Makroekonomski, zemlja izgleda solidno. Prije četiri-pet godina svi su smatrali da će Španjolska bankrotirati te da će, zbog svoje veličine, izazvati krah eurozone, ali danas bilježi gospodarski rast od 3,2 posto u prošloj i 2,9 posto u ovoj godini te smanjenje nezaposlenosti s 27 posto u 2013. na oko 20 posto. No, na mikrorazini možete biti sigurni da stvari baš nisu normalne kad se pizza-majstori počnu žaliti na političku nestabilnost.
– Do svibnja smo imali klijente koji su kupovali češće i više pizza odjednom. Sada kupuju rjeđe i manje jer je politička nestabilnost usporila potrošnju – kaže Pablo Juantegui, direktor Telepizza grupe, velike španjolske tvrtke specijalizirane za dostavu pizze, čija je dionica na burzi od travnja do danas potonula sa 7,75 eura na 4,23 eura.
Odbili Rajoya
Politička nestabilnost očituje se u činjenici da će Španjolci najvjerojatnije u prosincu morati na treće parlamentarne izbore u godinu dana. Nakon dva kruga izbora nitko ne uspijeva sastaviti vladu i sve vodi k trećim izborima, opet s neizvjesnim ishodom. Španjolska ekonomija raste i bez prave vlade, no to je rast koji je posljedica prijašnjih reformi unutar same zemlje te širih europskih i globalnih okolnosti kao što je slab euro (koji pomaže izvoznicima na tržišta izvan EU), pad cijena nafte i posezanje Europske središnje banke (ECB) za nekonvencionalnim monetarnim oružjem poznatijim kao kvantitativno popuštanje.
No, trostruki izbori u godinu dana – znači li to da je Španjolska postala disfunkcionalna demokracija? I da postaje, kako se izrazio tehnički premijer Rajoy, predmet ismijavanja u Europi?
– Nadamo se da će ova pat-pozicija biti brzo riješena i da nećemo imati nove izbore jer bismo onda postali predmet ismijavanja u Europi. Bilo bi potpuno suludo triput u godini dana imati izbore i tako dugo imati tehničku vladu – rekao je Mariano Rajoy sredinom kolovoza, uoči glasanja u parlamentu o tome hoće li uspjeti sastaviti vladu. Nije uspio. Socijalisti iz Španjolske socijalističke radničke partije (Partido Socialista Obrero Español, PSOE) odbili su dati podršku njegovoj Narodnoj stranci (Partido Popular, PP) iako se Rajoy tome nadao jer je PP relativni pobjednik.
Proteklih tridesetak godina Španjolskom su vladali ili PSOE ili PP. Španjolska demokracija nema iskustva s koalicijskim vladama. No, izbori u prosincu 2015. označili su kraj ere dvostranačja. PP je relativni pobjednik, PSOE je drugoplasirana stranka, no na političkom obzoru pokret Podemos (Možemo) oduzeo je glasove PSOE-u na ljevici, a liberalna stranka Ciudadanos (Građani) uzima u centru, i lijevom i desnom.
Hoće li platiti cijenu
Nakon izbora u prosincu 2015., šef PP-a i dosadašnji premijer Rajoy nije uspio prikupiti većinu u parlamentu za novu vladu jer su drugim strankama dozlogrdile krizne mjere i korupcijske afere, koje su obilježile Rajoyev mandat. Šansu da formira vladu dobio je šef socijalista Pedro Sanchez, koji je osigurao potporu liberala iz Cuidadanosa, ali opet nedovoljno. Podemos je bio protiv Sanchezove vlade jer mladi ljevičari iz svježe nastalog pokreta smatraju da je PSOE previše sličan PP-u.
To je dovelo do drugih izbora u lipnju, na kojima je PP prošao čak malo bolje, ali opet nedovoljno da sam formira vladu.
Rajoy je dobio podršku Ciudadanosa, no pri glasanju 2. rujna nedostajalo mu je šest glasova. Priželjkivao je podršku PSOE-a, ali socijalisti mu je nisu dali, vjerojatno upravo zato da dokažu biračima Podemosa da PSOE nije isti kao PP. Uspiju li im ovim primjerom to dokazati, na trećim izborima nadaju se privući natrag dio Podemosovih birača.
– Sanchez se bojao da bi podrška PSOE-a novoj Rajoyevoj vladi dovela do toga da socijalisti postanu budu kažnjeni slično kao što PASOK u Grčkoj – kaže Jorge Valero, španjolski novinar u Bruxellesu. Grčki PASOK pomogao je 2012. rivalu s desnog centra da formira vladu, to je učinio uime stabilnosti države u razdoblju teške krize, ali na sljedećim izborima osvajao je oko 5-6 posto, što je dramatičan pad u odnosu na 2009., kad je PASOK osvojio 44 posto.
