Vukovarac Ilija Dominković (1973.), koji je nekada živio u Soljanima, jedan je od onih razočaranih branitelja koji nisu uspjeli ostvariti ništa od zajamčenih prava.
732 dana bojišnice
Pokazujući brojnu dokumentaciju Dominković kaže kako se u Domovinski rat uključio kao maloljetan kao i da je na prvim bojišnicama proveo puna 732 dana.
Sve to dovelo je da mu je zdravlje teško narušeni te da ima niz dijagnoza radi kojih je više puta ležao u bolničkim odjelima ili u dnevnoj bolnici.
– Poslije svega mogu reći da se osjećam napušten, ponižen i šikaniran, a mislim da to poslije svega što sam dao za državu nisam zaslužio. Ne tražim ništa posebno nego samo da me netko sasluša i pregleda sve moje dokumente.
Spreman sam i na poligraf ako treba da ne ispadne da bilo što lažem, kaže Ilija Dominković.Pokazuje i niz nelogičnosti vezano za njega pa tako i onu da mu se ne priznaje oštećenje 30-postotnog oštećenja sluha na oba uha iako ima više liječničkih nalaza. Kažu i da mu se zdravstveno stanje popravlja dok on ima probleme s kralježnicom, tlakom, srcem, disanjem, jetrom…
Neće ga ni saslušati
Radio je nakon rata 14 godina kao zaštitar ali od kada mu je pozlilo liječnicu mu zabranili povratak na posao.
Trenutno dobiva nešto više od 1300 kuna mjesečno što mu, kako kaže, nije dovoljno za lijekove i režije. Uz to ima i dugovanja pa mu prijeti i deložacija.
– Kažu mi da sam datumski zakasnio da bih mogao ostvariti nekakva svoja prava. Međutim, ja ih pitam pa jesu li važniji nekakvi datumi ili istina jednoga maloga čovjeka.
Izgleda da je bolje da sam i ja, kao neki, početkom rata otišao za Njemačku i vratio se kada rat završi. Danas bih imao mirovinu, a i sačuvano zdravlje. Ovako nemam ništa. Nemam niti tu mogućnost da me netko sasluša pa mi je jedino preostalo da sa svojom pričom izađem u javnost, kaže Dominković.
>>Proizvode ovih branitelja traži i kneževski dvor u Monaku!
Moja priča je slična. Proveo sam u borbenom sektoru oko 2 mjeseca manje (7 GBR PUME), s obzirom na mjesta gdje smo ratovali vladala je i mišja groznica od koje najčešće stradavaju bubrezi (meni se suše obadva). Na vrijeme samam podnio zahtjev za status HRVI. Obrazloženje na komisiji je bilo da sam kao malo dijete prebolio šarlah, i da je sušenje bubrega posljedica te bolesti odnosno da sam bolestan na bubrege od djetinjstva i da bolest ne mogu povezati sa ratom. Prije odlaska u HV prošao sam kompletni liječnički pregled. Da sam bolestan od djetinjstva to bi se vidjelo na svakom laboratorijskom pregledu krvi i urina i nebi prošao liječnički. Nakon žalbe upravnom sudu, dobio sam riješenje da je žalba neosnovana i da više nemam pravo žalbe na to riješenje. Očito sam u postupku pogriješio jer nisam nikome ponudio mito.