Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 135
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
američke e-priče

Politika je nastavak naših ratova: Drugog svjetskog i prvog Domovinskog

Barack Obama
Foto: Reuters/PIXSELL (Ilustracija)
1/2
17.11.2014.
u 08:28

Hrvatske stranke, kao i američka Republikanska 
i Demokratska, postupno 
se pretvaraju 
u politička PLEMENA i SEKTE kojima nije na umu opće dobro naroda, već ljudožderska borba za osvajanje ili ostanak na vlasti protiv njih ...

Na samom početku želim kazati kako američki polumandatni (midterm) izbori održani prošloga tjedna nisu tema nego povod ovom članku o sličnostima i razlikama u pristupima, strategijama, taktikama i “alatima” koji se koriste u vođenju suvremenih političkih “borbi” i “ratova” za osvajanje i očuvanje vlasti pod svaku cijenu: u SAD-u i RH.

Od izbora je prošlo više od tjedan dana, a danas vijesti suviše brzo putuju, eda mudri i učeni čitatelj “Obzora” ne bi znao ono najvažnije: da je Republikanska stranka, nakon osam godina tavorenja u oporbi, osvojila većinu u Senatu i povećala većinu u Zastupničkom domu, a time i formalno zagospodarila cjelokupnom ovdašnjom zakonodavnom vlašću. Kažem, formalno jer američki predsjednici po ustavu imaju pravo veta na izglasane zakone koje je Barack Obama iskoristio dva puta, a u cjelokupnoj američkoj povijesti iskorišteno je čak 2563 puta.

Na prošlotjednim izborima su se birali svi članovi Zastupničkog doma (ima ih 435), 36 senatora (članova Senata: svaka od 50 saveznih država ima po dva senatora, tako da Senat ima 100 članova; mandat senatora traje šest godina, a svake se dvije godine bira trećina senatora; Republikanska stranka sada ima najmanje 52) i čak 36 guvernera, vele moćnih vrhovnika saveznih država.

Foto: Reuters/PIXSELL (Ilustracija)

Kako su izbori bili izuzetno važni za američku unutrašnju i vanjsku politiku (smatra se da će republikanski “jastrebovi” povećati ratni proračun i zaoštriti sukobe s ISIL-om i Rusima), ovdašnji su analitičari postigli suglasnost oko njihovih ključnih poruka i odlika: (1) bili su to dosada najskuplji izbori (ugledni Centar za odgovornu politiku procijenio je da će izbori stajati najmanje 3,7 milijarde dolara, dakle 50% više nego naša Vlada planira naplatiti za 40-godišnju koncesiju za sve hrvatske autoceste), (2) bili su to “osvetnički izbori” na kojima su konzervativni birači s brdovitog američkog Zapada i ojađenog Juga napokon dobili i iskoristili priliku da pobijede njima omraženog Baracka Obamu čije su stope odobravanja početkom studenoga pale na oko 40%, (3) bili su to izbori koje su politički kibici ocijenili kao “jedne od najgadnijih (najgnusnijih: the nastiest) i najnegativnijih kojih se možemo prisjetiti” i (4) vodio se bespoštedni “rovovski rat” za svakog glasača, a to je dovelo do prave eksplozije troškova kampanje tako da je jedno senatorsko mjestu u nekoliko slučajeva stajalo preko 100 milijuna dolara (toliko su donacija prikupili i spiskali kandidati u najmanje dvije savezne države).

Pobjednička izborna strategija i retorika republikanaca bila je zapravo vrlo jednostavna: dok su njihovi demokratski takmaci pokušavali zapodjenuti ljuti boj oko stvarnih problema koji muče obične građane, konkretnu saveznu državu i lokalne zajednice, republikanci su u 95% slučajeva – u oglasima i javnim govorima – napadali isključivo Baracka Obamu i njegovu “nesposobnu”, “antipoduzetničku”, “velikodržavnu”, “ratnogubitničku” i “nepatriotsku” administraciju. Pritom su strogo pazili da ne kritiziraju izuzetno popularnu Prvu damu, njegovu ženu ili, empirijski dokazano, njegovu “bolju polovicu”, čija je javna popularnost usporediva samo s pradavnom popularnošću Jacqueline “Jackie” Kennedy. Pad popularnosti Baracka Obame glavni je FORMALNI razlog poraza demokrata i velike i važne pobjede republikanaca, ali pad njegove popularnosti nije bezrazložan: Amerikanci naprosto vjeruju da žive lošije nego bi mogli i nego što očekuju.

