U Jeruzalemu je od 12. do 14. svibnja održan Peti globalni forum o suzbijanju antisemitizma. Skupu koji je otvorio novi/stari izraelski premijer Netanyahu nazočilo je 1200 sudionika iz osamdeset država.
Među sudionicima je, među ostalima, bilo više članova parlamenata, ministara i veleposlanika, uključujući i hrvatskoga Pjera Šimunovića, te sveučilišnih profesora, znanstvenika, autora, predstavnika civilnog društva i vjerskih službenika. Sama nazočnost tolikog broja uzvanika – izraelsko je Ministarstvo vanjskih poslova uglavnom slalo osobne pozive – upućivala je na važnost događaja. No ispred važnosti samoga događaja svakako je ozbiljnost teme radi koje je upriličen.
Antisemitizam, kao i općenito govor mržnje utemeljen na vjerskoj, rasnoj ili nacionalnoj nesnošljivosti, problemi su za koje se donedavno činilo da iščezavaju iz suvremenog svijeta, poput tuberkuloze ili tifusa. Pojava internetskih društvenih mreža omogućila je ponovno širenje antisemitskih ideja te je razbila mnoga naivna uvjerenja kako je vrijeme mržnje prema Židovima stvar prošlosti. Mogućnost trenutačnog pristupa širokom krugu čitatelja ili gledatelja, i to iz sfere anonimnosti, redefinirala je koncept javnoga djelovanja, a time i rasističkog aktivizma. Zato je ovogodišnji Forum bio prije svega usredotočen na dva područja:
1. suzbijanje antisemitizma i govora mržnje na društvenim mrežama i
2. porast i način suzbijanja antisemitizma u europskim gradovima.
Izgovor za antisemitizam
Napadi na Židove posljednjih su godina eskalirali, osobito u Europi. Ti su napadi nerijetko povezani s izražavanjem neprijateljstva prema Izraelu. Time se i prijetnja koju antisemitizam predstavlja načelno može podijeliti na dva područja. Prvo je ugrožavanje Židova koji žive diljem Europe. Drugo je prijetnja samoj židovskoj državi. Sudionici Foruma nastojali su detektirati različite oblike i jedne i druge ugroze te predložiti načine njihova suzbijanja. Razgovaralo se i o važnosti postavljanja ispravne dijagnoze: nije svaka zamjerka izraelskim postupcima čin nesnošljivosti prema Židovima. Izrael je jedan od aktera bliskoistočnih previranja te je kao takav predmet mnogih analiza, propitivanja i kritika. Dio kritika u potpunosti je utemeljen i nije odraz nikakvog antisemitizma. Dio ih je neutemeljen, ali predstavlja legitimno izražavanje mišljenja i percepcija te kao takav također nije antisemitizam. No postoje politički, društveni i medijski aktivisti, često doseljenici iz islamskih zemalja, kojima je anticionizam niša za širenje antisemitskih stavova, ali u društveno prihvatljivoj formi. U uljuđenoj je Europi kazneno djelo huškati protiv bilo kojeg naroda, pa tako i židovskog. No huškanje protiv židovske države mnogim uljuđenim Europljanima ne smeta, pa čak ni kad se njime izravno poziva na nasilje prema Židovima, bilo izraelskim, bilo onima koji s Izraelom nemaju nikakve veze. Povezanost širenja anticionističkih i antisemitskih ideja s nasiljem je jasna. Francuska je možda najbolji primjer za to; napadi na židovske zajednice i pojedince u Francuskoj u zadnjih su se petnaest godina više nego udeseterostručili. Tijekom 2014. godine zabilježeno je više od osamsto pedeset antisemitskih ispada, dok ih je 1999. bilo osamdeset dva. Uz pojedinačne napade na Židove, sve češće se čuju i pozivi na uništenje židovske države pa i židovskoga naroda.
