New York je definitivno najuzbudljiviji grad na svijetu. Prava košnica različitosti, tvornica dolara, grad sa stotinu kultnih mjesta i mjesto u kojem su se odigrali neki od najvažnijih događaja u povijesti pop kulture. Jednom rjiečju, New York je centar svijeta. A Manhattan, taj čudesni otok između dviju rijeka, centar je New Yorka.
Prvi dodir s tim svemirskim otokom koji je podijeljen na tri dijela – Uptown, Middletown i Downtown – zapravo je posve neočekivan. Prvo, vozi vas taksist koji baš i ne poznaje grad i govori nerazumljiv filipinsko-engleski. Drugo, taj taksist sumanuto vozi po zakrpanim cestama, pa vam želudac skače poput ping-pong loptice. I treće, opet taj isti taksist, Filipinac koji je očito pomiješao Manilu i Manhattan, umjesto na Tribecu, gdje smo se zaputili na De Nirov festival, iskrcao nas je dva kilometra prije, na rubu Wall Streeta i procijedio: “Stigli smo.”
Rokerski New York
U New Yorku sam bio dio osmeročlanog hrvatsko-slovensko-srbijanskog tima koji je išao na svjetsku premijeru filma “Houston, imamo problem!” na Tribeca Film Festivalu. Na put nas je vodio HBO-ov tim iz Zagreba – Marina Maslać, Marin Kariz i Krešimir Duić. Smjestili smo se u Bryant Park Hotelu, odmah uz Times Square, koji je zapravo centar Manhattana.
Prvi dan idemo na večeru u restoran Tao, omiljeno mjesto njujorške elite. Ne one milijarderske, nećete tu sresti Trumpa, ali hoćete mnoštvo anonimnih i bogatih Njujorčana koji mogu bez problema izdvojiti tisuću dolara za večeru. U Tao stane nekoliko stotina gostiju, no restoran je već u 18.30 krcat. Mi imamo termin od 19 do 21.
– Rezervirali smo prije tri tjedna, i dobili smo samo dva sata – razočarano kaže Marina.
Pijemo američko craft pivo i naručujemo desetak različitih jela: od sušija, štapića brancina, brojnih tjestenina s gomilom povrća i kikirikija, riže i mesa u bezbroj šarenih umaka... Pravi gastronomski spektakl.
Sutradan ujutro veći dio ekipe odlazi vidjeti Kip slobode, no ja s kolegicom iz Slovenije Tinom Bernik idem u obilazak Manhattana. Ulice su zakrpane, metroi škripe dok voze, New York je po tome daleko od ušminkanih europskih gradova. Dok u Beču možeš lizati pod u metrou, u New Yorku čekaš kad će iz neke rupe iskočiti štakor. No shvaćamo kako Njujorčani ne pate od forme, već žele sadržaj. Njima nije bitna šminka, nego život, life, muving...
Ne žele novac utući u fasadu, već u namještaj. Policajci su također priča za sebe: dobroćudni uniformirani ljudi po Times Squareu, blještavom centru svijeta, paze na semaforima da pješaci imaju prednost. Nekad ih puštaju i dok im gori crveno, a vozila moraju čekati na zelenom. Prvi dan pretrčao sam cestu na već debelo crveno kad je bucmasti policajac već pustio automobile, a kad je vidio kako se suludo bacam pred njihove kotače, samo mi je dobroćudno zaprijetio prstom kao da govori: Hej ti, dobit će po prstima!
Odlazimo u metro s namjerom da odemo u Soho, mjesto za šopingiranje. Soho je zapravo kratica od South Houston, što znači da je ovaj kvart južno od ulice Houston.
– Moramo otići i u Bronx da nas opljačkaju jer, ako nas ne opljačkaju, kao da nismo ni bili u New Yorku – predlaže Tina.
No nismo zbog toga trebali otići u Bronx jer su nas uskoro, hajde, ne baš opljačkali, ali su nam maznuli novac. Došli smo do kartomata i namjeravali kupiti karte za metro kad nam je prišao tamnoputi mladić u narančastom kombinezonu veselo vrteći snop ključeva u rukama.
– Ne radi vam taj stroj, ali ja ću vam prodati karte.
Otvara neka rešetkasta vrata i pita hoćemo li jednodnevne, koštaju 12 dolara. Prihvaćamo, kupujemo i sjedamo u metro. Dok su se vrata zatvarala, mladić nam je veselo mahnuo, a bijeli zubi su mu bljesnuli poput reklame na Times Squareu. Kad smo kasnije ponovno sjedali u metro, shvatili smo da karte ne vrijede i da su prazne. I dok smo tako uzaludno provlačili karte čekajući da nam neki zagubljeni čip otvori vrata, priđe nam stariji tamnoputi lik i upita nas što je bilo. Objašnjavamo mu, a on zabrinuto maše glavom.
– Kakva stoka, ti mladići – kaže. – Ali imam vam ja kartu, dajte mi po tri dolara i pustit ću vas.
