Koliko god za sudbinu arbitraže bilo nevažno, ipak je intrigantno političko pitanje tko je, kako i gdje prisluškivao slovenskog arbitra i medijima proslijedio kompromitirajući materijal, što je bilo prvo pitanje koje si je postavio slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec čim je shvatio što se valja iza “gluposti” koja mu je prekinula godišnji odmor, a mogla bi i političku karijeru.
Osobito kad se tu “glupost” kontekstualizira diplomatski nesmotrenom, a sada još sumnjivijom izjavom samog Erjavca o informacijama koje je imao još u svibnju, a potkrijepljenih “osjećajem” slovenskog odvjetničkog tima kako će Arbitražni sud dati Sloveniji dodir s otvorenim morem. O kakvim je informacijama i osjećajima riječ, nakon objave kompromitirajućih snimaka i dviju ostavki puno je jasnije, bez obzira na to jesu li Erjavec i slovenska vlada znali ili barem prešutno pristali na nedopušteno lobiranje.
Nisu samo teško prekršena pravila međunarodnog fair playa i narušeno povjerenje u međudržavnim odnosima, već i uzdrmana konstrukcija Stalnog arbitražnog suda u Haagu traži statičke popravke. Već i objektivni slovenski stručnjaci za međunarodno pravo govore kako je nepovratno kompromitiran arbitražni postupak, a ne samo jedan arbitar, pa bi već i zbog puke percepcije ne samo u Hrvatskoj bilo čudno da i predsjednik Arbitražnog suda ne podnese ostavku, odnosno vijeće se samo ne raspusti, tim više što snimke propituju i njihovu odgovornost za slovenski komplot.
I ako slovenska vlada nije imala utjecaja na ta događanja, snosi objektivnu odgovornost za blago rečeno neobično ponašanje dvoje visokih dužnosnika, osobito slovenske suzastupnice koja, kad bi bila istina što Erjavec govori, ispada da je samoinicijativno vodila lobističke razgovore riskirajući ogromnu štetu za Sloveniju. Ako Erjavec nije imao baš nikakav utjecaj, onda bi službenici njegova MVP-a Slovenija trebala suditi za sramotu i “glupost” međunarodnih razmjera koja im se dogodila. S obzirom na to da su državni interesi u pitanju, Erjavčeva šutnja puno je više od šutnje lojalnog šefa.Umjesto da si skrati muke podnošenjem ostavke, Erjavec svoju i odgovornost svoga resora pred slovenskom javnošću zamagljuje nediplomatski optužujući druge te stavljajući veći naglasak na samo prisluškivanje nego na zavjeru.
Uostalom, kao što je svojedobno u slučaju Željka Sabe radio i naš premijer i predsjednik SDP-a koji je tek sad razumio da javni interes može biti iznad štete koju se čini prisluškivanjem. Umjesto da nudi odgovore, Erjavec se razbacuje pitanjima: “Kako je moguće da su Hrvati prisluškivali, a imam puno pitanja za Sovu – kako se brinu za sigurnost razgovora, pa i onih koji se odvijaju u privatnim prostorijama”. Slovenski ministar ispada da nije bio sposoban držati pod kontrolom službenicu iz svoga ministarstva, a bez ikakva pokrića propituje odgovornost drugih. Nedvojbeno je riječ o poslu koji je odradila profesionalna obavještajna služba, ali kako Erjavec zna da iza toga stoje Hrvati, a ne služba neke druge zemlje!? Bez obzira na to o komu je riječ, jednako je težak sigurnosni propust slovenske tajne službe, ali ako iza akcije Pirangate ne stoje Hrvati, nego obavještajci neke od drugih zemalja, tek je onda to i veliki vanjskopolitički problem za Sloveniju. Kome je stalo da se hrvatsko-slovenski granični problem ne riješi kako je to slovenska strana naumila riješiti pod svaku cijenu? Kakvih je dimenzija taj problem, očito je i po tomu što Erjavec i ne pomišlja i na tu “glupost”.
Možda šira javnost nije zapazila, ali u prisluškivanom materijalu se pojavljuje D-R i debata sa sucima o rješenju D-R. Sporazum Drnovšek-Račan, koji uopće nije validan kao takav jer su gore samo parafi gđe Rogulje i dr Pogačnika, nije smio biti prezentiran jer po ugovoru o arbitraži razmatra se stanje 1991. godine i ni jedan čin niti akt poslije tog datuma se ne smije uvažavati. Zaključno, ne samo da su vršene radnje protivne sporazumu u smislu "obrlatiti" nego i dokumenti koji ne bi smjeli biti uopće uzimani u obzir...