Bitni i nebitni za govor mržnje
Židovske zajednice diljem svijeta, kao i Izrael, imaju puno razloga za zabrinutost. Zato je u mnoštvu napisa, mišljenja i stavova o Židovima i Izraelu ključno razlučiti bitne od nebitnih, odnosno one koji predstavljaju neki oblik objektivne prijetnje od ružnih, ali marginalnih ispada koje je najbolje zanemariti. Izrael je velikim dijelom nastao kao utočište Židova od progona i zlostavljanja. On je predstavljao i još uvijek predstavlja konkretno rješenje za konkretan problem. Deseci tisuća europskih Židova pravodobnim iseljenjem u Palestinu spasili su se od nacizma i Holokausta u kojem je stradalo šest milijuna njihovih sunarodnjaka. Stotine tisuća Židova bijegom u Palestinu, kasnije Izrael, spasili su se od progona u arapskom muslimanskom svijetu. Jedna od posljedica iskustva konkretne prijetnje, konkretnog stradavanja i konkretnog spašavanja jest otvoren razgovor o konkretnim problemima današnjice. Letalni antisemitizam proizvod je rasnoga ili vjerskog huškanja iza kojega stoje ideologije, organizacije pa i državni režimi. Oni su konkretni, te su na Forumu konkretno i imenovani.
Nekoć je to bila rasistička ideologija nacizma, a potom i komunizam koji je Židove progonio kao klasne neprijatelje. A danas? Glavno žarište današnjega europskog antisemitizma su muslimanske useljeničke zajednice, koje se nisu integrirale u zapadna društva nego ih koriste kao platformu za promicanje džihadizma. Na Forumu su o tome, između ostalih, govorili upravo predstavnici muslimanskih zajednica: šeik Usama Hasan iz Velike Britanije, talijanski imam Yahya Pallavicini te francuski imam Hassen Chalghoumi. Iz njihova izlaganja bilo je jasno koliko je problem islamskoga protužidovstva dubok, ali s druge strane i koliko je rješiv. Diljem Europe postoje muslimanski vjerski službenici koji u svojim zajednicama promiču snošljivost i mirotvornost, često usprkos opasnosti kojoj su sami izloženi od strane radikalnih istovjeraca. Spomenuti šeik i imami u Izrael su došli ne bez zabrinutosti za osobnu sigurnost nakon povratka kući. Ovo nije prvi put u povijesti antisemitizma da je za suprotstavljanje tome zlu potrebna hrabrost, kakvu su oni pokazali. No odbijanje imenovanja očitog problema – njegov religijski islamski aspekt – diljem zapadnog svijeta novost je i fenomen koji je mogao nastati samo u okrilju društva kojem je politička korektnost sasvim začepila usta. Od ostalih "kontroverznih" tema moglo se čuti o imperativu zaustavljanja Irana da proizvede nuklearno oružje te o ideološkoj liberalnoj ljevici na zapadu kao drugom najvažnijem nositelju antisemitskih i anticionističkih stavova, koji se s islamizmom povezao u bizarnom savezništvu.
Izraelsko je društvo izrazito podijeljeno na zagovornike lijevo-liberalne i zagovornike desno-konzervativne političke opcije. Među njima dolazi do žestokih prepirki i teških optužbi, a sukobljavanja aktivista jedne i druge strane su katkad na rubu incidenta. Slično kao i u Hrvatskoj. No oko jednoga su obje struje složne: važnosti čuvanja sigurnosti zemlje i zaštite sunarodnjaka u svijetu. Mnogim uvaženim intelektualcima lijeve orijentacije na Forumu vjerojatno nije bilo lako pri duši priznati da je ljevica, u odnosu na radikalnu desnicu, danas puno organiziranije, utjecajnije, brojnije i opasnije žarište antisemitizma. Prije pola stoljeća takvo je što bilo nezamislivo. No, vremena se mijenjaju. Židovski je narod kroz povijest naučio da ugroza, ali i pomoć, često stižu iz neočekivanih pravaca, što se na Forumu jako dobro dalo zamijetiti. Svakoj opasnosti posvećeno je onoliko pozornosti koliko ona objektivno, u današnjem svijetu i vremenu, zauzima mjesta. Forum, dakle, nije bio kružok za lamentiranje i prepričavanje prošlosti, premda židovski narod, kao nijedan drugi, ima što prepričati iz nje. Forum je bio dnevnik; opis aktualnih zbivanja s akcijskim planom za budućnost.
