Ante Šimleša danas je jedan od cjenjenijih zagrebačkih trenera u preponskom jahanju. Bio je sjajan jahač, višestruki prvak Hrvatske, jedno vrijeme obnašao je dužnost direktora zagrebačkog Hipodroma.
Nastupao je na europskim i svjetskim prvenstvima, bio korak do plasmana na Olimpijske igre u Atlanti 1996. i Sydneyu 2000. godine.
Osnivač je kluba Sveti Juraj, a izgradio je i skakalište u Maloj Mlaki na kojem se održavaju brojni turniri. Jedno vrijeme bavio se i preprodajom grla...
– Danas sam samo trener. Imam jednu kvalitetnu skupinu jahača u kojoj su moja mlađa kćer Indi i Hana Jurčić. Dosta sam zahtjevan trener i biram s kim ću raditi.
Uglavnom ne treniram amatere. Volim trenirati osobe koje vole trenirati, kojima preponsko jahanje nije samo usputni hobi. Starija kći Antea rano je otišla u inozemstvo, završila fakultet, udala se i sada čeka bebu – rekao je Ante.
Kako ste se zaljubili u konjički sport?
– Rodom sam iz Sinja, a tamo je konjički sport popularan zbog Alke. Igrao sam rekreativno nogomet i košarku, ali zanimalo me samo preponsko jahanje.
Srednju školu upisao sam u Križevcima. Tamošnji klub u to vrijeme imao je najbolje konje, a imali su i srednju veterinarsku školu koju sam upisao.
Bilo mi je u početku teško. Sam, daleko od obitelji, nikoga nisam poznavao. U đačkom domu bilo nas je desetak u sobi.
Kada sam upisao treći razred srednje škole, preselio sam se u stan i bio sam cimer Branku Zorku, u to vrijeme sjajnom atletičaru.
On je preko oglasa tražio cimera, javio sam se i brzo smo se dogovorili. Obojica smo bili fanatici sporta, on trčanja, ja konjičkog sporta.
U Križevcima ste počeli trenirati i onda ste se preseliti u Zagreb?
– Da, postao sam član Konjičkog društva Zagreb, jedinog kluba koji je u to vrijeme postojao na zagrebačkom Hipodromu.
Počeo sam sve više nastupati, ostvarivati sve bolje rezultate i to je bilo jedno divno razdoblje mog života. Konkurencija jahača nije bila tako velika kao danas, nije postojalo tako puno klubova kao danas niti je bilo tako puno skakališta kao danas.
Sva ta skakališta nastala su s pojavom privatnika koji su počeli ulagati u konjički sport. Mislim da je danas puno bolja situacija s konjičkim sportom nego u moje vrijeme, bolji su uvjeti.
Prije je bilo – klupski konj je ničiji konj.
Ubrzo ste kupili svoje prvo grlo?
– Da, sjećam se da je bila neka licitacija na Hipodromu. Uz pomoć roditelja za 5000 tadašnjih njemačkih maraka kupio sam grlo Laguna.
Mislim da je to bilo na prvoj godini fakulteta. Kasnije sam prodao Lagunu za puno više novca, naravno kada sam je dobro utrenirao.
Bile su to godine kada sam stalno kupovao grla i kasnije ih prodavao. Moglo se dobro živjeti od toga. Danas nemam puno konja, možda pet-šest.
U jednom trenutku sam imao ih sto. U to vrijeme bio sam jedini koji se bavio kupoprodajom konja. Bilo je kupovina grla za 100.000 njemačkih maraka što je u to vrijeme bio ogroman novac.
No danas se svaki trener, svaki klub bavi prodajom konja. Danas mi nekako više ne treba nervoza nakon kupoprodaje.
Kako je nastao klub Sveti Juraj i skakalište u Maloj Mlaki?
– Bilo je to vrijeme kada sam otišao sa zagrebačkog Hipodroma.
Imao sam zemlju u Maloj Mlaki i jednostavno sam došao na ideju da tamo napravim objekt. Stvarno mogu reći da danas uživam na svojoj farmi.
Što se tiče skakališta, bilo mi je bitno da bude napravljeno daleko od automobila kako mladi konji ne bi imali dodatni strah.
Da se razumijemo, u mom klubu nije sve napravljeno na visokom nivou, ali sve je napravljeno za dobrobit konja.
Možda mi nedostaje malo više boksova za konje. Trenutno ih imam 34, a zanimanje je puno, puno veće.
Sve se više ljudi bavi se jahanjem pa postoji i potreba za većim brojem boksova. Vjerojatno ću ići na neke montažne boksove.
Bili ste organizator konjičkog turnira u pulskoj Areni?
– Mislim da je to jedno od neobičnijih mjesta u Europi na kojima se održao turnir u preponskom jahanju. Radio sam i neke turnire na Brijunima.
Bio sam u organizaciji Svjetskih Samsung kupova u Zagrebu koji su u to vrijeme bili najjači turniri u Hrvatskoj.
Alka vas nije previše zanimala?
– Nije, trčao sam tek dvaput. Nisam bio među najboljima, ali ni među najlošijima.
Teško mi je bilo izdvojiti mjesec dana za pripreme za Alku, radije sam išao na turnire preponskog jahanja, tamo gdje sam bio jako dobar.
I za kraj, kakvo je danas stanje u zagrebačkom i hrvatskom konjičkom sportu?
– Ide nabolje. Imate danas nekoliko sjajnih jahačica, to su Lea Djelmić, Kim Vukadin, Josipa Koletić.
U svakom slučaju postoji velik interes kod djece za jahanje. Škole jahanja imaju popunjene termine i to je dobro – rekao je Šimleša.
Ante Šimleša bio je jedan od pionira hrvatskog preponskog jahanja kada govorimo o razdoblju od samostalnosti Hrvatske.
Na turnirima se znalo – bit će uvijek dobro plasiran. Donosio je uvijek pozitivnu vibru, imao je smisla za organizaciju, a danas s velikim uspjehom prenosi svoje bogato iskustvo mladim naraštajima.
