Feldmaršal Bernard Montgomery bez sumnje je najpoznatiji, ali i najkontroverzniji britanski general Drugoga svjetskog rata. Za jedne najveći vojni genij nakon admirala Wellingtona, za druge precijenjeni šarlatan koji je jednostavno imao sreću naći se na pravome mjestu u pravo vrijeme – čini se da još i danas, sedamdeset godina nakon rata, ovaj suhonjavi vojskovođa raspiruje među povjesničarima jednake sukobe, kao što ih je raspirivao među kolegama iz generalskog zbora u vrijeme kad je svojim potezima odlučivao o životima milijuna vojnika, a izvan sumnje i cijele još okupirane Europe.
Pa i onih nekoliko naslova, koji govore o njemu i prevedeni su na hrvatski jezik, jednako tako pokazuju s kakvim su sve strastvenim emocijama (što pozitivnim, što krajnje negativnim) pokušavali historiografi proniknuti u Montgomeryjev život. Eto samo za primjer, jedan od domaćem čitatelju poznatijih naslova, a koji je u izdanju zagrebačke „Alfe“ ugledao svjetlo dana još sedamdesetih godina prošloga stoljeća, opisuje britanskog generala toliko mračnim bojama da i najcrnji nacistički zločinci kraj njega izgledaju nekako bolji i ljudskiji. Montgomery je, prema onome što piše u knjizi, bio ne samo loš general, nego i loš čovjek, nelojalan prijatelj i valjda najgori sin kojega bi neka majka mogla sebi poželjeti (jer joj niti na pogreb nije otišao), pa tako u čitavoj knjizi neće zbunjeni čitatelj pronaći valjda dvije rečenice koje bi pisale barem nešto pozitivno o neobičnom Britancu.
Ali je li baš sve u njegovom životu bilo tako crno? Pa zar ne treba napokon priznati kako je baš on, svim svojim manama usprkos, pobijedio slavnoga Erwina Rommela i zauvijek dokončao Hitlerove snove o osvajanju Afrike i Srednjega Istoka? Ili zar nije baš on poslije uspješno započeo i priveo kraju operaciju „Overlord“, a savezničke trupe doveo na samu granicu Trećega Reicha? I još je sudjelovao čišćenju nacista sa Sicilije, pa onda u prodoru na talijansku čizmu, a na kraju je zamislio i možda najsmjeliju operaciju Drugoga svjetskog rata. Pa zar je zaista zavrijedio one epitete kakvima su ga do danas častili mnogi povjesničari željni senzacijama osigurati tržište za svoje knjige?
Nešto je tu zaista čudno - jer kao u inat svojim brojnim kritičarima, britanski feldmaršal nije doživio niti jedan veći poraz kroz sve godine rata iako je ratovao protiv najelitnijih njemačkih pješačkih i oklopnih divizija.
Ovo djelo nema namjeru donositi nikakve konačne sudove, nego samo ponuditi gole činjenice i citirati svjedočanstva sudionika istih bitaka kroz koje je i sam prolazio. Montgomery svakako nije zavrijedio da ga se rehabilitira od onih pogrešaka i krivih poteza za koje je teško ili apsolutno nemoguće pronaći opravdanje: no ako ništa drugo zavrijedio je da se njegova priča ispriča u potpunosti, a onda neka čitatelji sami donesu odgovarajuće zaključke.
Jedino ta je misao vodila autora da ispriča kompliciranu, slojevitu i u mnogočemu tužnu priču o čovjeku i feldmaršalu Montgomeryju.
O Montgomeryjevoj ulozi u ratu ostala su do danas oštro podijeljena mišljenja: i zaista, tijekom posljednje četiri godine rata izmjenjivale su se u njegovoj karijeri, kao na traci, svijetle i mračne epizode. Pobjeda nad Rommelom i odmah zatim borba s Pattonom oko jedine ceste kroz unutrašnjost Sicilije, pa neshvatljivo ponašanje u Italiji i onda savršeno odrađena kampanja u Normandiji.
U razdoblju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata javnost mu je međutim bila kudikamo naklonjenija nego li je to slučaj danas. Posebno zbog fantastične uloge koju je odigrao tijekom pripreme operacije „Overlord“, odnosno prave turneje tijekom koje je obišao ogroman broj vojnika i čak govorio brojnim civilima, svima jednako ulijevajući novi optimizam i polet neophodan za obračun s Nijemcima koji su do tada već proglašeni (makar i prešutno) nepobjedivim super-vojnicima. Bez sumnje je predstavljao jedan od najvažnijih dijelova u dugome savezničkom lancu, punom sitnih karika od kojih je svaka bila važna za uspjeh.
Prvi saveznički general koji je putem medija ušao u domove širom svijeta i tako postao svojevrsna zvijezda, „naš stari Monty“ pretvoren je još za života u ikonu i simbol pobjede nad neljudskim režimom spremnim na najgora djela (na primjer robovski rad zarobljenika) samo da bi se održao na vlasti.
No nakon rata javit će se dvije glavne struje Montgomeryjevih oponenata: najprije će tu biti američki novinari koji će uporno nastojati (pre)naglasiti ulogu svojih vojnika i generala u procesu uništenja Hitlerovog carstva, a na uštrb udjela drugih nacija: a nakon toga pojavit će se i kojekakvi „lovci u mutnom“, odnosno povjesničari koji će izvlačenjem stalno novih i senzacionalističkih tvrdnji pokušati dosegnuti slavu. I jednima i drugima Montgomery je poslužio kao idealan cilj, taj stari feldmaršal čiju je dobru sliku trebalo što uvjerljivije razbiti i nakon toga to razbijanje dobro naplatiti.
Namjera ovoga djela nije da rehabilitira Montgomeryjeve nepopularne postupke, niti da glorificira sve što je uopće napravio u životu. Pokušali smo tek pružiti, na temelju velikoga broja izvora i djela različitih autora, objektivni prikaz onoga što je činio i onoga što je govorio tijekom tih nekoliko slavnih godina rata. I za razliku od tolikih kroničara koje uglavnom ne zanima cjelovita istina, uz svaki presudan trenutak prenijeli smo i njegovu stranu priče.
Ako ništa drugo, a onda je barem toliko valjda zaslužio.
132 stranice, 85 slika i ilustracija za samo 29,90 kuna na svim kioscima od petka, 9. 5.
Dakle borio se protiv Talijana i dvije i pol njemačke divizije pod Romelom. Za to vrijeme u Sovjetskom Savezu je bilo preko 200 tih istih njemačkih divizija. Propaganda koja je okitila Montgometija i Patona slavom samo zato jer ispred njih nije bilo praktički vojnih snaga. Danas je više knjiga i filmova o te dvije i pol njemačke afričke divizije nego o onih 200 koje su našle kraj u Rusiji. Pa i Tito se borio protiv veće vojne snage. No povijest danas pišu internet, filmska industrija i televizija, svi mediji pod utjecajem anglo-amerikanaca. I zato evo nove povijesne istine. A samo u Kijevu su Sovjeti imali više mrtvih vojnika i civila nego anglo-amerikanci u cijelome ratu. Ali evo, o tome ništa u modernim medijima. Stoga naprijed, idemo na tu pobjedu nad dvije i pol njemačke divizije u Africi. I Talijanima, strašnim, ma strašnim Talijanima.