te je na sudu i dokazao, doduše jedva jedvice, da su to njegove slike jer je u njih uslikao purana, pticu koje u srednjovjekovnoj Europi još nije bilo jer je uvezena tek nakon otkrića Amerike, a osim toga jedna od srednjovjekovnih dama na njegovim freskama imala je lice glumice Marlene Dietrich.

>>Otkrivena tajna osmijeha: Mona Lisa je bila feministica?

>>Mona Lisa ima lice muškarca, lice Ivana sa Posljednje večere

Komentara 5

Avatar Ironman0105
Ironman0105
13:49 31.05.2015.

Zakaj se uopce zamarati razmisljanjima nekoga tko voli sloveniju? Nama je svima poznato sto je ta zemljica sve radila da nam stopira ulazak u Europu, i svima je jasno da se ne moze pricati o nikakvim prijateljskim osjecajima....

Avatar Zoran Vitas
Zoran Vitas
14:19 31.05.2015.

Dakle, svi odgovori su netočni. Radi se o modelu ne o autoru! Za ostalo - kupite članak :)

Avatar highlander.celsius
highlander.celsius
10:34 31.05.2015.

Nemam premium, ali ne mogu biti obje prave osim ako ova druga slika Mone na fotografiji predstavlja original u svojim prvim danima postojanja jer je boja zbog raznih utjecaja promijenila svoja kemijska svojstva. I ovo nije za premium da ga ubije.š.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije