Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik danas u Moskvi razgovara s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i mnogi to smatraju posljednjom prilikom da se otkaže referendum o Danu RS-a zakazan za nedjelju 25. rujna, koji je osporio Ustavni sud BiH. Bez obzira na moskovski sastanak, Dodik poručuje da nema povlačenja jer je, kaže, obrana 9. siječnja kao praznika “zadnja crta obrane Republike Srpske”.
Po uzoru na SAO Krajinu
Iako srpski dužnosnici u Bosni i Hercegovini 9. siječnja tepaju kao “rođendanu Republike Srpske” i inzistiraju na nastavku njegova obilježavanja kao Dana Republike, činjenica je da se u stvaranje tog entiteta (države u pokušaju) krenulo znatno prije tog dana 1992. Ovaj datum, koji je tema i referenduma u RS-u, značajan je jer je tada već uspostavljena Skupština srpskog naroda u BiH usvojila Deklaraciju o proglašenju Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Bilo je to formaliziranje nečega što je kroz srpske autonomne oblasti (SAO), po receptu iz Hrvatske, već bilo napravljeno. Odluka koju su 9. siječnja donijeli srpski političari predvođeni tada vodećom strankom SDS-om potvrdila je formalno zaokruživanje tih samoproglašenih SAO područja u Srpsku Republiku BiH, koja će 12. kolovoza iste godine, kada je rat već uveliko trajao, biti preimenovana u Republiku Srpsku. U to vrijeme kao sjedište RS-a već je etablirana prigradska sarajevska općina Pale, gdje su se smjestili predsjednik Radovan Karadžić i dopredsjednici Nikola Koljević i Biljana Plavšić te predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik i vojni zapovjednik general Ratko Mladić.
Karadžić je za predsjednika imenovan kao čelnik SDS-a, dok su dotadašnji srpski članovi Predsjedništva BiH Koljević i Plavšić bili njegovi zamjenici. RS-om su sve do kraja rata, pa i u prvim poslijeratnim godinama zapravo vladali Karadžić i Krajišnik, dok su Plavšić i Koljević, iako jedini s izbornim legitimitetom (na prvim demokratskim izborima u BiH 1991. izabrani za srpske članove sedmeročlanog Predsjedništva RBiH) bili tek marionete.
Karadžićeva vlast u RS-u počela se urušavati još 1995. kada se znatno smanjio teritorij pod kontrolom paljanskog režima.
Dodikov zaokret
Amerikanci su nakon Daytona (u jesen 1995.) potrošili mnogo energije i resursa kako bi Karadžića primorali da odstupi s vlasti jer je njegovo naslijeđe bilo prevelik teret za izgradnju nove BiH. Uz asistenciju Beograda i pod pritiskom haaške optužnice, Karadžić se 1996. povukao s vlasti. Vlast je predao Biljani Plavšić za koju se vjerovalo da će biti samo figura, odnosno da će Karadžić i dalje iz sjene upravljati RS-om. Takva procjena pokazala se pogrešnom jer je Plavšić ubrzo nakon preuzimanja dužnosti formirala vlastitu stranku te uz nesebičnu međunarodnu pomoć Karadžića i SDS eliminirala iz svih institucija.
Tada je na scenu stupila nova generacija “umjerenih” srpskih političara predvođenih Mladenom Ivanićem i Miloradom Dodikom. Oni su godinama bili vrlo otvoreno podržavani od međunarodne zajednice i sve do 2006., zahvaljujući i njihovoj suradnji, donošene su odluke kojima se jačala vlast u Banjoj Luci. Tada počinje Dodikov politički zaokret i središnje mjesto u njegovoj politici zauzima očuvanje široke autonomije RS-a. Iako je u vrijeme potpisivanja Daytonskog sporazuma većina srpskih političara u BiH bila protiv njega, danas su njegovi glavni zagovornici, svjesni da je on jedini stvarni jamac opstanka ovog entiteta, koji sanja da postane država.
Samo naprijed, uz uvjet da se Hrvatskoj između ostalog osigura Bihać, Mostar, Tomislavgrad, Ljubuški...