- Zbog ograničene legitimnosti novoga režima revolucija na Euromajdanu zaista može biti korak unatrag za Ukrajinu, i to čak i u usporedbi s Janukovičevim režimom - napisao nam je u odgovoru na pitanja o političkom stanju u Ukrajini docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu dr.sc. Davor Boban.
Ističe kako "revolucija može biti legitimna, ali nikada nije legalna" te da su to pokazali i posljednja događanja u Ukrajini i dodaje kako potez prosvjednika s Majdana "sada legitimira bilo koga u Ukrajini da preko ulice ruši sadašnju i neku buduću vlast pa tako i prosvjednike na Krimu da odbiju poslušnost novim vlastima isto onako kako su na Majdanu tri mjeseca odbijali poslušnost Janukoviču."
Često se u javnosti pojednostavljuje podjela Ukrajine na istočni, proeuropski, i zapadni, proruski dio? Možete li objasniti povijesno naslijeđe te podjele i kako se ono očituje na izborima posljednjih 20. godina?
Najčešće spominjana podjela jest na istočni i zapadni dio zemlje. Točnije bi, međutim, bilo reći na zapadni i središnji te na južni i istočni dio. Temeljno obilježje te podjele jest jezik jer se u zapadnome i središnjem dijelu pretežito govori ukrajinski, a u istočnome i južnom dijelu ruski jezik. No, neki autori smatraju da je to pojednostavljeno gledište jer se rusofoni i ukrajinofoni dijelovi zemlje razlikuju i prema privrednoj strukturi. Rusofoni dijelovi industrijalizirani su još u sovjetskom razdoblju te ih je posebice teško pogodila privredna tranzicija. Kada je u prosincu 1991. održan referendum o neovisnosti zemlje, velika većina stanovništva u cijeloj Ukrajini glasovala je za neovisnost.
Lako je razumjeti zašto je to učinilo stanovništvo u ukrajinofonom dijelu, ali takav stav na prvi pogled izgleda začuđujuće za rusofoni dio. Objašnjenje toga nalazi se u činjenici da su teška ekonomska kriza i zapostavljanje ukrajinske industrije od sovjetskih saveznih vlasti prethodnih godina stvorili uvjerenje da će nove središnje vlasti u Kijevu, ako Ukrajina postane neovisna država, posvetiti više pozornosti privredi na istoku zemlje. Ubrzo je privredna tranzicija počela ostavljati teške tragove na Ukrajini te je u rusofonim dijelovima nastalo uvjerenje da je odvajanje od Rusije krivac tome.
U narednim godinama nijedna politička stranka nije mogla uspostaviti vlast u cijeloj zemlji nego su stranke imale uporišta samo u pojedinim dijelovima Ukrajine. Ta podjela uglavnom je pratila ovaj jezični rascjep, ali ne uvijek. Tako je, primjerice, Leonid Kučma u drugom krugu predsjedničkih izbora 1999. pobijedio svoga protukandidata ne samo na istoku i jugu, nego i na zapadu i u središtu zemlje jer je ukrajinofonim biračima on bio prihvatljiviji od Petra Simonenka.
Izbori 2004. godine, na kojima su u drugom krugu bili Viktor Juščenko i Viktor Janukovič, bili su najočitiji primjer sukoba između dva politička pola. Što se na njima dogodilo i zašto se ponavljao drugi krug u kojem je pobijedio Juščenko?
Predsjedniku Leonidu Kučmi isticao je 2004. drugi predsjednički mandat. Premda ukrajinski ustav propisuje da nitko ne može biti predsjednik više od dva mandata, Ustavni sud je donio odluku prema kojoj se Kučma može i treći put kandidirati jer je Ustav donesen 1996, usred njegova prvog mandata. Kučma je, ipak, odustao od toga i pokušao je pripremiti svoj silazak s vlasti tako što će promijeniti Ustav i odrediti svoga nasljednika. Ustavna reforma trebala je smanjiti ovlasti predsjednika u korist vlade i parlamenta tako što predsjednik više ne bi mogao smijeniti vladu kad god to poželi (poput, primjerice, ruskoga ili vajmarskog predsjednika), nego bi imenovanje i smjena vlade bili u isključivoj nadležnosti parlamenta.
