Što je to hlopta, a što hudovica? To su lopta i udovica, koje se pokušava iz hrvatskog ili srpskog prevesti i označiti da pripadaju bosanskom jeziku, dodajući h, onako kako se govori u nekim ruralnim krajevima u Bosni i Hercegovini. Ali, u gradovima takva intervencija nije prihvaćena, slično kao što dio riječi u hrvatskom jeziku koji se pokušavao ugraditi 90-ih godina, poput žurno umjesto hitno ili šport umjesto sporta nije uhvatio korijena. Međutim, druge riječi su se dobro primile u Hrvatskoj, poput perilice, prosvjeda, časnika, a i u Sarajevu sad svi znaju što je avaz (glas) otkad to ime nose tiražne novine, dok prije ta riječ i nije bila široko prihvaćena.
O jeziku se ovih dana u BiH vode rasprave, u trenutku kad se priprema popis stanovništva, prvi nakon 1991. godine, koji bi se trebao održati u listopadu i konačno pokazati koliko ima Hrvata i Srba, a koliko pripadnika najvećeg naroda kod kojeg još nije sigurno koliko će ih se izjasniti kao Bošnjaci, što bi najviše htjeli politički lideri, koliko kao Muslimani, a koliko kao Bosanci. Vodi se zato kampanja da se sve nekadašnje Muslimane prevede u Bošnjake te da navedu da govore bosanskim jezikom. To ime jezika para uši u hrvatskim i srpskim redovima u BiH, a Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, tvrdi da – bosanski jezik ne postoji! Bošnjaci imaju pravo na svoj jezik, ali on se ne može zvati bosanski, nego bošnjački. Bosanski je jezik nametnut. Nema bosanskog jezika! Ako je nešto bosansko, onda mora imati našu suglasnost, ako smo dio Bosne. Ja ne osporavam u BiH ono što je u Daytonu, sve ostalo ne prihvaćam, rekao je ovih dana Dodik. Zapravo, naziv jezika ne sviđa se Hrvatima i Srbima jer taj bi naziv mogao implicirati da njime govore svi stanovnici BiH, a ne samo Bošnjaci, dok Hrvati žele hrvatski, a Srbi srpski jezik.
Britanci i Amerikanci
Složena situacija nekom sa strane izgledala bi možda bizarno jer se govornici sva ta tri jezika dobro razumiju ili, kako to piše bosanskohercegovački lingvist Midhat Riđanović: – Događaju se nesporazumi između govornika britanskog i američkog engleskog, ali nije poznato da je ikad došlo do lingvističkog nesporazuma između govornika bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezika. Gramatičke razlike su zanemarive, a i leksičke su vrlo rijetke.
Zbog toga se posljednjih godina u jezik uvode ili vraćaju turcizmi, koje je vrijeme od odlaska Turaka već pregazilo. Nedavno je objavljen rječnik koji sadrži 8300 turcizama. Autor je prevoditelj Faruk Ibrahimović, turcizme je objasnio i preveo na engleski, a tvrdi da se bar polovica tih riječi može čuti u svakodnevnom govoru. Kad se tome doda popularnost turskih serija koje gledaju brojne majke, u materinjim jezicima turski će izrazi sigurno oživjeti. Šalu na stranu, to što bošnjački lideri vole turcizme i nastoje ih vratiti u govor zacijelo neće pridonijeti ostvarenju ideje da bosanski jezik postane jezik svih stanovnika BiH. Prije deset godina vodila se ista polemika koju danas potiče Dodik, u to doba akademik Dalibor Brozović bio je napadnut u Dnevnom avazu jer je tvrdio da se time što se bošnjački jezik naziva bosanskim “nesumnjivo sugerira kako je bošnjački jezik u državi ravnopravniji od druga dva zakonski i ustavno ravnopravna jezika”. Rasplamsala se polemika o tome, Muhamed Filipović, koji je uveo naziv Bošnjak, rekao je da Brozović ne polazi ni od kakvih lingvističkih pozicija, nego od političkih. No, zapravo cijelo vrijeme i nije riječ o lingvističkim pitanjima, a pitanje je koliko će stanovnici BiH, koji su ne tako davno na pitanje kojim jezikom govore, odgovarali “naški”, razumjeti od sve te mreže razlika i sličnosti i hoće li Muslimani htjeti postati Bošnjaci i reći da govore bosanskim jezikom. Kako bilo, sarajevski intelektualci svojevremeno su alarmirali javnost, tvrdili su kako se hrvatski jezik u BiH putem medija nameće Bošnjacima, čak da je to samo drugi oblik agresije! To je u dijelu Hrvata shvaćeno kao pritisak da se odreknu svog jezika.
