Duško Grabovac (56) zadnjih je nekoliko godina službeno izvan nogometa, no pozorno prati sva zbivanja u njemu. Godinama radi kao savjetnik predsjednika uprave Allianz osiguranja. Čovjek koji govori četiri jezika, koji je stvarao Hrvatski nogometni savez, dugogodišnji nogometni djelatnik koji je u HNS-u radio kao glavni tajnik, izvršni direktor za SP-a u Francuskoj 1998. godine, član Izvršnog odbora, sportski direktor, direktor i predsjednik NK Rijeke i na kraju s petnaestogodišnjim iskustvom u različitim Uefinim i Fifinim tijelima zaista ima što reći o nogometnim zbivanjima. Počeli smo s ležernijim temama, o dugogodišnjem iskustvu Uefina delegata...

Delegat na 100-ak utakmica

– Od stotinjak utakmica na kojima sam bio delegat svakako treba izdvojiti dva finala Kupa Uefe i dva Superkupa. U tih petnaest godina bio sam na utakmicama od Islanda do Azerbajdžana, od Norveške do Malte. Sjećam se, primjerice, utakmice polufinala Lige prvaka s Valencijom kada je Barcelona izgubila. Poslije utakmice došao sam u svlačionicu i Luis van Gaal sjedio je utučen jer su ga odmah nakon te utakmice smijenili. Uoči utakmice Legia – Panathinaikos snijeg je padao cijelu noć. Zvao me iz Atene predsjednik kluba, tada vrlo utjecajni brodovlasnik Vardonianis, i tražio da se ne igra. Rekao sam mu da mi ne može određivati iz Grčke treba li se utakmica u Varšavi igrati ili ne. Odlučio sam da je najbolje da se igra – počeo je Grabovac.

Od 2005. godine niste više delegat na utakmicama, zašto?

– Savez me treba prijaviti. Pitajte njih zašto nisu predložili nikoga. Županijski riječki savez jednom je poslao pismo u HNS pa je dobio nesuvisli odgovor u kojem stoji kako bi bilo dobro da se predlože neki novi ljudi, da i oni stječu takva iskustva.

Pa su onda predložili – nikoga?

– Ne znam koga su predložili... Čini mi se Srebrića i Vučemilovića. Srebrić je onda od Uefe dobio jednu utakmicu, a Vučemilović nijednu.

Podsjetio nas je na svoj put u turbulentnim devedesetim godinama.

– Glavni tajnik bio sam od 1990. do 1995. godine, a 1995. otišao sam pa sam se 1997. vratio kao izvršni direktor. Išao sam u Vladu RH, kao savjetnik premijera Šarinića, pa u Ured za nacionalnu sigurnost, a potom u Rijeku. Dvije godine u Uredu za nacionalnu sigurnost bilo mi je jako zanimljivo. Taj ured tada je i uspostavljen odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana. Bio sam pomoćnik ravnatelja.

Je li prvi predsjednik imao i iskaznicu HNS-a?

– Ma nije, ali bio je veliki nogometni zaljubljenik. Ali, ovo što se danas priča, da je utjecao na namještanje, notorna je laž i izmišljotina. A to što su razni poltroni koristili njegovo ime kako bi sebi priskrbili status, ide njima na savjest. Tuđman je jako volio Dinamo i reprezentaciju. Gluposti su kada se priča da je utjecao na rezultat utakmice Inker – Dinamo.

Kakav je bio vaš odnos s predsjednikom Tuđmanom?

– Moje je iskustvo s njim iznimno. Od prvog susreta. Meni je bio privilegij da budem aktivni sudionik u stvaranju države. Predsjednik je emotivno proživljavao teške i delikatne odluke.

Koliko je utjecao na rad HNS-a?

– Lagao bih kada bih rekao da nije imao utjecaja. Držao je da je sport važna karika u predstavljanju Hrvatske. I rezultati su pokazali da je njegov utjecaj bio konstruktivan, no treba reći da zasluga za to pripada i prvom predsjedniku HNS-a dr. Mladenu Vedrišu.

Fama je da je sve Tuđman određivao, od sastava momčadi nadalje?

– Ma dajte. Predsjednik bi znao komentirati igrače, a to bi se onda, po sistemu pokvarenog telefona, tumačilo kao da sastavlja momčad.

Ćiro Blažević voli govoriti o svojoj bliskosti s Tuđmanom?

– Ćiro je bio vrlo blizak s predsjednikom, ali je momčad sastavljao po svome. Poslije poraza od Francuske u polufinalu SP-a u Parizu, predsjednik Tuđman došao je u svlačionicu i s nekoliko motivirajućih rečenica podigao ozračje i naboj za utakmicu za broncu. I pobijedili smo.

