Mladen Brestovac (28) tipičan je zagrebački dečko, šarmer, šaljivac, spreman je na priče o curama, ali i ozbiljan razgovor o svjetskoj krizi ili raspadu eurozone. Osim po impresivnom izgledu (198 cm, 114 kg), ne razlikuje se mnogo od ostalih koji šeću zagrebačkim Cvjetnim trgom, a rade u banci, sviraju u HNK, igraju za vatrene, rade intervjue... Vjerojatno od ovih spomenutih pije manje piva...
Taj borac s diplomom, vrhunski nokauter svjetske K-1 klase, priprema se za nastup u Areni na Final Fightu 10. ožujka, ali i dalje brine brigu kao i većina mladih Hrvata - kako napokon pronaći posao u struci.
– Borba u ringu, ali i izvan njega, sa životom. Svatko ima svoje veselje, eto, ispalo je da budem borac. Jednom kad počnete pobjeđivati, povuče vas, teško je zaustaviti se. Ali, nikad nisam mislio da ću biti tu gdje sam sada, na 45 profesionalnih borbi iza sebe... – kaže Brestovac, koji ima 28 godina, 36 pobjeda (25 KO), osam poraza te jedan neodlučen meč.
– Nikad nisam bio agresivan, uvijek bi me kao klinca više zanimale cure nego da se vani s nekim potučem. I dalje se, iako godine prolaze, ništa u tome nije promijenilo, ha-ha.
Ljudi imaju predodžbu da su borci agresivni, da s njima nema šale.
– I cure kad čuju da sam borac, misle da sam zatucan, da samo gledam s kime bih se potukao. Ali kad započnem razgovor, kad spomenem da sam završio fakultet, ispričam koju foru i vide da nisam agresivan, ploča se okreće... Vide da nisam nimalo drugačiji od drugih.
Kako do direktorske fotelje
Borac s diplomom, to svakako nije uobičajeno?
– O tome da ne završim fakultet, a išao sam na Vern, nikada nisam razmišljao, i otac i majka imaju diplome, pa se to očekivalo i od mene. Bila je i tu borba: treninzi, predavanja, učenje, pa opet treninzi, ali isplatilo se.
Tražite li posao? Što biste radili?
– Javljam se na oglase, pokušavam, idem na razgovore za posao. Radio bih ili u banci ili u nekom osiguranju. Koja pozicija? Pa direktorska, jasno, ha-ha. Ali krećem od dna, kad-tad ću se popeti na vrh. Da dobijem pravi posao, dao bih mu prednost, oprostio se od karijere. Istina, teška srca, ali ne traje život do kraja borilačke karijere, treba dogurati do 70. ili 80. godine, odgajati djecu, zaraditi mirovinu...
Izabrao je teži put, deset ekstremno teških treninga tjedno, a posljednje dvije godine radi s našim najboljim borcem Mirkom Filipovićem.
– Kad sam prvi put vidio Mirka, a bilo je to 1999. godine, kad se kod mog trenera Marijana Žanovića pripremao za borbu s Mikeom Bernardom, mislio sam da je to najveći i najjači čovjek na svijetu. Nisam mogao vjerovati koliki je! Bio sam klinac, radio s njime neke vježbe, jednom me slučajno i udario, okrhnuo mi je zub... Ali ja sam bio kriv, nisam nosio gumu za zube.
I taj će klinac, ali deset godina kasnije, postati svakodnevni Mirkov suvježbač...
– Glumio sam Mirku Pata Barryja, Franka Mira, Bernarda Schauba i Roya Nelsona. Radimo sparinge, simulacije, napade, kombinacije. Primjerice, za Nelsona smo se pripremali tako da bih ja ispucavao desni swing do iznemoglosti, a on se branio. Pripreme su brutalne, uspoređujući K-1 i MMA, sigurno su više od 50 posto teže. To je zaista ekstremno.
Znači, vama je Mirkov high-kick u glavu kao dobar dan?
– Kažem li da me Mirko sigurno pet tisuća puta pogodio high-kickom, ljudi koji to pročitaju mislit će da sam od toliko udaraca pomutavio, da ne znam gdje sam, da mi je sve u magli i da uvjeravam ljude da su dva plus dva 22! No, ipak sam svaki put bio na to spreman, znao sam što radimo, blokirao udarac, tako da nisam osjetio kako je to kad Mirko high-kickom pogodi nekoga točno u glavu. Zato još i pričam, ha-ha.
Što mislite, kako će završiti borba Cro Cop - Ray Sefo?
– Sefo je idealan borac za publiku. Atraktivan, zna napraviti šou, izazvati onaj osjećaj da ljudima bude žao kad borba završi. Upoznao sam ga prije dvije godine, gledao ga kako radi na fokusere, ima impresivnu tehniku, brz je, zaista je vrhunski borac. Dakako, Mirko će pobijediti, na bodove.
Nedavno je atraktivno nokautirao slavnog Mightyja Moa. No, druže li se protivnici iz ringa nakon borbi?
Pao i slavni Mighty Moe
– Prije meča bismo jedan drugome najradije glavu otkinuli, no poslije se znamo svi naći, popiti koje pivo, družiti se. Pa sve su to, većinom, normalni dečki, nisu “ufuranovići” koji ni sa kim ne žele razgovarati. A osjećaj nakon borbe je kao poslije seksa, sve vam je ravno, više nema nikakvih problema...
Je li vam neka od 45 profi-borbi posebno ostala u pamćenju?
– Bila je to moja treća borba, uskočio sam umjesto kolege na Grand-prix u Milano, i to u zadnji tren, nisam ni znao tko je protivnik. Pitao sam trenera kako izgleda, on mi je odgovorio: Ma tu je negdje, kao ti. To me umirilo. U hotelu smo nešto kasnije vidjeli divovskog Rusa, u zetovskoj košulji, od dva metra i 140 kilograma, da bi mi trener pokazao na njega i rekao:
– Evo, to ti je suparnik.
– Taj?!!! – samo sam rekao ne znajući bih li se smijao ili plakao. Kad sam dan kasnije ulazio u ring, pomislio sam što mi sve to treba! Zašto ne sjedim doma pred TV-om... Izgubio sam na kraju, u četvrtoj rundi, bio mi je to prvi poraz.
Borit ćete se u Areni s Tunižaninom Mouradom Bouzidijem, iza kojeg je 85 borbi...
– On je A klasa boraca, sve o njemu znam, a i inače pratim scenu, gledao sam većinu svih K-1 borbi, obično ih sve nađem na YouTubeu. Odličan je u boksu, klinč i udarce koljenima izbjegava, no nokautirat ću ga. Borio sam se već nekoliko puta pred 20 tisuća ljudi, u pravilu vas je strah da nećete uspjeti pokazati sve što znate. Ako se dobro pripremim, nema problema. Dolaze mi roditelji, već su navikli na tu moju “dugogodišnju ludost”. Doći će i frendovi, svi me pitaju za karte, a ja im odgovaram kao i organizator Orsat Zovko - da karata ima na nema-dzabekarata.com. Jasno, kao i sve mame, tako i moja ne odobrava sport kojim se bavim, ali kad pobijedim, rado se pohvali.
>>> Cijeli tekst pročitajte u Maxu, sportskom tjedniku Večernjeg lista.
VERN zavrsio, kaze... Mora da mu je patila sportska karijera radi faxa.