Zauzvrat je pristao na promjenu izbornog sustava iz kombiniranoga u razmjerni. U ožujku 2004. parlament je izglasovao promjenu izbornog zakona i Kučma ga je potpisao, ali kada se glasovalo o promjeni Ustava, parlament nije prikupio potrebnu dvotrećinsku većinu glasova i ona tada nije izvršena. U drugom krugu predsjedničkih izbora 2004. pokušana je prijevara koja je trebala spriječiti pobjedu Viktora Juščenka. Posljedica toga bilo je izbijanje Narančaste revolucije. Kučma je popustio i pristao na kompromis s oporbom koju su predvodili Juščenko i Timošenko: održat će se treći krug izbora, ali mora se promijeniti ustav. Između drugoga i trećeg kruga glasovanja to je učinjeno te je krajem prosinca održan i treći krug u kojemu je Juščenko pobijedio.
Takav dogovor Kučme i oporbe izazvao je Janukovičevo ogorčenje jer on nije priznao izbornu prijevaru niti taj dogovor premda je na kraju sudjelovao u trećem krugu glasovanja.
Jesu li izborne prevare bile česta praksa u Ukrajini do tih izbora 2004. godine?
Od 1991. do 2004. održana su četiri ciklusa predsjedničkih izbora i tri ciklusa parlamentarnih izbora. Ukrajina je u cijelome tom razdoblju imala izbore koje je obilježavao manji ili veći stupanj nepoštenja. Izbori su većinom bili slobodni, ali upotreba administrativnih i drugih resursa u izbornoj kampanji i na sam dan glasovanja uvijek je dovodila u sumnju karakter tih izbora. Tome su pridonosili i izborno zakonodavstvo, koje je najčešće djelovalo protiv jačanja stranaka, a potom i nepopularnost stranaka koje su se često okupljale u koalicije oko jedne osobe koja ih je činila biračima prepoznatljivima, poput Bloka Julije Timošenko. Izborne zloupotrebe, prema tome, nisu bile jedini problem ukrajinskih izbora nego je to bila i slabost stranačkog sustava koji se zbog mnogih nepovoljnih okolnosti nije uspijevao konsolidirati i time omogućiti da stranke postanu jedini akteri u parlamentu.
Mogu li se izbori nakon toga nazvati slobodnima i poštenima, a posebno oni parlamentarni 2012. godine i predsjednički 2010. kada je Viktor Janukovič pobijedio Juliju Timošenko u drugom krugu jer se u javnosti često govori da je paramilicija Berkut tada bila na biralištima i ometala izborni proces?
Janukovič je 2010. došao na vlast na slobodnim i poštenim izborima. Oni nisu imali te kvalitete zahvaljujući njemu i njegovim suradnicima i saveznicima, nego zahvaljujući događajima nakon Narančaste revolucije koji su u Ukrajini uspostavili kakvu-takvu demokraciju. Sljedeće, 2011. godine promijenjen je izborni zakon i vraćen kombinirani sustav iz Kučminog razdoblja jer je taj izborni sustav pogodovao Janukovičevoj Stranci regija. Parlamentarni izbori 2012. bili su korak unatrag. Predstavnici OESS-a, ukrajinska oporba i drugi promatrači te su izbore označili nepoštenima te su oni bili još jedan razlog zašto Ukrajina ponovno nema demokratski režim. Na kraju je nezadovoljstvo oporbe dovelo do toga da ako ne može djelovati kroz ustavne institucije, onda izlazi na ulicu, odnosno trg (majdan) te neustavnim putem pokušava smijeniti vlast.
Što je tzv. "Donjecki klan" i kako je on utjecao na izbore u Ukrajini i koje čelnike je podržavao na izborima?
