Do kuda može ići košarkaško poniranje nacije koja je nekoć bila velesila i koja je osvajala olimpijske (srebro), svjetske (bronca) i europske (bronca) medalje?
A zanimljivo je da su igrački osvajači tih odličja bili današnji čelni ljudi Hrvatskog košarkaškog saveza. I koliko god da su bili uspješni kao sportaši, to što rade kao dužnosnici na semaforu se baš i ne vidi.
Dakako, Stojko Vranković (predsjednik HKS-a) i Dino Rađa (šef Stručnog savjeta), i njima pridruženi glavni tajnik Joke Vranković, nisu krivi što Hrvatska nema razigravača koji je najviše europske razine. Jer, proizvodnja se događa u klubovima koji su toliko osiromašili da jako slabo plaćaju svoje sportske učitelje, one koji bi igrače trebali stvarati.
Nisu Stojko i Dino krivi što košarkaši sve mlađi odlaze "trbuhom za kruhom", neki čak iz osnovne škole. Nisu oni krivi što roditelji slijepo vjeruju menadžerima, ponekad i više nego sebi, pa u (pre)ranoj internacionalizaciji vide rješenje svojih egzistencijalnih problema.
Nisu ove igračke legende krive ni za to što su naši igrači, u posljednjoj minuti susreta s Finskom, promašili sedam od osam slobodnih bacanja. Ni za to što su nas Slovenci ispreskakali i ponizili ili pak što smo izgubili dobivenu utakmicu (126 sekundi prije kraja bilo je 78:70) protiv Finaca.
No, zato jesu odgovorni za sve što nam se za njihova mandata događalo jer to je jednostavno tako po načelu zapovjedne odgovornosti. Kako u politici tako u biznisu, ali i sportu. Oni su donosili odluke, oni su kreirali sportsku politiku Saveza, oni su birali izbornike, oni su odobravali njihove igračke izbore. A njihova je nevolja u tome što se u životu jednog sportskog saveza, kao i u biznisu prihodima, sve mjeri rezultatom i to seniorske reprezentacije, a njih nema.
Premda oni tome nisu kumovali, činjenica jest da smo u posljednjih pet godina ostali bez tri kluba. Biznismen Josip Stojanović ugasio je Jolly, KK Zagreb se ugasio i to je popraćeno šutke, a Emil Tedeschi preselio je Cedevitu u Ljubljanu zbog čega nikome u Savezu nije suza krenula. A po rubu ništavnosti upravo hoda Cibona, tvornica reprezentativaca.
U Stojkovu, Rađinu i Jokinu mandatu, dogodilo se da se nismo uspjeli kvalificirati na Olimpijske igre i plasirati na dva Svjetska prvenstva, što podrazumijeva da nas neće biti ni na sljedećim OI u Parizu. Štoviše, spustili smo se na nikad nižu razinu za Hrvatsku i morat ćemo igrati kvalifikacije za kvalifikacije za Eurobasket.
S druge strane, ponajviše zahvaljujući Vrankovićima, Savez se financijski konsolidirao i to je za pohvalu, no koliko vam zapravo vrijedi "bogat" Savez ako je siromaštvo rezultata. A oni su doista siromašni, kako na reprezentativnoj tako i na klupskoj razini.
A do njih je došlo, dijelom, i zbog jedne nepopustljivosti, a to je ona Rađina. A on inzistira na tome da Hrvatska ne smije dovoditi stranog razigravača, makar to bilo i po cijenu neodlazaka na velika natjecanja. Pohvalna je to samoodređenost no ona je, moguće, ipak dovela do štete po imidž tog sporta. Kako percepcijske tako i marketinške jer da se Hrvatska, uz pomoć nekog uvezenog "playa", plasirala na SP 2019. i OI 2021. o košarci bi se daleko više govorilo i pisalo no što će bez nastupa reprezentacije na najvećim natjecanjima. A onda bi i neki klinci, koji se možda dvoume kojim loptačkim sportom se baviti, izabrali košarku.
Kada se saznalo da smo moguća kolateralna žrtva sukoba (inaćenja oko kalendara) Fibe i Eurolige, to je trebalo okarakterizirati kriznom situacijom i HKS-u je bio potreban krizni menadžment. A taj "krizni menadžment" procijenio bi je li šteta veća od koristi i po pitanju angažiranja stranca na mjestu razigravača. On bi razlučio što nam dovođenje stranca oduzima i koliko s njim, potencijalno, dobivamo. Uostalom, zacijelo bi i samo pojavljivanje na velikim natjecanjima donijelo Savezu neke bonuse u očima sponzora.
