Ovo je zemlja u kojoj se može raditi i zaraditi – pričaju Hrvati koji silom prilike rade u Kataru.
– Ovdje se jede, spava i radi, nema zabave, nema izlazaka – kažu nam Ivan i Milan koji su se prije šest godina doselili iz Zadra i Nove Gradiške. I to je istina jer, npr. gradilišta rade i po noći, a neki kolege novinari mijenjali su sobe u hotelu jer nisu mogli spavati od buke. Katar je veliko gradilište. Pripremaju se za ostala prvenstva, pa tako i za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. Za građevinare ovo je zemlja meda i mlijeka, pa i za naša dva Hrvata koji rade u građevinskom menadžmentu. U Hrvatsku će se vratiti, kažu, tek kada se besramno obogate. Katar je trenutačno centar svijeta. Igra se 24. svjetsko rukometno prvenstvo, a novinara ima kao nikad ni na jednom prvenstvu prije. Razlog: što više novinara, to bolja promidžba države.
Plaćaju i navijačima
Smješteni smo u hotel koji Katarci smatraju sasvim prosječnim, za nas je luksuz. Dapače, iz svake zemlje ugostili su po deset navijača kojima su platili put, smještaj, karte i još im dali džeparac.
– To je kao da djetetu daš tisuću kuna i pošalješ ga u dućan slatkiša – šalimo se za doručkom, ali šala nije daleko od istine. Neboderi u glavnom gradu Dohi visoki su i 300 metara, npr. Aspire Tower, čija je gradnja stajala 175 milijuna dolara. Do kraja 2015. sagradit će Convention Center Tower koji će biti visok 551 metar, a stajat će ih 740 milijuna USD. No problem je što su sve te lijepe zgrade, uredi poluprazni.
Od 2012. Katar je najbogatija zemlja na svijetu. Međutim, postoji veliki jaz između bogatih i siromašnih. Imućni su pravi Katarci, kojih u zemlji od 2,3 milijuna stanovnika ima samo 10-13%. Ostalo su Indijci, zatim Nepalci, Filipinci, radnici iz Bangladeša, Šri Lanke i Pakistana. Prema službenim podacima, u Kataru ima oko 300 Hrvata, ali procjenjuje se da ih je još 200-tinjak koji su ilegalni stanovnici. To je multikulturalna zemlja. Ako je vaš taksist s Jamajke, na putu do odredišta slušat ćete kompilaciju “Best of Bob Marley”, a ako je pak iz Sirije, treštat će tradicionalna arapska glazba ili englesko-arapski pop. No, prvo trebate uloviti taksi... Kada nema gužve, imate prijevoz za 10 minuta, a s obzirom na to da je u Dohi stalno gužva, ne gine vam 20 minuta čekanja. Cijene su vrlo pristupačne. Samo 1,2 riala/km, odnosno oko 2 kune. Ništa čudno s obzirom na to da je litra benzina 1,78 kn. Bicikl bi bila idealna opcija za kretanje gradom ili polusatna šetnja do staroga grada Souq Waqifa (u prijevodu “tržnica koja stoji”). Bilo bi idealno tamo sjesti i popiti kavu... No kako je ljeti prosječna dnevna temperatura 45°C, nikome ne pada na pamet hodati po takvim vrućinama. Nogostupa gotovo i nema. Također, promet je toliko kaotičan da bi transport na dva kotača bio ravan samoubojstvu.
– Ovo je još i dobro. Trebali ste vidjeti prije dvije godine. Broj stanovnika se enormno povećava pa su morali proširiti glavnu cestu – kaže nam Elena koja zadnjih godinu i pol živi u Dohi. Majka joj je Hrvatica, a ona je rođena u Makedoniji. U Skoplju je bila sportska novinarka, ali... – Ovdje sam agent za odnose s gostima u Hotelu Ritz. Ne bih bila ovdje da mi nije dobro. U Skoplju sam si sama plaćala troškove poslovnih putovanja, a plaća je bila mala. Nije idealno, ali ovdje je bolje.
Pijesak i beton
Elena i ja sjedile smo u malom lokalu na Souqu. Jedva smo čekale da sjednemo. Taksi smo čekale 40 minuta. A onda nam je taksist htio naplatiti 40 reala put koji danju košta 15. Kaže, gužva je. Prvo što smo naučile u Kataru je: treba se cjenkati. Spustile smo na 30 i za 20 minuta bile u starom gradu. Vozio nas je Jayaray iz Indije. U Dohi živi 10 godina, a žena, djeca i majka su mu u Indiji.