Ako smo mislili da je u Hrvatskoj 1990-ih nastao divlji kapitalizam, trebali bismo promotriti neke zemlje postsovjetskog prostora, poput Ukrajine i Rusije. Te zemlje nisu samo "preko noći“ dobile basnoslovno bogate osobe, nego su one stekle i političku moć. Oni su nazvani "oligarsima“ jer je taj naziv najbolje ukazivao na to da posjeduju i privrednu i političku moć. U Ukrajini je najpoznatiji oligarh Rinat Ahmetov, pripadnik Donjeckog klana koji je bio povezan s predsjednicima Leonidom Kučmom i Viktorom Janukovičem. Premda formalno nije bio u vrhu državne vlasti, bio je politički utjecajan te je poslije parlamentarnih izbora 2006. i sam postao zastupnik u Vrhovnoj radi.
Kod Donjeckog klana moć se temeljila na industriji čelika i ugljena naslijeđenoj iz sovjetskog razdoblja koja je privatizirana i postala je baza za lokalne oligarhe. Ta privredna baza s vremenom se širila i na druge aktivnosti, ali to je prouzročilo i sukobe s drugim klanovima. Janukovič je bio dio tog klana i 1997. postao je guverner Donjecke oblasti. Osim Donjeckog klana, najpoznatiji su Harkivski i Dnjipropetrovski klanovi. Posljednjem je pripadao i Kučma koji je, sišavši s predsjedničke dužnosti 2004, izgubio svoju dotadašnju moć.
Što je Ukrajini donijela promjena Ustava 2004. godine i kako se to odrazilo na odnos predsjednika i Vlada u narednim godinama?
Promjena Ustava bila je, kako sam već napomenuo, dio kompromisa između Kučme i oporbe. Silazeći s položaja predsjednika, Kučma je htio oslabiti tu instituciju vlasti. Promjena ustava stupila je na snagu 2006, ali je nekoliko mjeseci nakon predsjedničkih izbora 2010. Ustavni sud u sumnjivim okolnostima donio odluku da su ustavne promjene iz 2004. "neustavne“. Time je vraćena verzija Ustava iz 1996. prema kojoj predsjednik može kontrolirati vladu i smijeniti je, ako to poželi. Dotad je Juščenko samo jednom iskoristio tu mogućnost, u jesen 2005. kada je smijenio vladu Julije Timošenko. Već sljedeće godine to više nije mogao premda je, vjerojatno, želio. Te ustavne promjene pokazale su se korisnima jer su, u kombinaciji s razmjernim sustavom izbora za parlament, omogućile to da stranke počnu jačati i da se nametnu kao jedini akteri na parlamentarnim izborima. Parlament je sam imao kontrolu nad vladom čime je Ukrajina napokon institucionalno stala na put demokratizacije koji je trebao konsolidirati njezin politički sustav i odvesti je u liberalnu demokraciju.
Problematično je, ali i očekivano, da se to nije dogodilo jer institucije i pravila nisu presudni ako se političari na vlasti i u oporbi ne ponašaju odgovorno i u skladu s demokratskim pravilima igre. Juščenko je tijekom svog mandata dvaput raspustio parlament, jednom uspješno, a 2008. bezuspješno i toliko loše obavljao svoju predsjedničku dužnost da ga do narednih izbora 2010. više nitko nije smatrao ozbiljnim kandidatom koji ima šansu ponovno pobijediti.
Kako i zbog čega je nastao sukob između vođa Narančaste revolucije, Viktora Juščenka i Julije Timošenko?
Narančasta revolucija jedna je od tri „obojene revolucije“ s postsovjetskog prostora. Osim nje, u Kirgistanu je u Revoluciji tulipana srušen predsjednik Akajev, a u Gruziji u Revoluciji
ruža predsjednik Ševardnadze. Sve tri revolucije razočarale su jer nisu ispunila očekivanja. U Gruziji i Kirgistanu umjesto uspostave demokracije jedan nedemokratski režim zamijenjen je drugim. Narančasta revolucija u Ukrajini imala je najbolje rezultate jer je uspostavljena kakva-takva demokracija, ali nesposobnost njezinih vođa da uspješno vode zemlju i do kraja je demokratiziraju rezultirala je time da je cijeli politički sustav i dalje bio u krizi. Osim lošeg kreiranja i provođenja javnih politika, nove su se vođe uskoro sukobile oko toga tko će imati prvenstvo u odlučivanju.