A mnogi će reći da je to očito da bismo s nekim razigravačem euroligaškog ranga bili barem 10 posto bolja reprezentacija jer bi isti oplemenio ostatak sastava. Pa makar i kao "prijemosnica" na samo jednom velikom natjecanju. Uostalom, kakvi su sve tipovi upitnog morala s debelim dosjeima, doduše ilegalno, dobivali hrvatske putovnice onda stvarno ne bi trebao biti problem da se dvije-tri putovnice dodijele, primjerice, bekovima iz "prijateljske" Amerike od koje kupujemo oružje pa zašto ne bismo i košarkaše.
Nakon svega, voljeli bismo kada bi nam bilo elaborirano zašto imamo toliki otpor prema strancima. I jesmo li spremni čekati da sinovi poznatih košarkaša (Ukić, Garma, Jurić), vrlo talentirani osmoškolci, postanu seniori koji bi (možda) mogli biti vrsni bekovi. A ovog časa nama ne samo da nedostaje razigravač visoke klase nego, u istom kvalitativnom rangu, nemamo ni dvojku jaku na lopti.
Doduše, nije bilo teško zaključiti da bismo pobjedom nad Finskom samo "kupili vrijeme" i da bi problem ostao isti. Jer, s dvije prenesene pobjede u drugi krug imali bismo mizerne izglede za odlazak na mundijal, a ovo nas možda prisili da se "resetiramo" i krenemo ispočetka. Budemo li to znali.
U tom kontekstu, u svom zajedljivom stilu, na svom Twitter profilu javio se bivši izbornik Aco Petrović, čovjek koji je trenerski osvojio posljednju medalju na velikom natjecanju (europsku broncu 1995.) i posljednji zapažen plasman (peto mjesto na Olimpijskim igrama).
– Vidim da postoji konsenzus oko Rađina odlaska. Mislim da treba ostati i kao pravi predsjednik Stručnog savjeta biti vođa puta na pretkvalifikacijama po Gibraltaru, San Marinu i Luksemburgu ili kamo nas već ždrijeb odnese?
Htio je Aco reći da bi Rađa trebao biti maksimalno posvećen svojoj dužnosti predsjednika Stručnog savjeta. A posvećenost igrača reprezentaciji tema je za sebe, a kakva li je ona, najbolje ćemo vidjeti u kolovozu, kada vidimo tko će se odazvati izborniku Mulaomeroviću za pretkvalifikacijske utakmice, a potom i za nastup na Eurobasketu. A bojimo se da bi se tada Mula mogao ponovo uvjeriti u kakvu je kašetu brokava upao. Ili je to, možda, prilika za novi početak?
Nitko prati reprezentaciju, a posebice ne bivši košarkaši, ne miri se sa situacijom da je Hrvatska, praktički, ispala u treći europski razred. Pogađa to i hrvatskog trenerskog počasnika u Kući slavnih Mirka Novosela:
– Kod nas se talenti pojavljuju već 50 godina, a tako će biti i dalje, i mi moramo napraviti novi sustav rada s njima. Neću nikog prozivati, no potrebni su nam energični potezi. Savez se ne smije miriti s ovom situacijom.
I kad smo kod saveza - koja je strategija, plan, očekivanja ... Kada su Stojko, Rađa i Joke zadali neke ciljeve pa ako se ne ostvare idemo svi doma? Kolike godine su oni na čelu saveza a da zapravo ništa nisu napravili! Ja sam u tih 6 godina jedino upamtio potez da je reprezentacija otišla igrati ljetnu ligu u Ameriku protiv NBA rezervista i odabrali su će naši klubovi natjecanju igrati (to je onaj sukob sa ULEB-om pa imaš dvije opcije sada kao - mada oa druga opcija je nama nedostupna ionako jer je to elitni klub koji npr. nije prošao u nogometi, ali eto je u košarci). Dakle koja je strategija, plan, očekivanja - koji su ciljevi pa da možemo podvući crtu i reći nismo ili jesmo uspjeli dragi Stojko, Joke i Dino??? Ili ćemo onako laprdati još godinama bez veze jer nemaju drugoga posla, a nema ih tko smijeniti???