Tina mu daje tri dolara, koliko i stoji karta, on je provlači i Tina ulazi u metro. Ja mu dajem dvadeset dolara i čekam da mi vrati sedamnaest, međutim on na brzinu provlači karticu, gura me kroz vrata koja se za mnom zaključavaju i govori: – Požuri, otići će ti metro. Tako da me je i on prevario za 17 dolara. I njemu su bljesnuli zubi od sreće dok nam je mahao, a ja sam sad već bio ljutit. Ne na prevarante, već na sebe. Za pola sata izradili su me za 29 dolara.
U Sohou su trgovine čudesne, ali nama pozornost okupira ona sa starkama. Jeftinije su nego u Hrvatskoj, 55 dolara, a ponuda je spektakularna. Osim toga, možete i sami naručiti starke kakve želite, sa svojim likom ili likom, recimo, omiljene djevojke. Samo dakako, to i košta.
Pješačimo prema ulici iz koje dopire zavodljiv miris kave. Welcome to Little Italia, piše na ulazu u kvart u kojem su natpisi na talijanskom jeziku. Očito, po uzoru na najpopularnije mafijaške filmove, mnogi objekti nose nazive poput Tony ili Don Vito. Naravno, odlučujemo baš ovdje popiti kavu, za dva espressa i macchiato dolazi račun od 19 dolara: 16 dolara su kave, a tri dolara napojnica. Napojnica je zapravo obvezna konobarima, taksistima, nosačima kovčega... Dok ne dobije napojnicu, taksist vam neće otključati vrata.
Iz talijanske ulazimo u kinesku četvrt, tu je mnoštvo trgovina s raznim drangulijama, mesnica u kojima vise patke, restorana iz kojih buja tisuću mirisa... No u Chinatownu se ne zadržavamo dugo jer odlučujemo otići u financijsko središte svijeta – Wall Street. Na putu prema metrou nailazimo na mini restoran koji je privlačio svojom ponudom: arapski sendviči s humusom, falafelom i mnogočim još koštaju samo sedam dolara. Uzeli smo po jedan i sjeli na klupu, na sunce. I dok mi čavrljamo hrvatski, pokraj nas sjedaju četiri sredovječne žene razgovarajući slovenski. No kako čuju nas da govorimo hrvatski, jedna se okrene i kaže: – Hi-hi, bilo kuda, kiki svuda! Još kad su saznale da je jedno od nas, dakle Tina, Slovenka, njihovoj sreći nije bilo kraja.
Metro kojim smo se vozili do Wall Streeta škripi kao da će svaki čas iskočiti iz tračnica. Malo smo se raspričali pa smo promašili stanicu i otišli do Brooklyna, u kojemu je demokratski predsjednički kandidat Bernie Sanders upravo imao predizborni skup. U jednom smo trenutku ostali sami u vlaku, a vlak je potom stao, pa je na tren postalo jezivo čudno. Ali onda smo krenuli natrag prema Wall Streetu. I prvo što vidimo nakon izlaska na površinu jest The Trump Building, golema zgrada, sjedište Trumpova carstva. Mnogi rade selfije pred tom zgradom. Pogled u zrak je zastrašujući jer se vidi samo komadić neba koji nisu zaklonile visoke zgrade. Čudno je šetati se jer vani je sunce, podne, a imate dojam kao da je sumrak. Subota je, pa na Wall Streetu ipak nema mravinjaka, a ljudi uglavnom šetaju prema obližnjem Ground Zerou, najtužnijem mjestu New Yorka.
Ground Zero ne može dočarati nikakva fotografija. Rupe u koje teče voda doista su grandiozne. Voda zapravo klizi sa zidova i upada u veliku, pa onda u manju kocku. Voda asocira na suze za mrtvima koji su poginuli u strašnom terorističkom napadu 11. rujna. Osjeća se tjeskoba, gotovo više i od same tuge. U daljini se čuje Billy Jean Michaela Jacksona – to plesači uz kralja popa privlače turiste.
Prilazi nam baka i pita nas kako da dođe do Wall Streeta, a mi joj s lakoćom objašnjavamo. Tada čovjek, ni 24 sata nakon što je kročio u ovaj grad, shvaća da više nije stranac. Postaneš Njujorčanin jer si prihvatio njihov način života koji krase ležernost i strast.
Vraćamo se istim putem prema Bryant parku, sad smo već dobro shvatili kako funkcionira metro i prevaranti koji operiraju ispod zemlje pa smo sigurni da više nećemo nasjesti.
Manhattan, otok na kojem živi nešto više od milijun i pol ljudi, srce je New Yorka u svakom smislu. Okružen je rijekama Hudson i East, a s ostalim dijelovima grada povezan je brojnim mostovima, tunelima i trajektima. To je jedna od pet gradskih oblasti: uz Manhattan, tu su još Bronx, Queens, Brooklyn i Staten Island. No Manhattan je zapravo središnja gradska oblast, tu su gradska vijećnica i općinski sud. Ovdje je i rođen New York, a sve je počelo kad je Nizozemac Peter Minuit od Indijanaca kupio otok za 24 dolara. Na Wall Streetu potom je procvjetala trgovina, a ulica je ime dobila po zidu koji je zaustavljao Indijance. Grad je nazvan New Amsterdam, ali kad su ga 1673. zauzeli Englezi, preimenovali su ga u New York.