Murphyjev zakon protiv Obame

Kao što ga je sreća Obamu mazila u vrijeme predsjedničkih izbora, tako je njemu i njegovoj stranci okrenula leđa baš na pola drugoga mandata, potvrđujući ispravnost poznate narodne izreke “Nesreća nikad ne dolazi sama” koja je ovdje poznatija kao Murphyjev zakon koji u nešto proširenoj verziji glasi: “Ako niz događaja krene naopako, poći će naopako najgorim mogućim slijedom i u najgore vrijeme.”

Suvremeni politički diskurs preplavljen je vojnim i ratničkim izrazima: protivnici, narodni neprijatelji, izdajice i veleizdajnici, peta kolona...

Posljednji u nizu “naopakih događaja” koji je srozao stope odobravanja Obame na oko 40% bio je “dolazak” ebole u Ameriku, a slijed je negativnih događaja velik: velika recesija (koju je uspješno obuzdao), uragan Katrina, teroristički napad tijekom Bostonskog maratona, zviždač Edward Snowden, kojem je “zlikovac” Putin dao politički azil, duge liste čekanja ratnih veterana na prijam u veteranske bolnice, “krvavi pir” ISIL-ista i terorista na Bliskom istoku, blokada njegove zdravstvene reforme, poniženja koja Americi i Zapadu priređuje Putin itd.

Iako najugledniji ili barem najcitiraniji američki politički mudraci, istraživači, analitičari i mudrijaši-kibici (o nekima od njih pisao sam u ranijim Američkim e-pričama) s prezirom pišu o skupoj, prljavoj i podloj kampanji, polazeći implicitno od romantične pretpostavke kako je politika nekada bila častan, ćudoredan i požrtvovan, gospodski posao, ozbiljniji pogled na američku i svjetsku političku prošlost ne daje im uvijek za pravo.

Primjerice, genijalni je američki pisac-pripovjedač Mark Twain prije gotovo 150 godina (1868.) napisao kratku satiričnu, crno-humornu priču “Ljudožderstvo u vagonu” o ljudožderskoj, kanibalističkoj, naravi američkog političkog, stranački nepomirljivog i neprijateljski zakrvljenog političkog života kojim dominiraju dvije političke stranke (Republikanska i Demokratska) i dva neprijateljski suprotstavljena životna i politička vrijednosna sustava (“konzervativni” i “liberalni”, odnosno “vjernički” i “nevjernički”). Twainova kratka priča izvrće ruglu sklonost političke, posebice kongresne, parlamentarne, “elite” njegova doba (ponovit ću: druge polovice XIX. stoljeća!) da se retorički međusobno izjeda, proždire, vrijeđa, kleveta, sramoti, ali i, doslovce, radi o glavi onih omraženih – DRUGIH.

Kao metaforu života u uzajamnim nepovjerenjem, predrasudama, pa i plamtećim mržnjama opsjednutom američkom Kongresu, Twain je izabrao vlak zameten tjedan dana u snijegu u bespućima američke povijesne i prostorne zbilje.

Stalni hladni rat političkih stranaka kulminira prije izbora pa članovi, a i birači različitih “opcija” jedni druge ne mogu ni čuti ni vidjeti

Da bi preživjeli u zastrašujućoj borbi za opstanak (čitaj: da bi pobijedili na sljedećim izborima), sabornici uvode sustav parlamentarnog rada – rasprava, polemika i glasovanja – na donošenje odluke o životu i smrti: o tome kojeg od njihovih “poštovanih” ili “uznositih” kolega (tako se nekako uzajamno oslovljavaju i naši saborski zastupnici) treba pojesti za doručak, kojeg za marendu, kojega za ručak, a kojega za večeru eda bi većina preživjela, pobijedila i beskrajno sretna što je izbjegla strašnu sudbinu “prožderanih”.

Tu morbidnu satiričnu priču o kongresnom kanibalizmu Twain je ispričao kroz usta putnika koji na nekom novom vlaku svom suputniku priča priču o kongresnom ljudožderstvu koje je preživio.

Evo dijela priče:

“Nakon doručka, za ručak smo izabrali čovjeka po imenu Walker iz Detroita. Bio je jako ukusan. To sam poslije objeda napisao njegovoj ženi. Bio je vrijedan svake hvale. Uvijek ću se sjećati Walkera. Bio je pomalo rijetka zvjerka, ali vrlo dobra. Sljedećeg jutra za doručak smo pojeli Morgana iz Alabame. Bio je jedan od najboljih ljudi s kojima sam ikada sjedio: zgodan, obrazovan, profinjen, govorio je tečno nekoliko stranih jezika. Bio je savršeni džentlmen i bio je neponovljivo sočan.”