Tandem Juščenko-Timošenko zbog toga nije funkcionirao i Juščenko je smijenio vladu Julije Timošenko. Redoviti parlamentarni izbori sljedeće godine doveli su na vlast Janukovičevu Stranku regija koja je u suradnji s komunistima i socijalistima formirala novu vladu jer se, opet, Juščenko i Timošenko nisu uspjeli dogovoriti tko će ju voditi. Dok su se oni dogovarali, socijalisti su prešli na Janukovičevu stranu i omogućili njegov povratak u vrh politike samo godinu i pol dana nakon gubitka predsjedničkih izbora. Nakon prijevremenih izbora 2007. Timošenkin i Juščenkov blok uspjeli su se dogovoriti o formiranju koalicijske vlade pod vodstvom Julije Timošenko koja je trajala sve do ožujka 2010.
Opišite politički put Julije Timošenko: Ona je rođenu u rusofonom dijelu Ukrajine, obogatila se na sumnjivi način, a 1999. je bila potpredsjednica Vlade kada je predsjednik bio Leonid Kučma?
Julija Timošenko uglavnom izaziva simpatije na Zapadu zbog svoje prozapadne retorike i zalaganja za neovisnost Ukrajine od Rusije. No, ne smije se smetnuti s uma da je i ona samo jedna od oligarha koja je u svojoj zemlji prozvana "plinska princeza“ jer je stekla veliko bogatstvo upravo na trgovini plinom s Rusijom, zemljom koju neprestano kritizira. Rođena je i odrasla u rusofonom dijelu zemlje i tek je u drugoj polovici 1990-ih naučila ukrajinski jezik. Tada je i osnovala stranku "Domovina“ koja je zajedno s drugim strankama formirala Blok Julije Timošenko.
Nakon predsjedničkih izbora 1999. nakratko je bila potpredsjednica vlade kojoj je na čelu bio Viktor Juščenko, ali ta je suradnja s Kučmom ubrzo prestala i pretvorila se u oštro suparništvo. Kučma je osjetio odakle mu prijeti najveća opasnost te je manipulirajući parlamentom u kojemu su jačale snage Juščenka i Timošenko pokušao to spriječiti. Na kraju se to pokazalo neuspješnim jer je njegova vizija poražena s Narančastom revolucijom. Sada su Timošenko i Juščenko imali odriješene ruke da samostalno vladaju Ukrajinom, ali ta se koalicija brzo raspala. Na predsjedničkim izborima 2010. Timošenko je poražena u drugom krugu od Janukoviča, a zatim je sljedeće godine u sumnjivim okolnostima osuđena na sedam godina zatvora.
Kakav je bio politički put Viktora Janukoviča? On je čak u mladosti bio osuđivan za dvije pljačke i fizičko nasilje!
Ono što ne prolazi u konsolidiranim liberalnim demokracijama s civilnom političkom kulturom proći će u zemljama u kojima građani de facto, ako već deklaratorno prosvjeduju protiv toga, prihvaćaju kriminal u visokoj politici. Janukovič je bio Kučmin suradnik i posljednji premijer Ukrajine prije Kučmina silaska s vlasti 2004. Budući da se Kučma nije htio i treći put kandidirati za predsjednika, izabrao je njega za svoga nasljednika, poput onoga što je 1999. učinio Jeljcin kada je izabrao Putina za svoga nasljednika. Prije toga Janukovič nije bio u vrhu državne vlasti, ali jest bio povezan s oligarsima. Utjecajan Donjecki klan omogućio mu je da 1997. postane guverner Donjecke oblasti, a pet godina poslije toga i ukrajinski premijer. On i predsjednik Kučma bili su u dobrim odnosima sve do spomenutog trećeg kruga predsjedničkih izbora 2004. kada se raspalo savezništvo između njih dvojice.