Druga večer nam je rezervirana za posjet Tribeci, dijelu grada također u Downtownu, gdje se održavala svjetska premijera filma “Houston, imamo problem!” Nakon što se cijela osmeročlana ekipa skupila, primjećujemo da su ostalima lica izgorjela pa su izgledali poput Indijanaca.
– Išli smo do Kipa slobode i zapričali se na brodu tako da nismo primijetili da gorimo. Morala sam staviti kilu šminke da mi to sakrije – kazala je Marina kojoj ni ta neugoda nije skidala osmijeh s lica.
Tribecu Film Festival osnovao je Robert De Niro, a simpatično je bilo vidjeti kako ni ovaj poznati festival ne pridaje pozornost glamuru, već sadržaju. Crveni tepih dugačak je tek nekoliko metara, a u golemoj zgradurini samo vas isprintani papiri sa strelicom i natpisom TFF vode do kinodvorana. Pokraj nas prolazi Sydney Poitier, no nitko se za njim ne osvrće.
I dok nas je na Tribecu vozio Filipinac s početka priče u čijem se taksiju snažno osjećao miris goriva, i koji nas je iskrcao dva kilometra od dvorane, natrag nas je vozio Kinez (ili možda Korejac), čiji je auspuh toliko strugao po zemlji da sam mislio kako će ga policija uhapsiti i strpati u zatvor. Osim toga, stalno je otvarao prozor i ljudima koji su ga živcirali vikao: Stupid!
Iskrcavamo se pred našim hotelom i, kako glasno razgovaramo, prilazi nam simpatičan lik i pita: – Hej bratko and sisters, odakle ste vi? Kad smo objasnili da nas ima iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, nasmijao se: – Ja sam Aleksandar, Makedonac. Ali rođen sam ovdje na Manhattanu.
Zove nas u diskoteku, ali samo ja prihvaćam poziv. Za šankom mi objašnjava da je on šarmer kojeg plaća gazda diskoteke da mu dovodi mušterije unutra. Dobro ga plaća i ima sve besplatno cijelu noć. A kako sam ja bio s njim, i meni je bilo sve besplatno. – Pa i ti bi, bratko, mogao to da radiš. Imaš lepu bradu, kosu, damo ti umetničko ime Jesus i radiš za dobre pare. Šta da se vraćaš na taj Balkan, u tu tugu, prčvaru.
A onda mi je odlučio pokazati kako on to radi. Izašli smo van i pita me hoćemo li zapaliti cigaretu ili joint. – Cigaretu – kažem iako nisam pušač. Prilazi dvjema djevojkama, jedna čuči i nešto prebire po torbici, druga hoda oko nje, saginje se i ljubi je. Upoznajemo se s njima, plavuša je Nizozemka, crnka je Kineskinja.
– Mi smo par – kažu, ali idemo s vama na pivo. I ostale su cijelu noć plesati u diskoteci i potrošile hrpu dolara. Zahvaljujući Aleksandru.
Ostatak dana na Manhattanu nastavio se nešto blažim tempom jer nam je već prvih tridesetak sati iscrpilo energiju.
Paradoks u jazz klubu
Jednu smo se večer zaputili prema Harlemu na sjevernom dijelu otoka, u jazz-bar Smoke. Ako je Manhattan svijet u malom, onda je ovo jazz-mjesto Manhattan u malom: svi su različite boje kože. Za svakim se stolom činilo da sjedi bar po jedan čovjek sa svakog kontinenta. Naravno, osim za našim stolom, gdje smo svi isti. No paradoks je u tome što su za stolom za kojim su na prvi pogled sjedili ljudi sa svih kontinenata zapravo svi oni Amerikanci, dok je za našim jednoobraznim stolom bilo Hrvata, Slovenaca i Srba. Uglavnom, jazz koji je svirao tu noć bio je razarajuć. Sve nas je okupirao basist čudna pogleda koji je doslovce kidao svoj instrument. Kasnije nam je jedan prijatelj, kojem smo poslali slike, kazao:
– Pa vi ste gledali kremu njujorškog jazza! A taj basist čudna pogleda nenadmašni je Gregg August!
Na rastanku s gradom, pitam se u koje bih tri riječi sažeo New York. Vjerujem da ove tri riječi opisuju ovo čudesno mjesto: novac, ljudi i rock’n’roll. I četvrta riječ je bol – kad ga napuštate. Rastanak s New Yorkom je bolan jer ste zaljubljeni u njega. I samo razmišljate kad ćete ga ponovno zagrliti.
>> Manhattan - urbana oaza New Yorka gdje život ulica nikada ne prestaje
Ovo me podsjetilo na onaj Alacev Putopis Iz Brazila... Bio je jednako uzbudjen sto je dosao dalje od Slovenije...