Mark Twain je savršeno dobro poznavao ljudsku narav oboljelu od politike. Stranački zadrti i stranačkim dogmama opsjednuti ljudi postaju stranački zeloti ljudožderski ovisni od proždiranja ljudi koji nisu članovi njihove stranke i s kojima se vrijednosno, ideologijski, religijski, a, nažalost, često i rasno i politički ne slažu.

Što se u međuvremenu – od 1868., kad je Twain napisao “Ljudožderstvo u vagonu” do 2014., kad su u Americi, prošlog tjedna, održani “srednjoročni” izbori za Senat i Kongres i 2015., kad se u Hrvatskoj održavaju predsjednički izbori – promijenilo u mentalnom sklopu, retorici, glasovanju i ponašanju političara? U Americi i Hrvatskoj? To je tema kojom se bavim u ovoj Američkoj e-priči.

Američka istraživanja javnog mišljenja, analize promidžbenih poruka i sadržaja političke retorike pokazuju da ovdašnju politiku bitno određuju dva usko povezana procesa koja nisu nepoznata ni nama Hrvatima: (1) radikalna polarizacija ili hiper-polarizacija (podjela političkih elita i birača na dva neprijateljska tabora: “liberalni” i “konzervativni”) i (2) ono što Amerikanci nazivaju “partizanstvom”, a mi bismo to mogli, radi političke korektnosti, da se ne nađu uvrijeđenim novi hrvatski partizani-antifašisti, nedavno odlikovani u splitskom HNK za uspješan boj protiv nas omraženih “fašista-desničara”, nazvati stranačkim sektaštvom, pa i stranačkom mržnjom.

Dakako, uz polarizaciju i sektaštvo, javlja se i pokušaj osmišljavanja ovdašnjeg “trećeg puta” koji se trenutno javlja u vidu Čajne stranke (Tea Party) koja se nastoji “ugurati” u biračko tijelo Republikanske stranke, pokušavajući joj – organizacijom protestnih marševa i uličnih igrokaza protiv skupe i korumpirane države i visokih poreza – oteti dio birača radikalno-konzervativnom, antiporeznom, katkada i ksenofobnom, pa i rasističkom retorikom.

Tučnjave, obračuni i atentati

Povlačeći usporednice, mogli bismo kazati da ulogu čajne stranke u Lijepoj Našoj trenutačno imaju Hrvatska zora i Savez za Hrvatsku, čiji će čelnik, ugledni gastroenterolog dr. Milan Kujundžić, u predsjedničkoj trci pokušati oteti što je više moguće glasove kandidatkinji desnoga centra Kolindi Grabar Kitarović nastojeći je nadmašiti u borbenom antikomunizmu, prizivanju lustracije, domoljublju, pobožnosti i “tuđmanizmu”.

Hrvatske političke stranke, kao i američka Republikanska i Demokratska, postupno se i neumitno pretvaraju u svojevrsna politička PLEMENA i SEKTE kojima nije na umu opće dobro naroda, već ljudožderska borba za osvajanje ili ostanak na vlasti protiv NJIH – vođa i članova, pa i glasača neprijateljske stranke – koji se u kolektivnoj svijesti članova stranke pretvaraju u neprijatelje naroda i nacije.

Foto: Reuters/Pixsell

Trend rasta uzajamnih antipatija, nepovjerenja i otvorene, plamteće mržnje između “republikanaca” i “demokrata” potvrđuju sva istraživanja. Taj je trend osnažen nizom okolnosti i čimbenika, među kojima svakako treba izdvojiti dva: okončanje hladnog rata i nestanak vanjskog neprijatelja (komunizma, Varšavskog pakta, SSSR-a) i pojava velike recesije koja je dovela do pada BDP-a i porasta javnog, državnog duga.

Dobro je znano da i hrvatske stranke “ljevice” (SDP, HNS, IDS) imaju stavove potpuno različite od stavova stranaka “desnice” (HDZ, HSP, HSS, HDSSB) o nizu važnih životnih i društvenih pitanja: pobačaj, vjeronauk, medicinski potpomognuta oplodnja, sklapanje homoseksualnih brakova, eutanazija, spolni odgoj mladih, globalno zatopljenje, prava životinja, zaštita okoliša, partizani, ustaše, četnici, komunistički zločini i zločinci, vjera, Bog i crkva, Europska unija, Pelješki most, suradnja sa Srbijom, prodaja “obiteljskog srebra” itd., itd.