Na kakvoj je on platformi dobio izbore 2010. godine? Je li bio izrazito protiv EU ili je omekšao stavove i je li potporu Rusije isticao ispred EU?
Kao što treba biti oprezan kada se govori o razlozima podjele Ukrajine na dva dijela, tako treba biti oprezan i kada se govori o podjeli njezinih elita s obzirom na političke stavove. U svoja dva mandata Kučma je promijenio svoje vanjskopolitičke stavove od prozapadnih prema proruskim, ovisno o tome kako su se mijenjale okolnosti. "Prozapadna“ Timošenko obogatila se na svojoj trgovini plinom s Rusijom. Ni Janukoviča ne treba smatrati proruskim pod svaku cijenu, nego pragmatičnim političarom koji je u danim trenucima imao i prozapadne stavove, ovisno o tome koliko mu je to koristilo.
U izbornoj kampanji 2010. pokušao je pomiriti stavove prema EU i Rusiji na taj način da je spominjao približavanje EU kao cilj ukrajinske politike, ali, naravno, nije ni zatvarao vrata prema Rusiji. Tvrdio je da Ukrajina treba biti neutralna zemlja, a ne članica NATO-a. U mjesecima prije planiranog potpisivanja sporazuma s EU u studenom 2013. Janukovič, vlada i parlament tvrdili su da žele potpisati taj sporazum i vršili su nužne zakonske promjene. Pritisak Rusije prouzročio je njihovu odluku da ne potpišu sporazum i odgode približavanje EU, ali su i bili okidač kojim je započeta nova ukrajinska revolucija.
S obzirom na "izborne" podjele Ukrajine na zapadnu i istočnu, očekujete li da bi se po tom ključu mogla raspasti Ukrajina?
Procjenjujemo li mogućnost raspada Ukrajine sa stajališta racionalnih aktera, on nije tako izgledan iz više razloga. Prvi je taj što do najnovijeg doba nije postojala jasna želja većine stanovništva da se to dogodi. Izuzetak toga je Krim koji je posljednji ušao u sastav te zemlje, 1954., odlukom sovjetskih vlasti. Tom prilikom nisu bili konzultirani stanovnici tog poluotoka. Neposredno pred raspad SSSR-a 1991. Krim dobiva status autonomne republike.
Ostatak rusofonog dijela Ukrajine nije želio odvajanje od nje, ali dio stanovništva želi približavanje cijele zemlje Rusiji. Drugi razlog zbog čega raspad zemlje nije izgledan su međunarodne okolnosti. Rusija nikada nije otvoreno zagovarala priključenje cijele ili dijela Ukrajine, ali jest želju da kontrolira svoje blisko susjedstvo, odnosno zemlje bivšeg SSSR-a. Ako joj to već nije uspjelo s baltičkim zemljama, u svakom slučaju uspjelo joj je sa Srednjom Azijom, Kavkazom te Ukrajinom i Bjelorusijom u kojima SAD i Zapad nemaju vojni pristup.
Kako bi se situacija u zemlji mogla stabilizirati i spriječio njezin raspad, smatram da je potrebno postići nekoliko ciljeva. Prvo, potrebno je promijeniti ustav i određene zakone kako bi se stvorili temelji za novi demokratski sustav. Ustav jest u međuvremenu promijenjen, ali kako bi on bio prihvaćen od svih relevantnih snaga, potrebno je postići konsenzus o njegovu konačnu sadržaju. Drugo, potreban je dogovor i konsenzus kako bi se znatno ublažio postojeći rascjep između dva dijela zemlje. Treće, politički akteri moraju se ponašati odgovorno i sukladno pravilima liberalne demokracije u kojima je vlast ograničena, poštuje izborne rezultate i poštuje prava manjina. I četvrto, potreban je konsenzus aktera međunarodne zajednice, naročito Rusije, SAD-a i EU-a, o politici prema Ukrajini. Ne postignu li se ti ciljevi, situacija u Ukrajini može se eventualno primiriti, ali ne i potpuno stabilizirati.