Jezik preskače granice
Lingvist sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Mate Kapović kaže kako je u BiH komplicirana situacija u pogledu jezika iako se govori samo štokavski.
– Riječ je zapravo o političko-identitetskoj podjeli, što nije rijetkost među slavenskim jezicima. Tako su i bugarski i makedonski dva jezika iako bi mogli biti i jedan pa je to proizvoljna politička podjela – kaže Kapović. Ilustracija za to kako pitanje razvrstavanja jezika može biti i iz Hrvatske – na području Vukovara prije rata u selima je srpsko stanovništvo govorilo ijekavicom jer su se doselili iz istočne Hercegovine, gdje se tako govori, dok su Hrvati u gradu Vukovaru govorili ekavicom, koja se proširila iz Vojvodine. Državne granice tako ne čine i granicu u jeziku. Hrvati i Srbi govore sličnije u BiH nego oni iz Hrvatske i Srbije, ali ni tamo ne govore potpuno isto. Govor bi se mogao i mijenjati, a razlike povećavati ako se nastavi zatvaranje zajednica pa se ljudi više ne druže i ne vjenčavaju međusobno. Usto, jedni gledaju televiziju iz Srbije, drugi iz Hrvatske, a treći na BiH kanalima forsiraju turcizme. Druga je mogućnost, pak, da svi prihvate najbolje izraze koje za svoje narode nastoje iznjedriti jezikoslovci nastojeći odvesti svoj jezik što dalje od susjednih sela. U ovom trenutku vodi se rasprava o tome kako će izgledati popisni listić, osobito za pitanja o naciji, vjeri i jeziku, kako će biti nabrojene nacije, a čini se da prevladava opcija da svatko tko to želi može odabrati – dva materinska jezika! – Bilo bi logičnije da se jezik zove bošnjački ako njime govore Bošnjaci, ali nema prepreke ni da se zove bosanski – kaže Kapović. Hrvati u BiH naslanjaju se na jezično na Hrvatsku, Srbi na Srbiju, a Bošnjaci nastoje, formirajući svoju naciju znatno kasnije od Hrvata i Srba, jezik nasloniti na islamsku kulturu i na posuđenice iz turskog, arapskog, perzijskog. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski proučava se posebno bošnjačka književnost, posebno bosanskohrvatska, posebno hrvatska pa još srpska književnost... Jedna nevelika država, a četiri domaće književnosti. A Dodik bi htio i da se na popisu stanovništva, osim jednog državljanstva, uvede i mogućnost – entitetskog državljanstva.
U Europi danas postoje nacionalne države koje sve imaju i nacionalne manjine, iako ih neki ne priznaju (na primjer Francuska koja ipak i "nepostojećoj manjini" u Alzasu i Loreni dopušta da govori njemački) te dvije višenacionalne (Belgija i Švicarska) od kojih prva samo što se nije raspala, a druga ne pokazuje da bi se i njoj to moglo dogoditi. Ustvari ni te dvije države ne priznaju unutrašnje nacioanalne manjine već samo jezične zajednice koje se u Švicarskoj ne poklapaju s kantonalnom podjelom. U Švicarskoj postoji samo slučaj retoromanskog koji je donekle sličan jezičnim problemima u bivšoj Jugoslaviji, jer je retoromasnki zapravo dijalekt talijanskog jezika.