U stranci PP nadaju se, međutim, da će birači kazniti socijaliste jer nisu podržali novu Rajoyevu vladu, nego su otvorili put novim, trećim izborima.
– PP je relativni pobjednik, ali socijalisti, na žalost, nisu htjeli voditi nikakve razumne i produktivne pregovore o koalicijskoj vladi. Nadam se da će platiti cijenu za takav stav. Ne vjerujem da će španjolski građani cijeniti takvo ponašanje – kaže Antonio Lopez-Isturiz, PP-ov zastupnik u Europskom parlamentu, u razgovoru za Večernji list.
No, i treći izbori mogli bi završiti pat-pozicijom. Još nisu raspisani iako sve vodi k tome da se održe u prosincu.
PSOE se nada da će, kao u izreci “treća sreća”, dio lijevih birača shvatiti da Podemos ne može formirati vladu i da je bolje da daju taj glas PSOE-u. Grčki PASOK pao je s 44 na 6 posto jer su birači otišli lijevoj Syrizi, koja je danas na vlasti. Mnogi su predviđali da će Podemos, koji je nastao na popularnom revoltu protiv korumpiranih elita i politike štednje, biti uspješan u Španjolskoj kao Syriza u Grčkoj.
No, Podemos je na izborima u lipnju podbacio. Iako se udružio s Ujedinjenom ljevicom (lijeva koalicija u kojoj je i Komunistička partija Španjolske), iako se činilo da sam Podemos i mladoliki predsjednik Pablo Iglesias imaju golemu sljedbu, savez pod imenom Unidos Podemos nije postao najjača snaga na ljevici. PSOE je ipak ostao jači.
Podemos se nekad činio kao budućnost. S tim pokretom politika je ponovno bila nešto što je ne samo važno nego i “cool” u očima mladih birača. Izborni manifest tiskali su u obliku Ikeina kataloga, s kandidatima stranke fotografiranim u sobama ispunjenim namještajem, samo što tekst ne govori o namještaju, već o političkim idejama. No, danas se u vrhu Podemosa, nakon neispunjenih očekivanja na izborima u lipnju, već pojavljuju bitke za prevlast.
Podemos, ipak, bez sumnje i dalje privlači znatan broj Španjolaca, posebno mladih koji ili nemaju posao ili su osuđeni na slabo plaćene poslove.
Reforme koje je premijer Rajoy proveo od 2012. do danas temeljile su se na principu “fleksigurnosti” tržišta rada. Ne čistoj sigurnosti za radnike, ne ni čistoj fleksibilnosti za poslodavce, nego na principu koji je nešto između. No, dok su stariji zaposlenici ostali netaknuti, s ugovorima o radu koji ih dobro štite, poslodavci su dobili priliku da nove zaposlene plaćaju manje i otpuštaju lakše. Prema podacima agencije AFP, prosječna plaća u Španjolskoj je oko 1880 eura bruto, no između 2011. i 2014. udio onih koji su plaćeni manje od 752 eura (što je minimalac) narastao je s 8 na 13 posto.
Banke ne vraćaju novac
Iako stopa nezaposlenosti pada, tržište rada je fragmentirano i za stalno zaposlene vrijede jedna pravila, a za privremeno zaposlene druga. A privremeni ugovori čine četvrtinu svih ugovora o radu, što je nakon Poljske rekordno visok postotak u EU. Otpremnina za stalno zaposlene računa se kao 20 plaćenih dana za svaku godinu rada, za privremeno zaposlene 12 radnih dana, a za radnike u statusu zamjene za privremeno zaposlene (ima i takvih) nula.
Španjolski bankovni sustav bio je 2012. na rubu kolapsa, što je spriječeno paketom pomoći koji je Španjolska dobila od EU. No, iako se taj “bailout” smatra uspješnim jer su banke konsolidirane i ponovno obavljaju važnu ulogu kreditiranja kućanstava i poduzeća, banke su državi vratile tek 2,9 milijardi od 53,5 milijardi eura koje su im posuđene.
U Americi je država nakon kolapsa Lehman Brothersa spasila financijske institucije, ali i uspjela ne samo dobiti posuđeni novac natrag nego i zaraditi na kamatama, no europski primjer u Španjolskoj je drukčiji i lošiji za porezne obveznike.
Možda baš zato, zbog nevraćenog novca koji su posudili za saniranje banaka, nemaju za pizzu.
>> Španjolski Podemos objavio program u Ikeinu katalogu
Sto bi se nasi ''MOST-ovci nauzivali u Spaniji,malo,malo pa izbori.Sve me stah da Bozo Petrov ne emigrira u Spaniju.