Tuđman nije otjerao Mikšu

Nedugo nakon Mikšina odlaska i vi ste digli sidro. I nakon toga dolazi Marković...

– Mikša nije otišao niti je Marković došao na inzistiranje predsjednika Tuđmana. No uvijek je bilo likova koji su mahali predsjednikovim mišljenjem i tako ostvarivali svoje ambicije. Pouzdano znam da Tuđman nije inicirao Mikšino smjenjivanje.

Je li onda već tinjao sukob između vas i Markovića?

– Sve je eskaliralo nakon 1999. i prvenstva Rijeke koje je završilo na dobro poznati način. Sukob možda vuče korijene od mog dolaska u Zagreb. On me doživljavao kao nekoga tko je blizak Ćiri. No, nisam bio ničiji, nego samo svoj.

Je li hrvatska liga danas regularna?

– Činjenica da su neki ključni ljudi u HNS-u i sudačkoj komisiji u pritvoru govori da stvari nisu čiste. Treba vidjeti što će pokazati istraga.

Je li Savez nakon 2000. mogao bolje organizirati natjecanje, da ljudi imaju u njega veće povjerenje?

– Morao je. Nije nevažno dođe li netko na utakmicu i osjeća se nakon nje prevarenim. To vraćanje povjerenja jako je važno jer takva situacija izaziva frustracije, a one pak izazivaju nerede. To je vrlo opasan lanac, a sve radi interesa nekoliko ljudi. Vraćanje je povjerenja najvažniji, ali i najteži posao.

Grabovac bez sumnje ima sve predispozicije za vodstvo saveza: dugogodišnje iskustvo, savršeno poznavanje problematike, organizacijske sposobnosti... Mnogi će reći da nam baš takav čovjek treba na čelu HNS-a. Sposoban i uspješan menadžer koji može sve složiti. Je li spreman uključiti se?

– Radim u Allianzu s vrhunskom ekipom menadžera i sigurno se neću angažirati u profesionalnom smislu u HNS-u. No, daleko od toga da nisam spreman pomoći. Ma moraju se uključiti svi oni koji iskustvom i znanjem mogu pomoći. Svi mi imamo dužnost aktivirati se. Ne volim ni de me svrstavaju u nečije timove ili grupe. Prestar sam i predugo u poslu da bih pripadao bilo kakvim lobijima ili skupinama i mislim da savezu u ovim teškim trenucima treba široka pomoć i podrška ljudi koji mogu i žele pomoći – od Bobana, Šukera, Šimića, Štimca i ostalih vatrenih, Ćire, Skoblara, Vedriša, Mikše... Svi sada moramo biti dio istog tima.

Kako biste vi riješili situaciju?

– Treba očuvati natjecanje i osigurati pripreme za reprezentaciju. Ali i rješavati stvari. Savez ne smije prati ruke i gledati mirno. Naravno da HNS ne mora davati novac klubovima. No, ne smije se proglasiti nenadležnim za zbivanja u nogometu. Predsjednik HNS-a apsolutno je odgovoran, to vidi svaki normalan čovjek. Ne može reći: to mene nije briga! Revidirati li ugovore ili nešto slično? Igrači bi se složili vjerojatno s tim, no sve se treba svesti u realne okvire. Možda bi bilo bolje da se to kontroliralo kad je bilo vrijeme, a ne da se sad gasi požar. Sad se ide u kompromise, a to nije dobro.

Amaterizacija?

– Ona je i te kako na sceni. Prosječan hrvatski igrač malo zarađuje. Pitanje je odgovornosti da se s igračima potpisuju ugovori koji se ne mogu poštovati. Moramo vratiti povjerenje, to je sada ključno. Pogledajte primjer hokejskoga kluba Medveščaka. Kod nas ne postoji tradicija tog sporta, a pogledajte efekt. Nitko ne razmišlja o sucima u toj njihovoj ligi, a i te kako mogu utjecati na rezultate.

Može li se ova situacija negativno odraziti na reprezentaciju?

– Ne vjerujem, pa Italija je bila svjetski prvak nakon afere u talijanskoj ligi. Ali je indikativno da je vrlo malo zanimanje za kupnju ulaznica za Europsko prvenstvo. To može biti posljedica ekonomske krize, no skijaški aranžmani baš nisu tako drastično pali pa to možemo tumačiti i time da ljudima više nije stalo do nogometa. Više ljudi trči na hokej nego na nogomet, a to bi sve nogometne djelatnike trebalo i te kako zabrinuti.