– Teško mi je, ali dobra je zarada. Godinu dana radim i onda mi daju tri mjeseca godišnjeg da odem doma. I tako iz godine u godinu. Kao što je vama Hrvatska najljepša zemlja, tako je i meni Indija. Doha je sam pijesak i beton. Indija je puno zelenija – govorio je s nostalgijom. Souq smo prošle uzduž i poprijeko. Elena zna svaki kutak. Kupile smo suvenire po triput nižoj cijeni od početne i onda napokon sjele... Uz nargilu ili šišu, aromatizirani duhan. Ovdje je legalna i to je ono čime se pravi Katarci zabavljaju.
– Oni nemaju nikakvih obveza prema državi. Ne plaćaju porez, režije... Školovanje im je besplatno sve do srednje škole, a na fakultete ionako svi idu izvan Katara, u Englesku i Francusku – objašnjava Elena. Kaže, država godišnje svakoj pravoj katarskoj obitelji daje milijun dolara od zarade na nafti. Ostali stanovnici ne dobivaju ništa...
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
– Ovdje možete živjeti tisuću godina, nikada nećete dobiti katarsko državljanstvo. Uvijek ćete biti i ostati samo stranci. Kako su naši Hrvati Ivan i Milan, Indijac Jayaray i Makedonka Elena dobili posao? Imaju Katarca sponzora koji im je osigurao radne vize.
– Sponzor vam je uvijek potreban, bez obzira na to otvarate li poduzeće, trgovinu, obrt ili najmanji štand na Souqu. Ako npr. poduzeće traži radnika i nakon prijave dobijete posao, poslodavac vam postaje sponzor. Ako pak otvarate trgovinu, opet vam treba sponzor i dobit od prodaje dijelite s njim. Čini se ružno, ali sponzor se brine o svojim radnicima. Plaća im smještaj, režije, prehranu, troškove prijevoza do radnog mjesta i natrag. Za primjer, plaća u ugostiteljstvu je između 400 i 450 dolara, no strani radnik taj novac ne treba koristiti za troškove življenja. Ostaje mu čista plaća. Malo je drukčije s visokoobrazovanim ljudima iz Europe. Idealnim poslom, koji omogućuje dobru zaradu, smatra se posao stjuarda/stjuardese Qatar Airwaysa.
– Jako je teško dobiti posao, ali zarada je odlična. Početna plaća je oko 1100 dolara, a s godinama i iskustvom može se popeti na 2200 do 3300 dolara. Ako dobiju posao, djevojke potpisuju ugovor na pet godina, a jedan od uvjeta je da nisu udane i da se u tih pet godina neće udavati. Ako u međuvremenu ipak izraze želju za bračnim životom, ljubazno joj zahvale i traže novu stjuardesu. Djevojkama je sve plaćeno, ali imaju ograničenu slobodu. Poslije 23.00 nitko im ne smije ući u stan, a ako odu na zabavu, do 4 ujutro moraju doći doma. Nikome ni za kakve novce ne bih dopustila da mi tako ograniči slobodu – iskrena je Elena.
Za prava žena zalaže se supruga emira Tamim bin Hamad Al Thania. Prije žene i djeca nisu imali nikakva prava, sada se školuju, studiraju, polažu vozački ispit. A kako je biti strankinja u arapskom svijetu? Iskreno, osjećate se kao božica.
– Zar tebe kao majku nije strah da ti kći ide u arapsku zemlju? – pitala je teta u razgovoru s mojom mamom prije no što smo krenuli na put u Katar. Mama se slatko nasmijala i imala je pravo. To je samo drukčija zemlja, s drukčijom kulturom, običajima i prioritetima. Iako sam sve predrasude pokušala ostaviti u Hrvatskoj, čini se da sam im ipak podlegla. Ali brzo su me razuvjerili. Prvi dan u Dohi proveli smo u najvećoj dvorani Lusail. Bili smo na otvaranju prvenstva. Na ulazu smo podigli medijske akreditacije i trebali smo proći osiguranje i skenere. Za muškarce je to normalan ‘pretres’ kao i u Hrvatskoj, ali za žene su pripremili posebnu prostoriju. Pregled je potrajao i kad su napokon bili sigurni da me mogu pustiti, moja se muška novinarska ekipa razletjela i ostala sam sama. U normalnim okolnostima to nije problem, ali ovdje... U glavi mi je tutnjala rečenica: “Žena ne smije hodati sama.” Osjetila sam zainteresirane poglede tamošnjih muškaraca i malo sam se uplašila. Kako se kaže, u strahu su velike oči. Brzo sam se pridružila drugoj grupi hrvatskih novinara, no taj čudan osjećaj potaknuo me na razmišljanje. Svakim danom sve više sam se navikavala da žene sa Zapada privlače pozornost i onda sam počela uživati u blagodatima ovog svijeta. Njihovi muškarci obožavaju i cijene slabiji spol. Pristojno odjevena i komunikativna žena uživat će u ovoj arapskoj zemlji. To mi je potvrdila Elena.
