Hrvatska već godinama mašta o simbiozi kulture i turizma, no pitanje je kada će se s maštanja prijeći na ostvariva djela. Tako je 2012. u slikovitom Radošiću u blizini Trogira i Splita snimljen igrani film “Sonja i bik” redateljice (i scenaristice, uz Elvisa Bošnjaka) Vlatke Vorkapić.
Film je imao odličnu gledanost u kinima, prikazan je na nizu stranih filmskih festivala, dobio i nagrade (između ostalog i tri Zlatne arene u Puli). Prikazivanjem na televiziji stekao je iznimnu popularnost i među najširom publikom. Domaći je to film koji se može pohvaliti da ga je vidjelo više stotina tisuća domaćih gledatelja, čime se posljednjih godina može pohvaliti mali broj domaćih filmskih uradaka.
Osim što je povećao popularnost odlično izabranih i iznimno filmičnih glumaca, kao što su Judita Franković i Goran Bogdan (legendarnom Ivi Gregureviću nikakvo bildanje popularnosti ionako više nije potrebno), riječ je o filmu koji je propagirao vrijednosti i zanimljivosti Dalmatinske zagore, kraja koji ni izdaleka nije dovoljno iskorišten u turističke, a onda i kulturološke svrhe.
Iako je Radošić i prije snimanja “Sonje i bika” bio poznat po sada već dugovječnoj i raritetnoj, a u osnovi iznimno miroljubivoj bikijadi koja nije nikakva imitacija krvave i surove koride, film mu je sigurno dao dodatnu vrijednost, i to na zahtjevnoj međunarodnoj kulturnoj sceni. Ali zbog čega se stalo samo na jednom filmu na temu uvijek živopisnih i zahvalnih bikova, i to u još neotkrivenom dalmatinskom zaleđu u kojem se proizvodi najbolji bijeli luk u zemlji?
Zašto naši filmaši poučeni uspjehom krajnje netipičnog hrvatskog filma kao što je “Sonja i bik” nisu išli u daljnju razradu primamljive teme koja se čak pokazala i unosnom, naravno, u okvirima hrvatske kinematografije? Zar Radošić i njegovi žitelji, a napose obitelj Škopljanac koja je inspirativno djelovala i na Vlatku Vorkapić (ona je o ocu i dvojici sinova koji su brendirali bikove u Hrvata prvo snimila zapaženi dokumentarni film), ne zaslužuju još filmske vrpce?
Pa da ih nema, obitelj Škopljanac trebalo bi izmisliti jer su iz starog, gotovo napuštenog zaseoka tako blizu, a u stvarnosti tako daleko od masovnih turističkih središta, stvorili novu vrijednost, zahvaljujući poštovanju tradicije i prirođenom talentu za rad i autohtonu kreaciju. I dok se pojedini naši turistički djelatnici i priučeni političari trude Hrvatsku brendirati uvoznim i kičastim brendovima, eko-etnoselo Škopljanci i njegova bogata i pomno razrađena ponuda kao na pladnju nudi se za daljnje kulturnjačke obrade.
Pa i za svojevrsni nastavak filma “Sonja i bik” za koji se atraktivni scenariji nude sami po sebi. Ili za nekakvu njegovu inačicu, koja ne bi ugrozila ničije autorstvo i prvenstvo, ali bi promovirala djelatnost i kraj koji to i zaslužuju. Jer bikovi u Radošiću nisu samo hir jedne živopisne obitelji, nego su putokaz kako se i u vrijeme krize i u mjestima koja su skrivena samo u intimnim sjećanjima raseljenika i tragača za kruhom svagdašnjim jednom jasnom idejom može oživjeti ruralna sredina koja je sačuvala svoje nepatvoreno bogatstvo i svoje antiglobalizacijske sadržaje.
Bikovi, domaći gastronomski specijaliteti, zaštićeno i sve cjenjenije ojkanje, specifična sportska nadmetanja, sačuvani spoj prirode i čovjeka, višestoljetna kamena zdanja... pravi su mamac za turiste mekog novog i ljubopitljivog naraštaja koji je već stasao i koji se neće zadovoljavati samo suncem, morem i sveprisutnim ćevapčićima, hamburgerima i pivom.
“Sonja i bik” – drugi dio bi mogao biti izazov koji bi hrvatski turizam, a onda i hrvatsku kulturu mogao odvesti na neki sretniji put od onoga kojim danas kroče i hrvatski turistički i kulturni djelatnici kopirajući tuđa, ne baš najsretnija rješenja.
>>Glumica prvi put srela ženu koja ju je glumila u filmu "Tri jablana"
>>Šibenik: Kako je ružno pače Dalmacije postalo turistički hit