Poznato je također, a i lako je vidljivo, da postoje stalne tenzije, svađe, pa i otvoreni verbalni ratovi između vođa političkih stranaka, njihovih saborskih i inih zastupnika, pa i stranačkih članova i simpatizera.

Stalni hladni rat političkih stranaka, u doba predizbornih natjecanja, posebice u vrijeme teških društvenih kriza kulminira, pa članovi, a često i birači, različitih “opcija” jedni druge žive ne mogu vidjeti i čuti. U brojnim parlamentima nesnošljivost nerijetko preraste u tučnjave, oružane obračune, pa i atentate. Uobičajeni pristupi objašnjenju fenomena međustranačke nesnošljivosti i mržnje svodili su se na teze o presudnom utjecaju ideologije i strasti borbe za vlast. Međutim, razvoj suvremenih biomedicinskih znanosti i, posebice, dijagnostičke tehnologije, omogućio je posljednjih godina biomedicinskim istraživačima, posebice onima koji se bave mozgoslovljem (neuroznanošću), empirijsku provjeru sasvim novih hipoteza i teorija o biologijskim uzrocima stranačke pripadnosti, nesnošljivosti, isključivosti, pa i agresivnosti. Naime, nakon što su forenzičari odavno dokazali da postoje razlike između, primjerice, mozga muškaraca i žena (činjenica što je prosječni muški mozak veći od prosječnog ženskog mozga za oko 9% bila je izvor seksističkih teza o spoznajnoj i intelektualnoj inferiornosti žena), a zatim i da postoje morfološke razlike između osoba koje imaju heteroseksualne i homoseksualne sklonosti (tako je nastala danas dominantna teorija o genetskoj predodređenosti homoseksualizma), posljednjih godina sve češće istražuju morfološke i fiziološke razlike vlasnika liberalnih (“lijevih”) i konzervativnih (“desnih”) političkih mozgova. Preciznije, mozgova ljudi koji sebe smatraju tako usmjerenim.

Iako su vrijednosne, pa i političke i stranačke usmjerenosti i izbori, rezultat mnoštva nebiologijskih čimbenika – obiteljske tradicije, društvenog položaja i okruženja, političke mode, pa i egzistencijalnog računa i interesa – nikako se ne smiju podcijeniti ni genetski, biologijski čimbenici.

Ili, kako kaže poznati hrvatski anatom i mozgoslov akademik Ivica Kostović: “Genetika igra veliku ulogu, no nakon rođenja, u prve tri godine života, razvijaju se milijarde novih sinapsi, a sve se događa u interakciji s roditeljima i okolinom. Mozak se razvija do 30. godine. Zaključak: osoba ne smije biti političar niti politički odlučivati prije 18. godine jer joj se mozak u ranoj adolescenciji dramatično mijenja.” (Jutarnji list, 14. 4. 2011.)

Sluti na zlo!

Iako nisu jedini čimbenici ljudske i političke osobnosti, genetski i biologijski čimbenici, pokazatelji o moždanoj strukturi i kemiji, mogli bi nam u skoroj budućnosti pojasniti česte slučajeve stranačkog zelotizma, potpunog negiranje ljudskosti političkim protivnicima, pa i sve češće fizičke obračune i nasilje u parlamentima.

U Hrvatskom saboru još uvijek, srećom, nema fizičkih obračuna (toj se kategoriji teško može priključiti pradavno bacanje jedne “hrvatske” torbe na zastupnika Srbina ili blaga pljuska kojom je Ljubo Ćesić Rojs svojedobno “počastio” zastupnika IDS-a Dina Debeljuha), a nekmoli masovnih tučnjava i, ne daj Bože, ubojstava.

Ipak, povremeni žestoki izljevi nekontroliranog ili programiranog, sam Bog zna, bijesa i teške uvrede (Dinko Burić prispodobio je Zorana Milanovića sa Sotonom, a Radimira Čačića s “bahatim volom”; Zoran Milanović izvrijeđao je niz zastupnica i zastupnika HDZ-a te na kraju zaključio kako u zastupnicima te stranke nije moguće pronaći ili, kako se izrazio, “iskopati”, makar i zrnce dobrote; Željko Jovanović HDZ uporno naziva “zločinačkom organizacijom”) slute na zlo koje se tek može u Saboru dogoditi kad u nj prispiju emocionalno i nacionalno najosjetljivije teme, kao što je ustupanje teritorija susjednim zemljama ili, primjerice, državni bankrot.

