Proslavljeni hrvatski nogometni trener Tomislav Ivić, šest dana prije nego što je trebao napuniti 78 godina, preminuo je u splitskoj bolnici Firule. Tamo je primljen kasno sinoć, inače je bolovao od dijabetesa. Stanje mu se pogoršalo, a liječnici, unatoč naporima, nisu ga uspjeli spasiti te je bitku izgubio u popodnevnim satima u petak.
- Ovo je jedan tužan dan. S Ivićem sam razgovarao puno puta, ne o Blanki, nego o sinu, i dao mi je neprocjenjive savjete. On je utkan u sve nas - komentirao je Joško Vlašić tužnu vijest.
Ivić je jedan od najpriznatijih, ne samo hrvatskih, nego europskih trenera. Vodio je momčadi iz čak 14 država i četiri nacionalne reprezentacije, osvajao je prvenstva i kupove u šest država (Jugoslavija, Nizozemska, Belgija, Portugal, Španjolska, Francuska). Osvojio je i sedam nacionalnih prvenstava (3 s Hajdukom i po jedno u Portugalu, Nizozemskoj i Belgiji), sedam nacionalnih kupova (4 s Hajdukom i po 1 u Španjolskoj, Nizozemskoj i Portugalu), europski Superkup i Interkontinentalni kup.
Šest trofeja u nizu s Hajdukom
U igračkoj karijeri najviše je dao RNK Splitu odigravši 125 utakmica dok je za Hajduk nastupio 11 puta, a nakon toga se posvetio trenerskom poslu. Kada je 1973. preuzeo Hajduk, s bijelima je osvojio šest trofeja u nizu. Vodio je Šibenik (1972.-1973.), Ajax (1976.-1978.), u Hajduk se vraća 1979. i ponovno osvaja prvenstvo.
Početak 80-ih proveo je u Anderlechtu gdje u prvoj sezoni osvaja prvenstvo, od 1983. do 1987. vodi Galatasaray, Dinamo, Avellino i Panathinaikos nakon čega se ponovno vraća u Hajduk.
S Portom je 1987. osvojio četiri trofeja - dva domaća, Uefin Superkup te Interkontinentalni kup. Od 1988. do 1980. vodi PSG, a 1991. s Atletico Madridom osvaja španjolski Kup. Sezonu kasnije sjedio je na klupi Olmypiquea iz Marseillea i osvojio francusko prvenstvo. Slijedila je sezona u Benfici pa još jedna u Portu.
S Ćirom podigao vatrene
1994. postaje direktor hrvatske reprezentacije, te s Ćirom Blaževićem ostvaruje povijesni plasman na Euro 1996. u Engleskoj te peto mjesto. Pola sezone tada je odradio u Fenerbahčeu te bio savjetnik u Monacu.
Nakon Eura 1996. kratko vodi Al Wasl iz UEA te jednu godinu i njihovu reprezentaciju. Godinu kasnije nakratko se vratio u Poljud, obnašajući dužnost potpresjednika zaduženog za struku, a odradio je i četiri kola kao trener. Kratko je 1998. vodio i reprezentaciju Irana, a do 2001 belgijski Standard de Liege. U Olympique se vratio 2001., a dvije godine kasnije vodio je A-Ittuhad u Saudijskoj Arabiji.
Tužna vijest,uz to što je naš najveći i najtrofejnij trener bio je i ostao veliki gospodin nikada se nije petljao u bilo šta drugo osim u nogomet i sport!Nisam ga zadnjih godina viđao u medijma,nisam ni znao da je bolestan,pogotvo ne da boluje od dijabetesa!!