Nikada dosad nogometna se Hrvatska nije na ovako kulturan i gospodski način rastala s izbornikom reprezentacije. Miroslav Blažević, Mirko Jozić, Otto Barić i Zlatko Kranjčar, prilikom odlaska bili su pribijani na stup srama i taj je rastanak prije izgledao kao progonstvo, nego smjena s trenerske klupe. A Bilić je nakon ispadanja s Eura čak doživio i navijačke ovacije...

Je li takvom dostojanstvenom rastanku pridonijela i spoznaja da je Bilić mjesec dana oči Eura obznanio svoj definitivni odlazak u Moskvu nakon šest godina i puna tri odrađena mandata za velika natjecanja? Vjerojatno jest, jer izostala su nagađanja i pitanja o smjeni ili otkazu, nije bilo "utrkivanja u gađanju Bilića kamenom", jer se znalo se da Slavena ionako uskoro više neće biti te da će ga, gotovo je sigurno, naslijediti Igor Štimac.

Kad je preuzeo momčad prije šest godina, apatija je zahvatila hrvatski nogomet nakon kraha na SP-u u Njemačkoj. I svojim je entuzijazmom, ambicijom i osjetnim pomlađivanjem naše vrste Bilić unio dašak optimizma i vratio vjeru običnog čovjeka u nogomet, a uspjeh u kvalifikacijama za Euro, promovirao je Bilića u – hrvatskog Supermana!

Bile su ga prepune naslovnice, gotovo je doslovce iskakao iz svake "paštete"! Bio je idealni "sin, suprug i zet", bio je čudesan spoj frajera koji je objedinio naušnice, "starke", gitaru i loptu, njegov je privatni život postao omiljena tema razgovora u kafićima. I to je svakako moralo utjecati na Slavena i njegov do tada još kako čvrsti stav s obje noge na zemlji, i on je malo "poletio" i pomislio da je doista ono što su mnogi, koji ga i ne poznaju, pisali o njemu, pomislio je da može "letjeti kroz zgrade".

No, uskoro je bolno aterirao. Uletio je u turbulencije nakon onog ekstremno nesretnog ispadanja protiv Turske u četvrtfinalu Eura 2008. godine. Svi oni koji su se do tada natjecali u prišivanju mu božanskih epiteta, tada su "nanjušili krv" i zamjerali mu, ma zamislite, da nije s Turcima vodio momčad kako je trebao, nego je "uklizavao od sreće" strijelcu Ivanu Klasniću u trenucima kad je trebao disciplinirati svoje igrače tu zadnju minutu igre!? Da nije smiješno, bilo bi ne tragično, nego glupo – Bilić je tada grlo izgubio tražeći izmjenu kod nezainteresiranog četvrtog suca (to je jedino kao trener mogao i učiniti!), no rasplet kakav se dogodio i kako je Turska zabila gol, događa se jednom u stotinu godina. Na našu žalost i nesreću...

I to je bio početak pada, dolazeće kvalifikacije za SP donijele su kalvariju našeg nogometa i neodlaskom u JAR, Bilić je postao gotovo najomraženija osoba u državi! Eh... Kao što dvije godine ranije nije bio izvanzemaljski genijalac, tako ni tada sigurno nije bio apsolutni neznalica, kakvim su ga prikazivali.

No, Vlatko Marković sačuvao ga je na izborničkoj klupi i s njim je naš nogomet krenuo u još jedne kvalifikacije za Euro. Visio je na tankoj niti nakon teškog i bolnog poraza protiv Grčke, u Ateni je već bio smijenjen, no tijekom leta do Zagreba glave su se ohladile i Biliću je bilo dopušteno da završi put i vodi momčad u dodatnim kvalifikacijama s Turcima.

I te dvije utakmice, te ove tri na Euru, Bilićevo su magistarsko djelo! Fantastično je pripremio momčad za nastup u Poljskoj – očekivano je rastavljena Irska, a s Talijanima i Španjolcima bili smo u najmanju ruku ravnopravni i sa četiri smo boda ipak otišli kući, iako je takav učinak donio četvrtfinale Češkoj i Francuskoj u znatno slabijim skupinama. Hrvatska je na Euru napravila sve što je trebala, opet je, istina, nedostajalo malo, ali to doista nije bila krivnja izbornika, posebno ako znamo da su i sudačke ruke odradile svoje na našu štetu i s "azzurrima" i s "furijom".

Slaven Bilić može biti ponosan na svoje djelo, a mi moramo biti ponosni na njega, na to da smo imali izbornika kakav je bio Slaven! Ostavio je svome nasljedniku ukomponiranu momčad, u najboljim godinama, svjesnu svoje snage i silne ambicije da tu kvalitetu i pretvori u neko odličje na SP 2014. ili EP. 2016. godine. Dakako, najprije tamo treba otići, ali to novome izborniku ne bi smo biti težak zadatak. Jer, Bilić iza sebe nije ostavio rasulo i pustoš, stoga mu doista možemo zahvaliti na svemu što je u ovih šest godina napravio za hrvatski nogomet...