Ima tome 15 godina kada je na islamističkom mitingu u provinciji Siirit pred publiku izišao govornik pa odrecitirao sljedeće stihove: "Naše džamije naše su vojarne, naši šatori naše su kacige, naši minareti naše su rakete, a naše molitve naši ratovi. To je sveta armija što čuva našu religiju." Po hitnom postupku govornik je zbog širenja nacionalne i vjerske nesnošljivosti osuđen na deset mjeseci zatvora, a onamo ga je ispratilo oko 500 ljudi. Put je vodio preko džamije Al-Fatiha gdje je, nakon molitve, budući uznik održao kratki govor: "Praštajte, moji dragi! Moje srce pozdravlja stanovnike Istanbula, turski narod i sve muslimane blagoslovljenim pozdravom Id Al-Adha. Vrijeme iza rešetaka provest ću u izučavanju projekata koji će moju državu uvesti u novi milenij, koje će, dopusti li Alah, biti prekrasne godine." Ispostavilo se da je Recep Tayyip Erdoğan mislio sve što je tada izrekao. Turska je pod njegovom vladavinom – svjetskoj i osobito europskoj gospodarskoj krizi usprkos – postala regionalna gospodarska sila, ali i snažan politički čimbenik na globalnoj karti. Svojem je narodu donio prosperitet: ponajprije kao gradonačelnik Istanbula, potom kao premijer u tri uzastopna mandata i naposljetku, nakon što je protekle nedjelje pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora sa 52 posto osvojenih glasova, kao turski predsjednik. U prvom obraćanju pristašama obećao je da će Turskom zapuhati neki novi vjetrovi. "Danas zatvaramo vrata starog i otvaramo vrata novog doba", povikao je Erdoğan pred mnoštvom.
Bit će to početak nove ere i za njega osobno, ispunjenje dječačkih snova s ulica Kasimpase, istanbulskog Haarema, odakle je potekao. Rođen u veljači 1954. u obitelji pripadnika obalne straže na crnomorskoj obali, odrastao je u sredini koja je držala do islamskog vjerskog identiteta, što je bilo neuobičajeno za društvenu klimu kemalističke Turske. "Ja sam dečko iz Kasimpase", diči se i danas u svakoj prigodi Recep Tayyip Erdoğan. Ta tradicionalna i konzervativna četvrt Istanbula glasovita je po kodeksu časti među muškarcima tog plemena, u mnogo čemu nalik onom sicilijanskom. Još ne tako davnih 90-ih, nož i pištolj nisu se ni skrivali, ležali su na svakom stolu pokraj gostiju u kavani, uz duhan i dnevni tisak.
Neimaština u mladosti
– Tayyip se u neimaštini na različite načine snalazio za novac, prodavao je limunadu i kruščiće sa sezamom. Otac i majka bili su duboko religiozni ljudi, pa je uz školovanje posebno učio Kur'an. Nije se odvajao od svete knjige, klanjao je više puta dnevno. Puno je vremena provodio sa starijim ljudima i s njima vodio žustre rasprave i tada su mu rekli da će sigurno jednog dana postati predsjednik. Tayyip je odmahnuo rukom, sjećam se dobro, i rekao: "Ja ću biti turski premijer." Bilo je to prije 40 godina – ispričao je novinarki Večernjeg lista Jasar Kirici, Erdoğanov bliski prijatelj iz djetinjstva, prošlog ljeta tijekom nereda na trgu Taksim. Iz današnje perspektive, nije li ispunio i tuđa očekivanja i vlastite ambicije?
Čuli smo tada na ulicama Kasimpase da se Erdoğan spremao postati imam. Učitelj vjeronauka jednom je pitao tko od učenika može pravilno obaviti molitvu da bi drugi učenici naučili od njega. Ruku je podigao samo mladi Tayyip. Kada je ustao, učitelj mu je dao novine, da bi se na njima molio, no dječak je rekao da ne može moliti jer su na naslovnici nepokrivene žene. Otad je nosio nadimak šejh Tayyip. Tih godina bio je aktivan u ekstremno desnim studentskim organizacijama i sklon političkom islamu. Bila je 1991. kad je izabran za narodnog poslanika, a tri godine kasnije pobijedio je na izborima za gradonačelnika Istanbula. Kada je 2002. godine njegova stranka AKP islamističkih korijena, usprkos predviđanjima, trijumfirala na izborima, poznavatelji tamošnjih prilika procjenjivali su najčešće da je riječ o prolaznom ekscesu u političkom životu kemalističke Turske. Ispostavilo se, međutim, da je to bio tek prvi korak prema konačnom odbacivanju sekularne koncepcije osnivača moderne Turske. Pritom, njegova stranka više od desetljeća u potpunosti dominira turskom političkom scenom i nije izgubila nijedne izbore od osnutka 2001. godine. Kada u ruke uzme mikrofon i stane ispred svojih pristaša, Erdoğan zna kako treba s masom. Citira lokalne religiozne filozofe, protivnike kvalificira kao "sile mraka" koje se protive promjenama, podsjeća na uspjehe administracije njegove vlade, a za kraj govora uvijek ostavi ulični žargonski rječnik od kojeg se sekularna elita u Ankari ježi. Nedavno je recitirao pjesmu popularnog turskog folk pjevača na oduševljenje publike koja je u transu za njim ponavljala stihove kao deklaraciju ljubavi. "Hodamo zajedno na ovom putu, pokisli smo zajedno na ovoj kiši, sada kad god slušam pjesmu, sve me podsjeća na tebe", Erdoğan i masa pjevali su jedni drugima.
