Iako su nekim dionicama i do danas najduže željezničke pruge na svijetu prvi putnici putovali već 1904. godine, prije točno stotinu godina, u listopadu 1916. otvorena je cijela Transsibirska pruga. Bio je to povijesni trenutak jer je pruga omogućila relativno jednostavan ulazak u najveće prostranstvo na svijetu – Sibir.
Sve do danas putovanje tom prugom prava je turistička avantura – od Moskve do Vladivostoka putuje se osam dana, gotovo četiri puta manje nego prije stotinu godina kada je putovanje kroz sedam vremenskih zona, kroz 80 gradova, više od 16 rijeka i oko Bajkalskog jezera trajalo mjesec dana.
Od 1906. do 1914. u Sibir se ovom prugom doselilo 4 milijuna seljaka i radnika
Luksuzni vlak opremljen knjižnicom, vagonom za gimnasticiranje, koncertnima klavirom, kupaonicama obloženima mramorom, luksuznim spavaonicama i blagovaonicama u kojima su se služila izabrana jela i delicije putovao je brzinom od tridesetak kilometara na sat, a putovanje je bilo dostupno tek onima dubljega džepa. No bilo je i vagona kojima su jeftino putovali seljaci i radnici.
U drugoj polovici 19. stoljeća pojavila se potreba povezivanja sibirskog prostranstva sa zapadnim dijelom zemlje. No pokušaja povezivanja Sibira sa zapadom Rusije bilo je i početkom 18. stoljeća kada je počela je izgradnja i spajanje dijelova Velikog sibirskog puta, što je u osnovi bila cesta koja je povezivala Daleki istok i Kinu s Moskvom. Ovaj put, koji je bio poznatiji pod imenom Cesta čaja, gradio se sve do sredine 19. stoljeća.
U jednoj fazi jedan dio toga puta čak je pomican na jug zato što je barem šest mjeseci, zbog snijega, leda i vrlo niskih temperatura, bio potpuno neprohodan. No njegovo glavno odredište nije bio Vladivostok i izlazak na veliki ocean, već otvaranje puta prema Kini, koja je ovom rutom u Rusiju izvozila gotovo 70 posto svoje proizvodnje čaja. U 19. stoljeću bio je razrađen i sustav transporta sibirskim rijekama, no i tu je bilo vrlo velikih problema zbog zime, ali i zbog činjenice da je velikim sibirskim rijekama poput Jeniseja plovidba uglavnom bila moguća samo od sjevera prema jugu.
Financijski rulet
Prve ideje o izgradnji pruge koja bi povezivala Moskvu s pacifičkom obalom na istoku zemlje došla ne je nakon što je 1851.godine dovršena pruga između Moskve i Sankt Peterburga.
U prugu se trenutačno ulažu milijarde kako bi se povećala brzina kretanja terata
Prve planove počeo je razrađivati američki poduzetnik Perry Collins, za što je dobio podršku tadašnjeg ruskom ministra prometa, a za taj se projekt počeo zanimati i guverner Sibira, koji je prugu vidio kao jedinstvenu priliku za kolonizaciju do tada poprilično praznog i potpuno neiskorištenog prostranstva.
Najveća prepreka dolasku stanovništva u Sibir tada je bila činjenica da je na Daleki istok bilo nemoguće prevesti žito koje je uzgojeno na zapadu zemlje, pa je tamošnje stanovništvo bilo prisiljeno kupovati pšenicu iz Kine i Koreje.
No gradnja ove pruge nije u 19. stoljeću bila nimalo lak zalogaj – trasiranje koridora pruga i izrada projekata potrajala je čak deset godina. No jedno je vrlo zanimljivo: središnja vlast u Moskvi nije vidjela pravi razlog zbog kojeg bi trebalo graditi tako skupu i zahtjevnu prugu – bio je to golem financijski rizik, a usto je bilo uvriježeno mišljenje da uopće nema gospodarske opravdanosti za gradnju.
No 1880. godine klima se promijenila – car Aleksandar III. osobno je imenovao poseban ministarski tim koji je bio odgovoran isključivo za gradnju ove pruge.
San cara Aleksandra
On je u svibnju 1891. godine, na povratku sa svoga puta oko svijeta, u Vladivostoku osobno otvorio radove na ovoj pruzi. U svojem dnevniku napisao je kako zamišlja da u velikoj udobnosti carskim vlakom putuje kroz Sibir. Aleksandar nije dočekao kraj gradnje – projekt je nastavio i do kraja ga doveo njegov sin Nikola II., posljednji ruski car. Gradnje je počela iz Vladivostoka, ali i iz Moskve.
Iako je ideja bila da se gradi s istoka prema zapadu i sa zapada prema istoku, pa da se graditelji u jednom trenutku sastanu na sredini pruge, koridor buduće pruge podijeljen je u sedam dionica. Na njemu su radili vojnici i zatvorenici, ali i radnici koji su pristizali i iz drugih dijelova zemlje – ukupno njih 62 tisuće. Jedna od najvećih prepreka bila je Bajkalsko jezero. Isprva nije bilo pruge oko jezera, a vlakove su preko njega prevozila dva trajekta ledolomca. Jedan od njih sačuvan je do danas. Nalazi su u Irkutsku i preuređen je u muzej.
Već 1906. godine, deset godina prije nego što je pruga dovršena, njome su u Sibir počeli stizati milijuni seljaka iz zapadne Rusije i Ukrajine i naseljavati se u Sibiru. Procjenjuje se da je u osam godina, do početka Prvog svjetskog rata, u Sibir došlo oko četiri milijuna doseljenika. Prugom je također na zapad putovala i pšenica. Pruga je odigrala izuzetno važnu ulogu tijekom raznih, pa i svjetskih, ratova koji su se vodili u 20. stoljeću na tim prostorima.
U posljednje se vrijeme na ovoj pruzi puno radi, i to kako bi se ubrzalo putovanje tereta. Posljednjih godina u prugu je uloženo oko 11 milijardri dolara kako bi se brzina kretanja teretnih vlakova povećala do 100 kilometara na sat, čime bi se prijevoz tereta skratio s petnaestak na samo sedam dana. Prije osam godina Kina, Rusija, Mongolija, Bjelorusija, Poljska i Njemačka postigle su dogovor o uspostavljanju teretnog željezničkog koridora između Pekinga i Hamburga kojim bi se roba s Dalekog istoka u Europu prevozila dvostruko brže nego brodovima.
Ima još puno planova, a jedan od njih je da se preko tom prugom željezničkom linijom, kojom mogu voziti ultrabrzi vlakovi, spoje Tokio i London. Tako bi ova pruga, koju mnogi nazivaju i “kralježnicom Rusije”, mogla postati jedinstvena poveznica dvaju velikih svjetskih oceana.
>> Kuznjecov prvi put u povijesti kreće u pravi borbeni zadatak
SAD su potrošile nekoliko tisuća milijardi $US za vođenje ratova u Afganistnu,Iraku,Libiji,.Siriji itd.Te su ratove platili američki građani drastičnim padom životnog standarda i posebno nestajanjem srednje klase koja je stup svakog naprednog društva.Zato danas većina američkih građana živi od plaće do plaće,a mogi moraju raditi i po nekoliko poslova da prežive. Od tih ratova su se obogatili jedino pripadnici izabrane kaste.Koji su to, ne moram ponavljati.Neću spominjati niti stvarnu nezaposlenost u SAD koja je 23%,a službena 5%.kao niti infrastrukturtu koja propada radi neodržavanja.