Može li se rušenje Janukoviča u nasilnim sukobima i pritiscima sa Euromajdana smatrati nasilnim rušenjem vlasti i je li tu napravljen korak natrag s obzirom da se vlast dugo godina smjenjivala na izborima? Ima li ova Vlada izabrana u parlamentu, ali bez izbora legitimitet ili ona nije legitimna kao što to tvrdi Janukovič?
Revolucija može biti legitimna, ali nikada nije legalna i ovi su događaji to pokazali. Drugo je pitanje je li takvo rušenje opravdano u danim okolnostima ili se ne može nikako opravdati. Osim toga, što će se dogoditi nakon što su prosvjednici iz središnjeg i zapadnog dijela zemlje tri mjeseca bili na Majdanu? Njihov potez sada legitimira bilo koga u Ukrajini da preko ulice ruši sadašnju i neku buduću vlast pa tako i prosvjednike na Krimu da odbiju poslušnost novim vlastima isto onako kako su na Majdanu tri mjeseca odbijali poslušnost Janukoviču.
Revolucija može biti korak naprijed samo ako ruši staru vlast koja je iznimno nepopularna u nekoj zemlji, ali ako stari režim ima značajan broj pristalica, lako se mogu očekivati građanski rat i teror sve dok jedna strana ne pobijedi i uspostavi svoju vlast nad cijelim teritorijem. Povijest od Francuske revolucije naovamo pokazuje kolike tegobe neka zemlja može desetljećima trpjeti zbog revolucionarnih događaja i nasilnog svrgavanja vlasti. Francuska je od 1792. do 1958. promijenila tri kraljevstva, dva carstva i pet republika. Rusija je svrgla cara, ali je nakon toga u građanskom ratu poginulo više stanovnika nego u Prvome svjetskom ratu te je u Drugome svjetskom ratu po cijelom okupiranom području doživjela kolaboraciju dijela stanovništva nezadovoljnog režimom. Rat u Afganistanu od 1970-ih do praktički danas ostavio je milijune ubijenih, ranjenih ili bez domova jer su, među ostalim, i strane sile izravno sudjelovale u tome. Suvremeni Irak nakon svrgavanja Sadama Huseina upao je u rat u kojemu je u jedanaest godina poginulo preko sto tisuća ljudi. Revolucije i vanjske intervencije u neku zemlju, prema tome, često nisu poželjne zbog žrtava koje nastaju tijekom njih, ali često i dugo nakon toga te zbog nestabilnosti novoga političkog sustava koje one prouzroče.
Kako bi se to izbjeglo, potrebno je neposredno nakon svršetka revolucije ili intervencije nastojati postići konsenzus sa svim relevantnim stranama u zemlji. Amerikanci nisu htjeli ili nisu znali da to trebaju učiniti neposredno nakon svrgavanja Huseina, a nove vlasti u Kijevu sličnu pogrešku čine i danas. Zbog toga, ako već ne zbog žrtava, onda zbog ograničene legitimnosti novoga režima revolucija na Euromajdanu zaista može biti korak unatrag za Ukrajinu, i to čak i u usporedbi s Janukovičevim režimom. Samo ako se iznimno brzo postigne konsenzus o budućnosti zemlje i o obliku njezina političkog sustava, moguće je da zemlja ipak krene naprijed, a to znači vrati se na put demokratizacije, ojača gospodarstvo, smanji korupciju i postigne društveni konsenzus o svim spornim pitanjima koja duboko dijele zemlju. Ne učini li se to u kratkom roku, društveni rascjep će se samo još više produbiti i zemlja bi se mogla raspasti ili, pak, životariti poput Bosne i Hercegovine nakon Daytona.
>>Ivan Šimonović stigao u Ukrajinu. U Moskvi veliki marš za 'Krim u Rusiji'
>>Narod tijelima brani dobro naoružane Ruse
U Hrvatskoj je na vlasti kvazikapitalizam, a u glavama hrvata socijalizam. I mi imamo naše oligarhe; od Todorića na dalje.