Najavio prekrasne godine
Političku karijeru gradio je na valu vjerskog konzervativizma koji je transformirao sekularnu republiku kakvu je utemeljio Mustafa Kemal Atatürk na ruševinama Osmanskoga Carstva 1923. godine. Strahujući od stvaranje autoritarne države, njegovi kritičari kažu da će Erdoğan kao predsjednik, s korijenima u političkome islamu i bez tolerancije prema neistomišljenicima, tu članicu NATO-a i kandidatkinju za članstvo u Europskoj uniji, još više udaljiti od Atatürkovih sekularnih ideala.
Upravo zato, i uz kontinuirani gospodarski uspon, krug nezadovoljnika se širi. Tako su u svibnju prošle godine započeli iznenađujuće masovni protesti, uglavnom urbanog stanovništva nezadovoljnog Erdoğanovom autoritarnošću, no koliko god bio suočen s prosvjedima, zgražanjem zbog internetske cenzure, osudama zbog gušenja slobode medija i korupciji u njegovu najužem krugu... ništa nije presudilo njegovoj popularnosti u Turskoj, čak ni u Istanbulu, najzapadnijoj od svih turskih metropola. Zbog Erdoğanove eksplozivne naravi i agresivnog stila, mnogi su zabrinuti za budućnost demokracije u Turskoj.
Uspije li u namjeri – a nema sumnje da hoće – promijeniti odredbe ustava koje predsjedniku države, koji je dosad imao samo ceremonijalne ovlasti, daju i izvršnu vlast po američkom modelu, sve će ovlasti imati u svojim rukama. "On je politička životinja, ali problem je što je postao jedinstveni donositelj odluka u zemlji. Predsjednički sustav izgleda kao vrlo autokratska ideja. Erdoğan bi želio konsolidirati svoju moć još većom koncentracijom, ali bez kontrole i balansa. Turska se može suočiti s ozbiljnim izazovima u budućnosti ako krenemo tim putem", kaže Cengiz Aktar, profesor istanbulskog sveučilišta Bahcesehir.
Jak mu je adut ekonomija, koja već desetljećima ima kontinuirani rast, u zemlji koja se nalazi na 17. mjestu u svijetu, s godišnjom stopom rasta od oko osam postom. Nije li to i obećao prije 15 godina na putu za zatvor predviđajući da će uvesti Tursku u novi milenij te najavljujući prekrasne godine? Proklamirani cilj, naime, koji je bio i sastavni dio aktualne predizborne kampanje jest da se Turska 2023. nađe u krugu deset najrazvijenijih zemalja svijeta. Iste godine, novovjeki turski sultan ima možda i posljednji osobni cilj. Prema ustavu, predsjednik turske države ima pravo na dva petogodišnja mandata, a nema dvojbe da Erdoğan želi vladati cijelu dekadu. Ukratko, tu 2023. kada će Turska obilježiti stogodišnjicu moderne republike koju je utemeljio Mustafa Kemal Atatürk želi dočekati kao predsjednik i na taj način po duljini vladavine nadmašiti i samog "oca nacije".
>>Metropolitsko bogatstvo i ruralna bijeda Erdoganova kalifata
>>Erdogan pobjednik prvih izravnih predsjedničkih izbora u Turskoj
Bio sam nedavno u u Istanbulu s obitelji. Malo je reći da me oduševio. Ulice su sigurne, ni u jednom trenutku nisam strahovao za obitelj iako smo se često vraćali noću u hotel nakon razgledavanja grada, i to pješice, kroz zabačene uličice. Na ulicama sve puno mladih ljudi i roditelja s djecom, nigdje nisam vidio ni jednog pijanca, ni jedne neugodne scene kakvih sam se, na žalost, i te kako nagledao po europskim gradovima. Ljudi iznimno ljubazni, nasmiješeni, osjećaju se polet i samosvijest zadovoljnih i zaposlenih ljudi. Kakva je to razlika prema ustrašenim, depresivnim licima većine ljudi na našim ulicama. Kakva razlika prema onome što sam vidio na ulicama velikih europskih gradova, na kojima svako malo naletiš na pijanu osobu, ljude koji se svađaju, beskućnike oko kojih skaču štakori (vidio sam to upravo ovoga ljeta u Parizu), ljude koji žicaju za drogu i alkohol (na ulicama Berlina), mlade prepune zakovica s krvavim prugama po golom torzu (usred bijela dana u vlaku u Berlinu) i odsutnih pogleda... Ako je ono što se zbiva u Istanbulu negativno a ovo što vidim po Europi pozitivno, onda našoj zemlji mogu samo poželjeti što više one negative, a ovo "pozitvno" neka ostane što dalje od nje.