U srcu Sandton City Centera smjestio se veliki, 15 metara visoki kip Nelsona Mandele. Kao podsjetnik da je taj ludo hrabri čovjek pokušao promijeniti Južnoafričku Republiku. Je li mu to uspjelo?
Iza njegovih leđa je jedan od najljepših trgovačkih centara koje sam ikada vidio. London, Pariz, Milano... O da, Channel, Louis Vuitton, Armani... Nesretni radnik za cjelodnevan težak rad zaradi nekoliko randa. I time ne može prehraniti obitelj. To je realnost JAR-a.
To je oaza prebogatih bijelaca u koje ulazi samo onih nekoliko posto tamnoputih stanovnika koji su dobili priliku nakon 1995. godine. Ili preciznije, koji su dobili politički "poguranac".
Noren je Afrikaner (bijelac), potomak Nizozemaca koji su prije dva stoljeća stigli i uglavnom zavladali JAR-om. Prije dvije godine otišao je rodbini u Kanadu s idejom da se zaposli i ondje ostane, nakon što je njegova zemlja postala nesigurnija. No, za tri se mjeseca vratio. Zašto?
– Više nikada neću otići iz Johannesburga.
– Ali kako, pa živite opasani zidinama, čuva vas žica pod visokim naponom?
Polugoli ljudi, bosa djeca...
– Istina. Ali ništa ne radim, a novca imam koliko hoću. Oni (tamnoputi, nap. a.) sve rade za nas. Izlazim na zatvorene zabave prijatelja, ovdje mi je prelijepo.
Da, nekad je to bilo ropstvo, ali s mogućnošću najvećega rasnog maltretiranja. Danas su Englezi i Afrikaneri i dalje bogati, kada su zajedno i bahati, ali više ne vladaju u svim političkim stukturama. No, teško gube moć, jer imaju novac.
Prilazeći Sandtonu, taksist nas je želio provesti Alexandrom. Kažu jednim od tri najopasnije joburške (kratica za Johannesburg je Joburg, nap. a.) četvrti. I slike su doista potresne. Iako je zima, uz cestu su stotine polugolih ljudi i bose djece koja se griju uz ognjišta, odlagališta otpada i male kućice u koje nadničari nakon cjelodnevnog teškog rada dolaze po isplatu onih nekoliko mukom zarađenih randa za obitelj. I ne mogu ih od toga prehraniti. Pa nije čudno da 25 posto stanovništva JAR-a živi ispod granice siromaštva. A nogomet, koji su nekad igrali siromašni a gledali bogati, a danas je obrnuto, zapravo je jednomjesečna bajka za taj napaćeni narod.
U blizini moga hotela, blizu velike tvornice, dok su stariji nadničari shrvani jeli samo po komadić kruha, mlađi su dečki natjeravali nogometnu loptu.
– Vi imate akreditaciju? – pitao me bojažljivo jedan iz skupine kada sam se približio.
Potvrdno sam kimnuo.
– Gledate li utakmice uživo.
Da, gledao sam ih devet dosad.
– Joj, mi ih nikada nećemo vidjeti uživo – rekao je skrušeno pa dodao:
– Većina mojih kolega i prijatelja pola mjeseca radi za dvije ulaznice.
– Igrate li često nogomet? – pitao sam pristojno, iako sam odmah vidio da im lopta "smeta".
– Ne, možda dvojica ili trojica. I to sada kada je prvenstvo, pa gledamo utakmice. Većini ovdje nije do nogometa. I mnogi su naši prijatelji, pogotovu stariji ljudi, protiv ovog prvenstva.
Blatteru bitan samo novac
Zar se 3,5 milijardi dolara uloženih u prvenstvo nije moglo bolje potrošiti? I tko će sve od toga profitirati. Opet Afrikaneri i Englezi. I Fifa.
Sepp Blatter, prvi čovjek svjetske nogometne organizacije, u JAR je zapravo došao po još jedan, novi mandat. Skupljao je ovdje poene svjetskih političkih moćnika, dodijelivši organizaciju toj napaćenoj zemlji. Nakon što je Njemačka nadjačala Argentinu, prvo je zagrlio Angelu Merkel.
Zna taj lukavi Švicarac gdje je oltar. I kada je urugvajski sudac teško oštetio Engleze ne priznavši pogodak Lamparda koji je vidio cijeli svijet, prvo je rekao: Sorry, England! Da bi spasio svoj položaj, taj 74-godišnjak je sada spreman na kompromise. I na videotehnologiju, samo da bi se kupao u "zlatnoj kadi". Nažalost, taj svjetski poredak vrijedi i u Hrvatskoj. Nogometnu vlast drži Vlatko Marković, ne želi otići iako je nogometna organizacija u rasulu.
Bilić bira sam suparnike, igrači HNL-a su u zatvoru zbog namještanja, a velike ribe, koje su pokrale državu, koje vladaju i nogometom, još su na slobodi. I zbog svega, ovi dečki sa slike su moji svjetski prvaci. Kao i svi oni u hrvatskim škverovima, u brojnim devastiranim tvrtkama u kojima ne primaju plaće mjesecima. S Markova trga stižu samo obećanja. U koja više nitko ne vjeruje.
Tako je!