Slaven Bilić ulazi u deset najtežih dana izborničke karijere! Nikad, naime, nije vodio Hrvatsku u takvim, ključnim utakmicama. U prvom je mandatu sve dvojbe riješio prije završnice, u drugom je, pak, u završnici ovisio o drugima i izgubio je sve šanse uoči posljednjeg kola. Jest, četvrtfinale Eura protiv Turske bila je nokaut-utakmica, ali s mnogo manjim posljedicama poraza nego što bi bilo sada. U istoj je situaciji bio jedino vodeći mladu vrstu 2005., no ta dva susreta dodatnih kvalifikacija za EP, protiv Srbije i Crne Gore (1:3, 1:2), nije vodio jer je bio u bolnici nakon operacije leđa.

Odgovor koji je šokirao

No, radujemo se da uoči krucijalnih utakmica s Turskom naš izbornik nudi sasvim drugu retoriku nego što je nudio prije jednako tako važne utakmice s Grčkom.

Sad je Bilić znatno optimističniji, kudikamo konkretniji, svaka je njegova riječ prepuna samopouzdanja i vjere u svoju momčad. I takav nam se pristup sviđa, neusporedivo je bolji od onoga "što bude - bit će", kakav nas je zapljusnuo prije otprilike mjesec dana.

Tada je, podsjetimo, na pitanje jesu li igrači mentalno spremni za biti ili ne biti utakmicu u Ateni, Bilić ovako odgovorio:

- Ljudi moji, pa mi u najgorem slučaju možemo biti drugi, ne možemo biti treći! Dakle, izgubimo li od Grka, pred nama su još dodatne kvalifikacije...

Priznajemo, takav nas je izbornikov odgovor šokirao! Ne poznajemo, naime, tako mlakog Bilića, uvijek je dosad, i kao igrač, i kao trener i izbornik, odavao dojam čovjeka koji je bio spreman ostaviti i zadnju kap krvi za bodove, za pobjedu! A onda, uoči jedne od najvažnijih utakmica u karijeri, ponudio je mlaku kamilicu, govorio je o vrapcu u ruci kao da se već oprostio od goluba koji je sjedio na grani.

I takav način razmišljanja, naravno, prenio je na momčad. Što se najbolje moglo vidjeti na travnjaku, kad smo nerijetko tijekom dvoboja u Ateni imali dojam da naši igrači zapravo ne znaju što hoće, odnosno kako doći do cilja!

Bod im je, naime, bio dosta, ali kako doći do njega, kako igrati na remi?

Pokušati koristiti brojne praznine u grčkoj obrani i zabiti gol? Ma ne, bilo bi to previše riskantno, kao da se vrtjelo po glavama naših igrača. Bolje je stati i čekati kraj, pa neće valjda Grci zabiti...

Naravno da su zabili. Jer, i po zakonu vjerojatnosti ne možete im limitirati - kornere! A u tome su bili najjači, to smo svi znali, pa smo opet primili dva gola nakon prekida.

Posve logičan rasplet utakmice uoči koje je psihološka priprema bila loša. A onda je i ždrijeb dodatnih kvalifikacije pokazao da su one ruke koje su držale vrapca bile vrlo skliske, a i vrapčić je nešto živahan. Turska je, naime, jači suparnik nego što je bila Grčka...

Lavovi i miševi

Bilić je očito shvatio svoju pogrešku i sad je, već pola sata nakon ždrijeba, naglavačke okrenuo retoriku:

- Bolji smo od Turske i već u Istanbul idemo po pobjedu!

I to nam se svidjelo! Dobro je, naime, da Bilić takvim čvrstim i odlučnim izjavama hrabri sebe i momčad uoči utakmica nakon kojih više nema popravnog ispita! Jer, to hrabrenje svakako ima temelj i pokriće, nisu ti naši igrači zaboravili igrati i vjerujemo da je ona Atena zapravo bila najlošiji zajednički dan ove generacije.

A to se događa, pa je posebno nakon takvih mizernih predstava potrebno i na ovakav način "pumpati" okrhnuto samopouzdanje...

I nenadmašni motivator Ćiro Blažević često je, uostalom, znao naglasiti:

- Bolje lav na čelu kolone miševa, nego miš na čelu kolone lavova!

I to je točno. Uz mali dodatak: u Istanbulu ćemo morati imati lavove i na čelu (Bilić), ali i u koloni (igrači)...

Sjetimo se i Ćirine retorike uoči dodatnih kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo i utakmica s Ukrajinom 1997. godine.

Tadašnja je Ukrajina, odnosno kijevski Dinamo (bilo je čak devet Dinamovih igrača u udarnoj postavi!), harao Ligom prvaka! Konkretno, Hrvatska je 29. listopada svladala Ukrajinu u Zagrebu s 2:0 (Bilić, Vlaović), na uzvratu u Kijevu, 15. studenoga, bilo je 1:1 (Bokšić).

A sedam dana prije prve utakmice Dinamo iz Kijeva doma je u Ligi prvaka razbio Barcelonu s 3:0, da bi između naše dvije utakmice, masakrirao tu istu Barcu (Vitor Baia, Nadal, Ferrer, Figo, Rivaldo, Giovanni, Dugarry, Luis Enrique...) na Nou Campu 4:0! Na tim je utakmicama bio i Ćiro, bio je oduševljen viđenim i hvalio je Ševčenka, Rebrova, Šovkovskog i društvo, ali je i uzviknuo:

- Ma kakva Ukrajina, mi idemo na SP! Bolji smo i razvalit ćemo ih!

Nismo ih baš razvalili, drhtali smo prvih petnaestak minuta uzvrata u Kijevu, ali otišli smo na SP.

I osvojili broncu!

A Ćirina je samouvjerenost svakako pozitivno utjecala na naše igrače uoči dvoboja s Ukrajincima, koji su tada bili istinski europski hit.