Znate li još nekoga tko je sa skoro 95 godina života napunio Tvornicu, Vintage Industrial Bar, a prije toga i Močvaru? I da mu na koncerte redovito dolazi mlađa, šmekerska publika sklona inventivnoj zabavi i pravom retro-swingu, s bogatim naslagama duhovitih monologa s pozornice? Stjepan Jimmy Stanić 29. siječnja proslavio je 95. rođendan, a ovom prilikom treba dodati i da je Willie Nelson, koji je još uvijek aktivan i godišnje objavi bar jedna album, četiri godine mlađi od njega.
Sudeći prema fizičkoj izdržljivosti Jože Manolića - a Jimmy Stanić oduvijek je bio u boljem duhovnom okruženju od njega - mogao bi ovako nastaviti nastupati još barem deset idućih godina. Prije nekoliko godina pisao sam da su Stjepan Jimmy Stanić i Drago Diklić počeli raditi prije Boba Dylana, prije Paula McCartneyja i Beatlesa, prije Rolling Stonesa i svih onih koje mediji slave kao najtrajnije zvijezde glazbenog neba. Pa se ta tvrdnja nekoliko puta ponovila u domaćem medijskom prostoru s naslovima tipa "popeo se na pozornicu prije Beatlesa i Stonesa", što je i dobro. Jer, trebamo biti svjesni da su neki prvotimci domaće estrade, koji na početku karijere u uvjetima uštogljene domaće scene pedesetih i šezdesetih nisu nimalo djelovali kao pobjednici na kraju utrke, danas pokazuju izdržljivost kakva je kolege davno napustila.
Doduše, Drago Diklić, Gabi Novak ili Tereza Kesovija i Radojka Šverko pokazuju se uspješno otpornima na protok godina, ali je neosporno da Stjepan Jimmy Stanić svojim swing-cabaretom u društvu Marija Igreca, Jure Vrandečića i Hrvoja Gallera proizvodi program koji je češće na sceni i ima jaču poveznicu s mlađom publikom. Ukratko, Jimmy Stanić postao je kult, a pomalo smo svjesni i o koliko se značajnoj kulturnoj figuri radi; čovjeku koji je jazz-swing predstavio kao atraktivnu nišu, a svoj neuobičajeni showmanski pristup doveo do razine samostojeće i sasvim prepoznatljive scenske atrakcije.
Ta karijera Stjepana Jimmy Stanića sa 95 godina života, koje je proslavio prije nekoliko tjedana, smješta ga na poziciju najstarijeg i najtrajnijeg aktivnog glazbenika u svijetu. Kod njega zaista ne primjećujete znakove posustajanja, pa niti na koncertnim nastupima na koje mu redovito dolazi mlađa publika i puni dvorane, željna čuti kultnu figura domaće scene koja je ironijom i duhovitošću uvijek bila korak ispred i uvijek kontra uvriježenih pravila postanka i opstanka na domaćoj sceni.
Sa Scharf Triom, u kojem su ranije bili prvoklasni domaći svirači Mario Igrec, Mladen Baraković-Lima i Dula Njikoš, i sa suprugom Barbarom Trohar izvodio je svoj naširoko poznati "Jimmy Cabaret", program koji je, i zbog nadaleko znane Stanićeve vokacije "ozbiljnog zabavljača", predstavljao kultni domaći spoj scensko-glazbenog "udara" na sva čula. Kad sam ga zadnji put gledao u Močvari, Zoran Predin je od mene tražio kontakt da se upozna s čovjekom za čiju je duhovitost znao od mladih dana i dosta sličnoga uključio u svoj nastup.
A to je samo jedan dio aktivnosti Jimmyja Stanića, inače i jazz kontrabasista koji je sa Scharf Club Swing Qiuntetom nastupao i na jazz koncertima.
"Sve što je glazba je zabavno", rekao mi je svojevremeno Stanić i nastavio objašnjavati: "Ali sad ne sviramo ekstremni jazz, sviramo starinski jazz, ragtime, dixieland, swing. Tak' da je to prihvaćeno od publike, jer je slično kao polka, veselo. I onda to isprobavamo, 'viš', ovo je dobro'. I tako napravio cijeli program." Taj program i danas je urnebesno zabavan, a kad pogledate Stanića na pozornici s par metara daljine, s duhovitim monolozima između pjesama, dali biste mu barem trećinu godina manje. Koji put su iz zezanja znali najavljivati koncerte kao Jimmy i Sexy Boysi, ali Stanić mi je u intervjuu govorio, "to su isti dečki, nema seksa, molim vas, nemojte to napisati".
Njegovi nastupi kao integralni dio uključuju i poznati stand up, u kojem publika između pjesama čuje sve one priče i komentare koje ga čine prvoklasnim performerom, jednim od onih koji je pravila show-businessa sa zapada među prvima prenosio na domaći teren. Dobitnik Porina za životno djelo, još i danas to radi atraktivnije od trostruko mlađih, zbog čega mu dvorane i jesu pune. Nagrade nije dobivao nikada, čak niti one festivalske, pa mu je ova za životno djelo došla kao sveobuhvatna potvrda nedvojbenih zasluga. Na pitanje otkud mu volja za sve to, prije nekoliko godina mi je odgovorio; "A čujete, ja tu ne mogu ništa pomoći, ja kad čujem sebe kak' pjevam, onda mi to daje elana i volju. Jer kad čujem neke druge tam' kak' pjevaju, onda potonem. Pa mi to daje impulsa da malo pokažem kako to treba raditi."
