Draženova slika s Plesa iz 1985. godine nakon osvajanja prvog Ciboninog naslova europskog prvaka na dva je velika ekrana u ‘njegovu domu’ sinoć bila inspiracija za neke nove vukove, koji su dali srce i sve što su imali i znali da padne Makabi.
Iako su ti košarkaši, na kojima se prvo vide bicepsi i tricepsi, miljama daleko od Mozartova talenta, dečki Velimira Perasovića bili su spremni za tu pobjedu dati sve. I dok se pjevušilo u plavoj svlačionici pod Tornjem, Cibona je upisala veliku i slatku euroligašku pobjedu, a ondje na vrućem sjeveru kod rezultata Dinamo - NEC 1:1 grmjelo je “Petrović Dražen, Petrović Dražen”.
I ti BBB-ovci, kojih nema u Savskoj od tih Draženovih vremena, sjetili su se nezaboravnog Mozarta, sanjajući da će se u njihovim ljubimcima probuditi ona strast za pobjeđivanjem kakvu je Dražen patentirao. Sa sjevera je stizao impuls jednoj momčadi kojoj je i sinoć bilo teško vjerovati, koja je u devedeset minuta pokazala sve svoje slabosti i bolesti (nesigurna obrana, vrlo slaba igra zadnja dva vezna, premalo i od ofenzivnih veznih), ali koja se jučer, kako su to svi Kostelići voljeli reći, ‘bacila na glavu’.
Da, Dinamovi nogometaši su jučer, za razliku od većeg djela sezone, ako izuzmemo Prag, živjeli za uspjeh, živjeli svi skupa za pobjedu.
U 78. minuti, nakon vezanih pogrešaka neiskusnog Lovrena i preiskusnog Bišćana, NEC je poveo, a na sumornom i ružnom stadionu opet su se vrtjeli kadrovi kakve je taj napaćeni Dinamov navijač (kada se igrala Liga prvaka klub se zvao Croatia) gledao svih ovih desetljeća. I u novinarskoj loži već je počela curiti najcrnja tinta, a onda je odnekud sijevnula Balabanova lopta. Gol, erupcija na tribinama i nada. Kao da je negdje nad plavim nogometašima u tim trenucima lebdio onaj prepoznatljiv Draženov duh. Sami igrači na travnjaku izvukli su i posljednji atom, Vrdoljak je vidio tu hrabru Mikićevu loptu. Čovjek kojeg do tada nismo vidjeli, poslao je loptu iza odličnog Babosa, koji je nakon MTK-a dvaput, sinoć i treći put kapitulirao u Maksimiru.
Ivankovićevi dečki sinoć su uspjeli nešto što su rijetko uspijevale Dinamove generacije. Stigli su do velikog preokreta uz sreću, ali prije svega jer su vjerovali, jer su imali veliko plavo srce. Za najslađi preokret!
