Trebao je to biti trijumf slovenske politike. Predsjednik vlade moćne Rusije Dmitrij Medvedev “izabrao” je Sloveniju za prvi posjet nekoj zemlji Europske unije od kada je Zapad uveo sankcije Vladimiru Putinu zbog aneksije Krima i rata u Ukrajini. Ali neiskusni slovenski premijer dr. Miro Cerar nije bio nimalo raspoložen. Zajednički nastup državnika pokvarila je afera “Pirangate” koja je izbila samo nekoliko dana prije pompoznog dolaska ruskog premijera u najzapadniju slavensku zemlju.
Ova crtica iz slovenske metropole odlično oslikava situaciju u kojoj se danas, gotovo četvrt stoljeća od neovisnosti, nalazi zemlja koja je dugo vremena bila najveći dobitnik tranzicije. Cerarova će vlada ostati upamćena po tome što je upravo u njezinu mandatu Slovenija svedena na pravu mjeru. Sve do sada njezin politički i međunarodni utjecaj, koji se najčešće manifestirao podcjenjivačkim odnosom prema “balkanskim susjedima”, znatno je prelazio njezinu veličinu i gospodarsku snagu.
Kao što se Grčka na jugu Balkana kočoperila, pokazalo se, bez stvarnog pokrića, tako je Slovenija, ugodno se smjestivši na sunčanoj strani Alpa, bezočno koristila geopolitičku poziciju. Bez problema je izišla iz Jugoslavije, dok je procedura za članstvo u EU i NATO bila više formalna nego stvarna prepreka. Slovenija je nakon toga sve zemlje “južno od Kupe” tretirala više kao koloniju za svoje proizvode, a manje kao partnere. Liječila je komplekse tako što su njezini političari dolazili na “Balkan” i svisoka “pričali bajke” o demokraciji.
Svoju sitničavost i nezrelost najviše su pokazali kada je Hrvatska trebala ući u Europu. Počeli su ići na živce ostatku EU koji nikako nije mogla prihvatit da Slovenija tako bezočno koristi svoju poziciju za sebične interese. Sve slovenske vlade pokušavale su prisvojiti Piranski zaljev, a osebujni Joško Joras nikada ne bi postao važna javna figura bez podrške tamošnjih vlasti. Hrvatska je morala prihvatiti i arbitražu jer je Slovenija blokirala naš ulazak u EU.
Slovenci su se toliko uživjeli u svoju ulogu da su zaboravili na svoju veličinu i interese strateških saveznika. Počeli su solirati u vanjskoj politici na najosjetljivijim točkama. Malo je poznato da je slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec, koji je očito mozak cijele operacija nezakonitog lobiranja, bio jedan od samo trojice ministra iz EU koji se odazvao Putinovoj proslavi Dana pobjede u Moskvi. A to su stvari koje Amerikanci ne opraštaju.
Stoga posve sigurno neće pustiti suzu što se ministar Erjavec i premijer Cerar nisu do kraja mogli posvetiti uglednom gostu iz Rusije.Prije bih rekao da uživaju u takvom raspletu događaja. Za razliku od Slovenije, Hrvatska nema problema sa saveznicima. Barem do sada nikada nije stavila svoje sebične interese ispred geostrateških naputaka koji dolaze iz Amerike i Njemačke. Hrvatska bi također imala koristi od ruskog Južnog toka ili od prodaje Ine nekoj velikoj ruskoj kompaniji, ali to nakon “savjetovanja” s Amerikancima nije ni pomislila učiniti. Oslobađanje Ante Gotovine u Haagu vjerojatno se nikad se ne bi dogodilo da se Hrvatska nije posve prilagodila američkim strateškim interesima na ovim prostorima. U politici uvijek moraš nešto dati da bi nešto dobio. Hrvatskim političarima može se zamjeriti što nisu i u gospodarskom smislu “materijalizirali” strateško savezništvo s Amerikom i EU. Zapad naše savezništvo smatra posve normalnim pa nikada ne “plaća” za našu lojalnost onoliko koliko je spreman platiti Grčkoj ili Srbiji.
Slovenci su ruski trojanski konj u Europi. To Ameri jako dobro znaju. Mislim da će se Slovencima ispuniti američko obećanje: Osjetiti ćete gnjev Washingtona!