Na opasku da je odavno prenio talk-show/stand up format kod nas, rekao mi je: "Čujete, to je tak ispalo kad sam počeo raditi. Bila je neka priredba, bilo je još pet, šest kolega koji su pjevali, a vidio sam da je publika počela drijemati. Onda sam ispričao par viceva i svi su se probudili, počeli se veseliti. Jer, pazite, veselje je važno. Na bilo koji način, veselje je najvažnije. Pa sam tako i nastavio, na svakom nastupu volim publiku malo razgaliti, da se dobro osjećamo."
Pripadao je skupini "čudnih" glazbenika koji nisu imali videospotova, niti nagrada, dok nije dobio Porina za životno djelo. Prije nekoliko godina za program CMC televizije s Barbarom ekspresno je snimio nekoliko pjesma u njihovom televizijskom studiju, da ima bar par video snimaka. Kasnije su mi iz Croatia Recordsa rekli da uopće nije htio probati, sve je snimio iz prve. "Čujte, to smo mi već sve svirali i znamo to", komentirao mi je kasnije, "kaj bi trebali probati?.
Ako ste nedavno na Netflixu gledali zadnju sezonu sjajne njemačke serije "Babylon Berlin" o Berlinu između dva rata, vjerojatno ste zamijetili i glazbenu podlogu čiji je kurator bio Bryan Ferry, član Roxy Music. Upravo je to razdoblje i taj ugođaj prijeratnog i poslijeratnog jazza bitno odredio karijeru Jimmyja Stanića koji je od početka zastupao stav da je potpuni scenski paket važniji od sjajnog pjevanja ili (samo) sviranja kontrabasa.
Prije par godina dvoje domaćih bardova objavili su povratničke albume, Drago Diklić "Zagreb je najljepši grad (Live at Lisinski)", a Stjepan Jimmy Stanić album znakovitog naziva "91+". I jedan i drugi predstavljali su ne samo trijumf izdržljivosti u maratonu po domaćoj estradi, nego i podsjećali na neke svijetle tradicije domaće scene.
Obojica su karijere započeli pod utjecajem američkog jazza, koji je pedesetih godina 20. stoljeća bilo još teže promovirati nego danas. Upravo su ti nedavni koncerti obojice pokazali da prvaci scenskog zanata ne zaboravljaju ono što su davno naučili i da pred rasprodanim auditorijima još uvijek drže "komandu" u svojim rukama, tj. glasovima. Jednom prilikom mi je Diklić na konstataciju da je prve snimke napravio 1956. i da je bio sklon country and western zvuku i jazzu odgovorio: "U to vrijeme Jimmy Stanić i ja, pa i Ivo Robić, iako su oni stariji od mene, bili smo pod utjecajem američke glazbe, ali i talijanske. Zapravo, bilo koje dobre glazbe. Dakako, u to vrijeme Amerika je bila nedostižan pojam pa su i tamošnji utjecaji bili najveći." Bilo je to sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća.
Njih dvojica po godinama staža na sceni, kao i godinama života, najtrajniji su aktivni glazbenici ne samo u domaćim, nego i svjetskim razmjerima. Još važnije, radili su u domaćim uvjetima čestih pomrčina, na estradi na kojoj su zvijezde padale brže nego su se rađale i s problemima kakvih nije bilo na uređenijoj svjetskoj sceni. I mada su još uvijek aktivni, kladio bih se da većina ljudi zna više detalja o Dylanu, McCartneyju i Stonesima, nego o Staniću, a i mediji su nekako naklonjeniji strancima.
No, ono što je najzanimljivije, činjenica je da na Stanićeve koncerte dolazi publika u dvadesetim godinama, tri puta mlađa od njega, čije reakcije na njegov program, svirku, pjevanje i konferanse uživo potvrđuju da je Jimmy vječni mladić, u skladu čak i s današnjom mlađarijom koja u njega gleda s istim poštovanjem i zanimanjem kao i publika u Lisinskome kad je navratio John Cleese iz Monty Pythona.
I, nota bene, znaju sve njegove hitove, a duhovite monologe između pjesama doživljavaju kao News Bar. Takav je "Jimmy kabare", kultni program oduvijek "ozbiljnog zabavljača" Stanića. Stoga je osim susreta uživo preporučljivo poslušati i taj zadnji album "91+" snimljen s dirigentom i aranžerom Josipom Cvitanovićem, na kojem je i obrada starog singla "Prolazi sve" iz 1966., ali i "Jutro će promijeniti sve", "Moja kobila Suzy" i "Dimnjačar", te znakovita "Dok sem bil ja dečko mlad". To što i sa 91+ uspijeva ostaviti isti mladenački dojam između zafrkancije i klupskog swinga, samo je dokaz da godine, barem kod nekih, zaista nisu važne.
Jimmy legendo! Zivo preko manolica!