Na Forumu su sudjelovali stručnjaci iz nevladinih organizacija i akademske zajednice koje se bave suzbijanjem antisemitizma i čiji su radovi poznati široj javnosti. Među njima valja izdvojiti Itamara Marcusa iz nevladine organizacije Palestinian Media Watch. PMW godinama prevodi tekstove palestinskih školskih udžbenika, televizijskih emisija i propovijedi muslimanskih klerika, u kojima se poziva na ubijanje Židova, a potom i kršćana. Zapažen govor održao je Robert Wistrich, kao pročelnik međunarodnog centra za izučavanje antisemitizma pri Hebrejskom sveučilištu. Forumu je nazočio i Jehuda Bauer, jedan od najpoznatijih živućih povjesničara Holokausta i dobar poznavatelj zloporabe Holokausta u Hrvatskoj za širenje velikosrpske ideologije. Nepokolebljivu neupućenost u tu problematiku pak potvrdio je drugi sudionik Foruma, hrvatskoj javnosti poznatiji dr. Efraim Zuroff.
Čim sam mu rekao da sam iz Hrvatske, rekao je da je "čuo" kako u Hrvatskoj opet imamo ozbiljnih problema jer nam novoizabrana predsjednica simpatizira s ustaštvom. U deset minuta, koliko smo se skupa vozili taksijem, pokušao sam mu objasniti koliko je to neutemeljena i apsurdna tvrdnja, te zašto smatram da je od zadnjih troje hrvatskih predsjednika Kolinda Grabar-Kitarović daleko najveći prijatelj Izraela i židovskog naroda. Predsjednica je, rekao sam mu, imenovala posebnu savjetnicu za Holokaust, što je mudar potez, budući da se istraživanje i obilježavanje Holokausta mora odvojiti od ostalih ustaških zločina, među ostalim i kako bi se napokon zaustavila politizacija toga zločina od strane onih koji se ni danas ne mogu pomiriti s postojanjem demokratske i slobodne Hrvatske. Ne čudim se da je o predsjednici "čuo" svašta, rekao sam, budući da je ona prvi čelnik države nakon Tuđmana koji hrvatske nacionalne interese stavlja ispred interesa "regije". I da ne bude zabune, i sâm sam – tu je Zuroff ostao zatečen ili mi se samo učinilo – glasovao za nju. Dogovorili smo se nastaviti razgovor nakon Foruma koji je upravo počinjao, no kasnije se više nismo vidjeli.
Jeruzalemska epifanija
Dok se trodnevni Forum približavao kraju, bilo je teško otrgnuti se dojmu da se Izraelci puno pametnije nose sa svojim nacionalnim problemima nego mi Hrvati sa svojima. Na Forumu se nije puno pričalo o Drugome svjetskom ratu osim u kontekstu naučene lekcije da ozbiljne prijetnje, poput one koja danas dolazi iz Teherana, treba na vrijeme uzeti zaozbiljno. Nije bilo puno riječi ni o psihički poremećenim pojedincima kojih ima diljem svijeta i koji na vrhuncu svoje karijere rasističkog huškanja eventualno uspiju napraviti kakav patetičan lokalni izgred. Ne, tema je bila sadašnjost i budućnost kako ih oblikuju današnji društveno relevantni i utjecajni akteri. Prevedeno u hrvatski kontekst, nije relevantno čiji je pokojni djed bio u partizanima a čiji u ustašama, ali je relevantno tko je od današnjih obnašatelja vlasti obnašao i dužnosti u komunističkoj partiji. Ako je istinit ovih dana objavljen podatak da je od 851 udbaša njih 754 prešlo u službe Republike Hrvatske, onda se imamo razloga zabrinuti tko nam danas sastavlja školske programe, uređuje medijske sadržaje te drži poluge vanjskopolitičke i unutarnjopolitičke vlasti.