Većina brakova je dogovorena, ali ima i onih iz ljubavi. Djevojke se udaju vrlo rano, već u 21. godini
– Gledali su te jer si im interesantna, a ne smiju ti prići. U dva sata poslije ponoći žena može hodati po najmračnijoj ulici i ako je normalno obučena i ako se normalno ponaša, neće biti ni u kakvoj opasnosti. Ovdje se osjećam sigurnije nego u Skoplju. Ako mi npr. taksist nešto dobaci na ulici, počet ću zapisivati registraciju automobila i on će pobjeći brzinom svjetlosti. Najbolji su izlasci, kaže. Muškarcima je interesantno da su u separeima sa što više žena. Ako žena uđe u bar, Katarac će je pozvati za stol, počastit će je pićem, hranom, razgovorom, a neće tražiti ništa zauzvrat. No ako se još koju večer sretnu u tom istom baru, on je možda neće ni prepoznati.
Arapski običaji
Imali smo priliku upoznati pravog Katarca, Elenina prijatelja Abdulla Mahmouda Abdulla. Bilo je već 23.00 i Eleni je telefonski ponudio da nas iz Souqa preveze do hotela. Kada mu je nas pet sjelo u automobil, Abdulla je ostao zapanjen:
– Pa ovo mi se nikad u životu nije dogodilo i više se nikad neće dogoditi. Pet žena u mom automobilu. Moramo se slikati za Instagram da pokažem prijateljima, neće mi vjerovati – govorio je brzo i zadivljeno. On je jedan od onih pravih povlaštenih Kataraca, no želi se oženiti Europljankom.
– Čitav sam život okružen arapskim običajima, arapskim ženama, arapskom kuhinjom. Sve je isto. Njima je samo novac bitan, da imaju najskuplju torbu, najskuplji nakit, najskuplju odjeću. Ostalo im nije bitno. Ja želim nešto drukčije. Od danas želim Hrvaticu – govorio je dobro raspoložen. Doduše, Abdullina želja za Europljankom još je uvijek revolucionarna, ali ne bi bio ni prvi ni zadnji Katarac koji uplovljava u bračne vode sa ženom zapadnog svijeta. Dapače, žena ne mora biti ni muslimanske vjeroispovijesti, bitno je da prihvaća njihov način života. Ne žene se u džamijama. Potpisuju ugovore s očevima mladenki, a razvodi su vrlo rijetki.
– Većina brakova je dogovorena, ali ima i onih iz ljubavi. Djevojke se udaju vrlo rano, već u 21. godini. Što rade Katarke po cijele dan?
– Ništa pod milim Bogom – kratko je odgovorila Elena.
– Počele su se školovati u zadnje vrijeme, studirati, a neke i rade, ali većina ide od salona do salona. Kupuju, uljepšavaju se i imaju puno djece. Arapske žene uglavnom nose duge crne ili tamne haljine do poda, a na stopalima su obvezne pete, štikle. Na glavama nose marame i tu imaju dosta slobode. Ako otac naredi kćeri da mora biti u potpunosti zamotana, ona će to i učiniti. Neki očevi su liberalniji, ali kćeri same odluče da žele u potpunosti prekriti lice. Neke žene puste par pramenova kose oko lica, nekima se vidi samo lice, nekima samo oči, a nekima ni to. I bez obzira prekriva li im marama samo kosu ili cijelo lice, uvijek su savršeno našminkane. Nacionalnost muškaraca se raspoznaje po odjeći koju nose. Saudijci na glavi nose crveno-bijele marame, crno-bijele nose Palestinci. Katarci nose samo bijele marame, Saudijci također znaju nositi bijele, ali na kolutovima nemaju resice. Omanci nose turbane. Druga filozofija su halje. Uglavnom su bijele, ali opet se razlikuju po kragnama koje mogu biti obične ili ruske, pa s vezovima, bez vezova. U Kataru je kultura na drukčijem nivou nego kod nas. Čuvaju okoliš, rijetko ćete naći papiriće ili plastiku po cesti. I sam Abdulla će pokupiti iza takvih nepristojnih prolaznika. Elena nam je ispričala jednu zgodu.
