Jake policijske snage okružile su splitsku zračnu luku. Neupućeni bi pomislio da je, s obzirom na hrvatsku stvarnost, nekakvo privođenje.

- Došli smo zbog Blanke, otkako se ono zbilo s Hajdukom kada su došli poslije Uniree pušemo i na hladno – otkrili su nam u zračnoj luci.
 
No, nisu bili potrebni toliki silni policajci, bilo je dovoljno pet krasnih graničnih policajki koje su se posložile u špalir za doček najbolje svjetske atletičarke Blanke Vlašić. Nije bilo tisuća navijača, došlo je stotinjak onih koje je Blanka naučila na uspjehe. Njene “prije”, obitelj, predstavnici Grada...

Nije bilo gradonačelnika Željka Keruma, neoprostiv je to gaf. Što Blanka treba uraditi da je gradonačelnik dočeka, valjda da postane najbolja atletičarka u svemiru. Poslao je svoju zamjenicu Anđelku Viskovića koja je bila i u Monte Carlu. Jadna žena nije se propisno ni odmorila od zbivanja u Monte Carlu, a morala je nešto prije ponoći u zračnu luku čekati Blanku.

- Ovu čast je prepustio meni, jer sam cijelo vrijeme bila s Blankom – neuspješno je Viskovićeva pravdala Keruma.

No, pustimo Keruma, njegov nedolazak više govori o njemu samom. A Blanka je sjajila. Klapa Iskon dočekala ju je Gibbonijevom pjesmom “Nepobjediva”. Zapjevala je s njima, bacila se mami Veneri u zagrljaj, pa tati Jošku, braći Nikoli i Luki.
   
- A gdje je Marin – pitala je zabrinuto pogledom tražeći najstarijeg brata.

Kad ga je ugledala nije mogla, a da ne prokomentira.
 
- Kakvog zgodnog brata imam.

Njene, kako ih naziva, “prije” dočekale su je pjenušcom. Nazdravila je s njima. I šapnula im u uho.

- Bukete ćemo poslije podijeliti.
 
Iskonovci su zapjevali još jednu Gibinu. “Mi smo prvaci” izmamile su suze na lice Joška Vlašića. A onda je Blanka krenula s pričom. Bila je briljantna kao rijetko kada.

- Svaka čast Monte Carlu i luksuzu, ali najljepše je doći doma. Imala sam pogled na more, ali naše je ljepše. Haljine su, koliko god su lijepe, u torbi i svih onih deset metara materijala ostavit ću na miru. Vraćam se svakodnevnim poslovima, bilo je lijepo biti Pepeljuga na jedan dan, ali najviše me veseli što me čeka moj normalni dan i što se vraćam treninzima – rekla je Blanka.

Još jednom je ponovila da je nagradu posvetila ocu. A njemu su još jednom zasuzile oči. Opalio je Joško jedan govor za koji se nije pripremao.
 
- Iznenadilo me sve ovo, treća sreća. Nakon nagrada dobio sam toliko poruka, čestitki... Puno pozitivne energije. Blanka je dočekala svoju pravdu. Teško se suprostaviti jednoj Amerikanki, Blanka dolazi iz zemlje s 4,5 milijuna stanovnika, a Amerika ima 180 miijuna. Kad je Blanka ovo dobila, onda to stvarno vrijedi – kazao je Joško uz dodatak da Blanku u 7.45 čeka na treningu.

Blanka je prevrtila film iz sezone. Najdraži skok?

- Dvojim između 201 i 203 iz Barcelone, te 205 iz Splita. Barcelona konkurira Poljudu samo zbog toga što je bilo veliko natjecanje. Eto, neka ostanu ta tri momenta – rekla je Blanka.

Otkrila je ekskluzivu. Trofej iz Monte Carla stajao je bez pločice.
 
- Ispala je pločica s imenom, ne možemo je naći, pa će raditi novu. Nisu se baš potrudili zalijepiti je kako treba – smijala se Blanka.

Stigla je i torta s natpisom Mount Blanka 2010. Opet taj svjetski rekord. Ali, nije pričala o Konstadinovoj. Pogled je bio uperen prema torti.

- Kad prestanem skakati naručit ću najveću tortu da je mogu jesti, da nadoknadim sve ovo što me mami, za sva ova iskušenja. Uvijek mi ih nose u nezgodno vrijeme, kad ne mogu jesti – kazala je Blanka i otišla kući.

Ujutro je trening. Koji neće propustiti. Zbog toga i je najbolja na svijetu...