Za nacionalnu sigurnost važno je znati tko je od današnjih utjecajnih pojedinaca u politici, gospodarstvu, akademskoj zajednici ili medijima bio aktivan dio suradničke mreže komunističkih tajnih službi. Ali ne. Hrvatsko se društvo već dva tjedna bavi nepoznatim likom koji stoji iza herbicidnog nedjela na poljudskom stadionu. Kao da daleko relevantnija tema nije način na koji je golema većina hrvatskih građana reagirala na taj bizarni čin – gnušanje. U prošlotjednoj kolumni Nino Raspudić je u svom lucidno-ciničnom stilu opisao sav apsurd medijskog bavljenja poljudskom svastikom. Pobrojio je i tko bi sve od nje mogao imati koristi. Ja bih popisu još dodao udruge poput Documente ili Antifašističke lige, koje će sad u mužnji novca hrvatskih poreznih obveznika uime "suočavanja s prošlošću" na natječajnim obrascima koje tako profesionalno popunjavaju, poljudski incident moći istaknuti kao argument za svoje postojanje. Jer drugih i dubljih razloga za njega nema: Hrvatska naprosto nije fašistoidno društvo. Da jest, Forum o antisemitizmu sigurno bi nam posvetio barem malo pozornosti. Hrvatska, kao i bilo koja druga zemlja, ima određeni broj lunatika, provokatora i ekstremista. Oni ne predstavljaju opasnost po nacionalnu sigurnost, a ni po ideološku higijenu društva. Za suočavanje s takvima ne treba nam Documenta, treba nam kvalitetna psihijatrijska njega, a u nekim slučajevima možda i Remetinec. U nedavno objavljenom Javnom izvješću SOA-e za 2015. navodi se da su i desni i lijevi ekstremisti bez ikakva ozbiljnijeg potencijala za ugrozu hrvatske sigurnosti. Čemu onda izdvajanje milijuna kuna iz proračuna za polemiziranje s njima?
Što nam je otkrila SOA
No zato je, prema istome SOA-inu izvješću, i dalje djelatan četnički pokret u "državama okruženja" i on održava kontakte prema "istomišljenicima u Republici Hrvatskoj te prema ostalim organizacijama i pojedincima s velikosrpskim ideološkim polazištima". Šokantno! Da ne čitam izvješća tajnih službi, ne bih imao pojma što to prijeti mome narodu i mojoj državi, pa bih živio u uvjerenju da je to herbicid. Ili šator u Savskoj 66. Jer u srednjostrujaškim medijima, medijski popraćenim znanstvenim i stručnim skupovima ili diplomatskim forumima, rijetko se čuje o onome s čime nam se doista valja suočiti, premda smo mislili da smo to jednom zasvagda porazili: s velikosrpstvom. Ono je jedini potentni i organizirani fašistoidni čimbenik u današnjoj Hrvatskoj. U prošlotjednom Obzoru Latinka Perović je upozorila kako obnova sukoba sa velikosrpstvom nije nezamisliva jer paradigma da svi Srbi trebaju živjeti u istoj državi nije nestala s hrvatskim osamostaljenjem, pa ni hrvatskim članstvom u NATO-u i EU.
Što se pak tiče pojave svastike, ona tu i tamo iskrsne čak i u Izraelu. Svastike sam viđao u Ramali, glavnom gradu Palestinske samouprave, okačene iznad ceste, ali i na grafitima po Jeruzalemu, nerijetko uz kakav uvredljiv natpis na hebrejskom ili arapskom jeziku. Poruka svastike u Ramali bila je izjednačavanje židovske državnosti s nacizmom. Kao što i svastika na Poljudu predstavlja pokušaj izjednačavanja hrvatske državnosti s nacizmom. Izraelci se na te patetične provokacije nisu ni obazirali. Sjećam se da sam se tada, dok sam slikao te svastike, čudio zašto vlasti na njih ne reagiraju. Ni na svibanjskom Forumu nisu se analizirale jeftine, marginalne provokacije; samo je zabilježeno da ih ima. Danas se tome ne čudim. Doživio sam prosvjetljenje. Država Izrael bolesnicima i provokatorima koji bizarnim eskapadama nastoje privući pozornost javnosti zada najbolniji udarac – ignorira ih. No onima čija se mržnja prema židovskom narodu ili državi pretoči u konkretan, osmišljen i opasan program, zadaje drukčije, primjerenije i devastirajuće udarce. Mi, Hrvati, radimo točno suprotno.
>>Zbog svastike na Poljudu ispitano više od 100 ljudi, 14 na poligrafu
>>Šuker: Da su znali što svastika znači, nikada je ne bi crtali
Jbte, Jeruzalem pun ustaša! . . . . . . . . . Naša vlada hitno mora nešto poduzeti, a kukurikavci i neoanitifašisti o tome danima razglabati u Saboru. . . . . . . . . . . .