– Šetali smo Souqom i jedan prolaznik bacio je neki papir na pod. Bit će neki radnik iz Libanona ili sl. Abdulla je pokupio otpad i bacio ga u smeće. Čudila sam se, a on mi je odgovorio: Taj čovjek je sigurno prije par dana došao u Dohu. Još ne zna kako se mi ponašamo i trebamo ga naučiti. Da je netko od njegovih poslodavaca vidio da je bacio otpad na cestu, odmah bi ga otpustio i sve bi izgubio, posao, vizu. Ako vidi da ja kupim za njim, posramit će se i naučiti. Svaki doseljenik s vremenom prihvati njihov način života. Nekoliko puta smo svjedočili da će vam, što god izgubite, olovku, mobitel ili 700 dolara, biti vraćeno.
Oštrije s alkoholom
Stari grad Souq nije pravi primjer života ovdašnjih ljudi. Postoje četvrti u kojim sedmeročlane radničke obitelji žive u stančićima, a mjesečni prihodi su im oko 170 dolara. Zbog toga u zadnje vrijeme Katarci grade sve više stambenih zgrada.
– Ovdje možete biti ilegalac najviše mjesec dana. To znači da ste dobili vizu, ali ona vam nije produljena i umjesto da se vratite u svoju zemlju, ostanete ovdje. No takve brzo deportiraju. Recimo, moj sponzor zna kada sam i koliko novca podigla na bankomatu. Kontroliraju vas do te mjere da, ako je netko i ostao, to se brzo sazna i pobrinu se da se vratite odakle ste došli – kazala je Elena. Nama vize istječu 2. veljače. Ako netko od novinara i ostane, urednici su mirni. Katarci će se pobrinuti da se brzo vratite u Hrvatsku. Sreća u nesreći je da smo došli u arapsku zimu na 25°C. Po noći bude 10°C, a domaći kažu da je ova zima blaga. Prošla je bila puno gora. U Dohi je već u srpnju bila jedna novinarska ekspedicija na ždrijebu za rukometno prvenstvo. Temperature su bile nepodnošljive.
– I još je bio sveti mjesec, ramazan – prisjetila se Elena. – Ne smiju te vidjeti da jedeš i piješ dok je sunce na nebu, a temperature znaju biti oko 50°C. Danju su hoteli zatvoreni, ali dobro je što onda po zakonu radimo samo šest sati i imamo pauzu od sat vremena. Na kraju je to pet radnih sati. Ljetnih mjeseci živi se po noći. Temperature su toliko visoke. Nama je u siječnju jedini problem ‘pjeskast’ i suh zrak te manjak alkohola. U nekim hotelima služi se alkohol, no pola litre piva košta oko 10 dolara (nešto manje od 70 kn). Do prije godinu dana alkohol se mogao služiti na plažama i bazenima, no onda je vlast preuzeo novi, sadašnji emir koji ima manji prag tolerancije. Svjetsko rukometno prvenstvo trebalo im je biti svojevrsni test za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022., no čini se da zbog alkohola nisu prošli. U dvoranama se trebala omogućiti prodaja alkohola, no to nije realizirano. Zbog vremenskih uvjeta u Dohu je najbolje otići u travnju i svibnju te listopadu i studenom i posjetiti Belgian Bar, gdje su cijene alkoholnih pića najpovoljnije. Samo 20 do 30% veće od naših hrvatskih. Bez obzira na to što je zimsko godišnje doba, u svim prijevoznim sredstvima hladi klima. Hoteli, sportske dvorane, sve je klimatizirano. Poslije svake utakmice sjednemo u press-centar na konferenciju za medije i smrznemo se.
– Zašto je ovdje tako hladno? – pitali smo organizatore iz IHF-a. – To nitko ne zna – kratko i tužno je odgovorio Nijemac. Neće biti čudno ako se iz ‘vruće’ Dohe vratimo s upalom pluća...
Kad se u Kataru tako dobro živi, zašto izbjeglice iz islamskih zemalja hrle na truli Zapad ? Možda Katarčani svoju islamsku subraću ne dočekuju baš raširenih ruku ?