Došli su do Grada Svjetlosti, namočili ruke u hladnu Senu, ali se na Eiffelov toranj nisu uspeli. Malo, tako je malo nedostajalo za potpunu sreću i parišku euforiju, no ne može im se ništa prigovoriti. Hrvatski su rukometaši na SP-u dali sve od sebe, međutim, ponekad ni to nije dovoljno, jer s druge strane postoji suparnik kojeg se također nešto pita...
Nakon svega, ostao je pozitivan dojam. Hrvatska je potvrdila da joj je mjesto u svjetskom vrhu i kad bismo i u drugim granama bili tako uspješni kao u, primjerice, nogometu, rukometu, tenisu..., ovo bi doista bila zemlja blagostanja. Ovako, ostaje nam tek da se dičimo igrama, koje nam uljepšavaju nesposobnim politikantstvom zagađenu svakodnevicu.
Navikli su nas rukometaši da sredinu siječnja rezerviramo za njih, svake nam godine u ovo vrijeme ulaze u srca na velikim natjecanjima. I stvaraju zajedništvo i euforiju kod maloga čovjeka, pomažu mu da nekako i psihički preživi najgori i najdulji mjesec u godini, mjesec u kojem stiže grubo buđenje iz blagdanskoga sna.
Opet se utakmice gledalo u kafićima (za trgove je ipak bilo prehladno), opet je Hrvatska disala jednim plućima, crveno-bijeli kvadratići krasili su prozore stanova. I to je ono čemu se najviše veselimo – unatoč nepotrebnim i glupim podjelama (poglavito za dnevnopolitičke potrebe!), kad je najpotrebnije, onda smo svi skupa, ispod jedne zastave! Jednom nas ujedine nogometaši, drugi put rukometaši, treći put tenisači... Još ćemo se dosta puta radovati s ovim našim dečkima, s rukometnim naraštajem koji će neprijeporno obilježiti dolazeće godine. I vratit će se negdje taj Horvatov sedmerac, sport je takav, baš kao i život, negdje ti uzme, drugdje ti da... Ovi talentirani mladići sigurno nisu dosegli svoj maksimum, kvalitativni igrački i rezultatski pomak trebao bi doći, uz ostale potankosti koje treba doraditi, s ozbiljnim trenerom i izbornikom. I kad se sve posloži kako treba, onda će opet zasjati i toliko željeno zlato na njihovim grudima.