Ovi američki izbori bili su osvetnički, među 
najgadnijima, pravi rovovski rat, ali i najskuplji, pa je za senatorsko mjesto trebalo i 100 milijuna $

Usto, javni izrazi ushićenosti i političkog delirija kojem brojni političari proslavljaju moralne padove i uhićenja dojučerašnjih stranačkih kolega (dr. Ive Sanadera i Milana Bandića) potvrđuju tezu o – političkom ljudožderstvu. Slavni pruski ratnik i još slavniji ratni filozof i teoretik Carl von Clausewitz, pisac nedovršenog, ali jednog od najcjenjenijih djela o ratu i ratovanju “O ratu”, najčešće se citira preko ove izreke: “Rat je nastavak politike drugim sredstvima.”

Da je danas kojim sretnim slučajem živ i da izbliza promatra izraze lica, geste i retoriku suvremenih verbalnih političkih “ratnika” tipa Nenada Stazića, dr. Željka Jovanovića, zamrznutog docenta, Đurđice Sumrak i dr. Duje Marasovića, ali i Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka, možda bi izmijenio sadržaj vlastite maksime u: “Politika je nastavak rata drugim sredstvima.” Naime, suvremeni politički diskurs preplavljen je vojnim i ratničkim izrazima i metaforama: politički protivnici, narodni neprijatelji, izdajice i veleizdajnici, peta kolona, strani plaćenici, politička borba, kukavice, dezerteri, strani špijuni itd. itd. Politička retorika kojom se, primjerice, služe glavni hrvatski politički takmaci metaforički je nastavak dvaju ratova vođenih prije četvrt stoljeća, odnosno prije punih sedam desetljeća. Naime, dok ga “neprijateljski” umnici, političari i stavotvoritelji žele izvesti pred građanski etički sud, a bivši ga stranački drug i suborac dr. Zdravko Tomac na oko 400 stranica debele knjige okrivljuje za veleizdaju, predsjednik Republike i predsjednički kandidat dr. Ivo Josipović im je iz splitskog HNK 26. listopada obznanio nastavak ljutog partizanskog, Titova boja: “Oni koji hoće neku drugu Hrvatsku, Hrvatsku u kojoj se vraćaju Kevine jame, u kojoj se partizani proglašavaju zločincima, u kojoj se ne razumije povijest, ne čine dobro Hrvatskoj. Učinit ću sve da istina o partizanima i partizankama, o Drugom svjetskom ratu, o antifašizmu, o predsjedniku Josipu Brozu Titu i drugim velikanima naše povijesti bude sačuvana. Podsjetit ću da je prvi hrvatski predsjednik bio partizan, podsjetit ću da je drugi hrvatski predsjednik Mesić bio i jest antifašist, a i ja sam antifašist i dijelim te vrijednosti.”Kako je vidljivo, današnja hrvatska politika nastavak je odavno vođenih ratova: Drugog svjetskog i prvog Domovinskog.

Iako se ljudožderska narav politike može nekome činiti probitačnom, pa i zabavnom, ona u doba teškog ekonomskog i egzistencijalnog stanja može biti izvor strašnih zala.

Tu bi činjenicu trebali imati na umu svi političari-ljudožderi u današnjoj Hrvatskoj: jer nam doista prijeti bankrot, a nakon njega na udaru narodnog gnjeva lako bi se mogle naći sva politička plemena i sekte: “crvene”, “plave”, “crne”, “narančaste”, pa i “zelene”.

>>Uloga fenomena Big Data u Obaminoj pobjedi 2012.

>>Hrvatski istraživači još nemaju svoj model izbornih prognoza

>>Zašto je pala svemirska letjelica SpaceShipTwo

Komentara 6

DA
daniloobradoviic
17:39 17.11.2014.

Virtuelni svijet ,odvajkada imao i imace desavanje pomracenja u reziji politike /politicara .Povjest se neda izmijeniti .Zagarantirana nam je buducnost ,.Strasno .

Avatar abakus
abakus
13:24 19.11.2014.

Zaključak: ... ne znam zapravo koji je. :) Gotovi smo? Kad samo pomislim da ljudi nisu htjeli potpisati za referendum za promjene izbornog zakona koje bi ipak umanjile ovu podjelu na dvije glavne stranke i omogućile pojavu novih, svježih snaga na političkoj sceni... Nema gore situacije od ove u kojoj se sada politički nalazimo. Svi mi danas smo taoci poludjelih članova dvoglave partije i njihovih stranačkih vojski koje se međusobno s jedne strane beskrajno mrze, a s druge spremno surađuju kad se pojavi opasnost da im netko ugrozi dvoglavi primat na političkoj sceni. Kako izaći iz toga?

N1
Nešo.15
20:32 19.11.2014.

Mir, NE rat.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije