Da Hrvatska s „naših prostora“, nove fantomske Jugoslavije, nije otišla samo politički, a psihološki na njima i dalje ostala, nedavni izbori u Srbiji najvjerojatnije bi nas se ticali kao i Mađarske. Bili bi to samo izbori u susjednoj državi. No, kod nas su srbijanski izbori danima javno tretirani kao da su naši. Stalno smo zasipani vijestima o najvažnijim akterima tih izbora kao da su hrvatski.
Ni nakon završetka tih izbora nisu prestala „šopanja“ o njima. Primjer te obuzetosti tobožnjom važnošću srbijanskih izbora za Hrvatsku najvećma su dvije najvažnije televizije – HRT i Nova TV. One su podigle događanja na srbijanskim biralištima na razinu važnosti ukrajinske krize. U Srbiji se unatoč toj hrvatskoj revnosti nije dogodilo ništa politički bitno i novo. Samo su politički legitimirana nekada demokratski „sumnjiva lica“.Kao što se u Hrvatskoj najavljivalo i očekivalo, Srbija je u Aleksandru Vučiću dobila apsolutnog pobjednika s postotkom većim nego ga je svojedobno imao i Slobodan Milošević.
Pobjeda toga nekadašnjeg radikala i suradnika Vojislava Šešelja podsjetila je i na njegovu prošlost. Danas kozmetički dotjeran, Vučić je u ratno vrijeme bio politički grubijan koji je u okupiranoj Glini poručivao da ni ona ni Banija nikada neće biti hrvatske. Otada se preobrazio u demokratskog i uglađenog.
Čovjek kojemu naši mediji tepaju kao „najmoćnijem srpskom političaru“ na izborima je premoćno pobijedio i neke političare, koji su nekoć, također zahvaljujući hrvatskoj medijskoj pozornosti, postali kao da su domaći. Preobražen u političkoga realista, Vučić bi najviše učinio za hrvatsku politiku i naše političare kada bi i njih pretvorio u sebi slične. Dosad su glede nekih srpskih političara bili i sasvim neumjereni optimisti.
Pogotovo prema bivšem srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću. Taj „drugar“ našega predsjednika Ive Josipovića godinama je bio prividnim reprezentantom ukupne srpske politike, zapravo njezinim farsičnim surogatom.
Postane li Boris Tadić, u sklopu moguće srbijanske velike političke koalicije, ministrom vanjskih poslova u Vučićevoj vladi, ta će funkcija vjerojatno biti i realniji odraz njegovih stvarnih političkih nagnuća nego što su ih ocjenjivali neki naši novinari i političari. Tadić je u Hrvatskoj uvijek slovio za ljevijega i umjerenijega nego što možda jest. Slično kao i njegov otac, filozof i srpski praksisovac Ljubomir Tadić. On je, kao i većina srpskih suradnika nekadašnjega jugoslavenskoga časopisa Praxis, od jugoslavenskoga unitarista postao desničarom i srpskim hegemonistom.
Zagrebački su praksisovci, nasuprot tome, ostali ljevičari i jugounitaristi. Da je izborni prag sa svojom strankom prešao i Vojislav Koštunica, u Vučićevoj bi vladi možda bio još jedan srpski praksisovac koji se od „nabrijanoga“ ljevičara pretvorio u politički neobrijanoga desničara. Kao takav će se na četničkim Palama, ponad okupiranog Sarajeva slikati s kalašnjikovom u rukama. Činjenica pak da izborni prag nije prešao valjda jedini javno poznati srpski demokrat, liberal Čedomir Jovanović, možda najviše govori o sadašnjem stanju srpske demokracije.
Rezultati srpskih izbora nova su prilika i za hrvatsku političku realnost. No u Hrvatskoj racionalno nikako da do kraja zamijeni sentimentalno. Takav se neumjestan odnos vidio i prije i poslije srbijanskih izbora. A ti su izbori pokazali marginalizaciju srbijanskih demokrata i mogući nestanak liberala te uspon nekadašnjih miloševićevaca i trijumf bivših šešeljevaca. Izborni je dobitnik nekadašnji „Slobin pionir“ Ivica Dačić, a apsolutni njihov pobjednik nekadašnji Šešeljev sekundant, miloševićevski samouvjereni Aleksandar Vučić.
Od njegove političke preobrazbe u uređenoga izbrijanoga narodnjaka Hrvatska ne može imati nikakve političke koristi. Zato srbijanski izbori u samosvjesnoj Hrvatskoj, članici EU, i ne mogu biti glavna vijest, odnosno „naša stvar“. No mogu biti u ovisnoj Hrvatskoj koja ponekad djeluje kao da je u fantomskoj Jugoslaviji.
naravno da živi kad su joj većina političara stare jugolsavenčine..