Nakon njezina posla, oko pola sedam dogovorili smo se susresti na kavi u hotelu u centru hrvatske metropole. – Dobar dan, vi izgledate kao da tek sada idete na posao – govorim popularnoj HRT-ovoj novinarki Tončici Čeljuski. – "Pofriškala" sam se, ali hvala – uzvraća mi jedna od omiljenih televizijskih voditeljica koja je poput prave dive, u svom filmu, pozirala fotografu. – Uvijek mi je draže biti u ulozi novinara, ali isto tako volim ispoštovati kolege i izići im u susret svojom pričom – simpatično kaže Baškovođanka koja je posljednjih sedam sezona posvećena isključivo talk showu "U svom filmu". Preko malih ekrana ostavlja dojam odmjerene, pomalo hladne, ali inteligentne žene kojoj je popularnost osim lijepih trenutaka donijela i one koje, kako kaže - manje voli. Interes o njezinu privatnom životu, razvodu, bivšem suprugu, bivšim ljubavima, kćerima i unucima...
Na ekranima HRT-a odnedavno se emitira sedma sezona vašeg talk showa "U svom filmu". Kako se i koliko dugo pripremate za intervju i emisiju?
Emisija "U svom filmu" koncipirana je tako da portretira svakog sugovornika, pokušavam prikazati sve njegove vrijednosti, otkriti svjetonazore te se osvrnuti na njegovu karijeru. Svakako emisija traži određenu pripremu, a HRT-ova arhiva iznimno je bogata pa je jednostavnije istražiti sve goste. Pogotovo u današnje vrijeme kada je sve dostupno na internetu, a prisutna je i umjetna inteligencija. Naravno, uvijek želim 'izvući' maksimum iz gosta, a opet da to bude zanimljivo našim gledateljima. Izazov mi je intervjuirati različite ljude, a pogotovo anonimne koji su postigli veliki uspjeh.
Kada uzmete u obzir sve te intervjue, na koji ste najponosniji?
Svi ljudi koje sam dosad intervjuirala zanimljivi su i svi imaju neki "svoj film", ali novinaru su uvijek najdraži oni do kojih je teško doći te se vrlo rijetko javno eksponiraju. Aleksander Čeferin, predsjednik Uefe, došao je u emisiju baš onda kad je bio top-tema, a to je bio intervju koji bi svaki urednik poželio. Tomislav Mihaljević jedan je od najuspješnijih ljudi u svjetskom zdravstvenom biznisu, a vodi bolnicu u kojoj radi čak 60 tisuća ljudi. Znanstvenik Igor Rudan još dok je bio nepoznat široj javnosti, gostovao je u emisiji već u prvoj sezoni. Zanimljivi su bili intervjui sa Zlatkom Dalićem koji je odmah nakon emisije otputovao na Svjetsko nogometno prvenstvo u Katar. Oduševio me i Zdravko Čolić, koji je veliki džentlmen i gospodin. Od svih intervjua, meni je osobno bio najdraži intervju s Il Volo, talijanskom glazbenom grupom. Njihova sam velika obožavateljica još od 2015., a prijateljice i ja išle smo na njihove koncerte u Budimpeštu i Italiju prije nego što su nastupili i u Hrvatskoj. Sada imam želju intervjuirati Damiana Davida iz grupe Maneskin.
A kako podnosite kada vas netko odbije?
"Ne" je za mene "ne" i neki se ljudi jednostavno ne vole javno eksponirati. Imaju svoju priču, zanimljivi su, ali više vole tu anonimnost. Međutim, kada vidim da je netko na klackalici, odnosno da je neodlučan, onda tu osobu pokušavam ohrabriti da mi dopusti ispričati njegovu priču kroz intervju.
Imate li možda želju okušati se i u nekim drugim televizijskim formatima, kao što je npr. show "Zvijezde pjevaju"?
Imala sam već tu ponudu, ali ja više volim kad netko drugi pjeva. Volim glazbu, a sebe ne bih voljela izlagati takvom stresu zato što, nažalost, ne pjevam kako bih htjela. Nisam dovoljno hrabra, a i nemam najbolji glas za pjevanje. Bolje je za mene da samo govorim...
Za vas pišu, citiram: "Lijepa plavuša koja se novinarstvom počela baviti na Radiju 101, a na HTV-u je prošla sve korake. Od izvještavanja s tržnice do fotelje središnjeg Dnevnika." Je li vaš novinarski put bio trnovit?
Sad, kad se malo bolje osvrnem, moj put je bio baš onakav kakav je trebao biti. Došla sam na audiciju na zagrebačkom Velesajmu kada se pokretao treći program i od dvije tisuće prijava, izabrali su nas četrdesetak. Prošla sam sve daljnje testove, a sjećam se i pitanja: "Kako se zovu brda koja okružuju Rim?" Naravno, bila sam friška s faksa, sve sam znala, a to je bilo 1993. godine. Prvo snimanje kolega Željko Vela i ja za emisiju "Zagrebačka panorama", tema o zagrebačkim javnim toaletima. Nije bilo nikakvog glamura, ali je bilo važno raditi na televiziji. Mene je tada najviše zanimalo gospodarstvo i biznis, a nakon petnaest godina rada na terenu, počela sam voditi Dnevnik. Moj prvi šef bio je Đuro Tomljenović, bio je izvanredan kreativac i nama mladim ljudima dao je velike prilike. Mogu reći da je definitivno kruna televizijskog novinarstva voditi Dnevnik. Ostala sam dugo u informativnom programu, vodila sam i večernje vijesti, a tada smo pokretali i četvrti program HRT-a. S vremenom sam shvatila da mi je dosta stresa i negativnih vijesti koje uglavnom dominiraju u informativnim emisijama, a ja sam upoznavala ljude sa zanimljivim životnim pričama za koje nije bilo mjesta u takvom programu. Bilo mi je dosta takvih tema i glavnom uredniku predložila sam talk show "U svom filmu". Ljudi koje snimam uglavnom su kreativci, pozitivni, imaju inspirativne priče. I u svom su filmu.
Vama su onda najdraži oni koji su "u svom filmu"...
Mogu reći da jesu, jer autentičnost smatram velikom vrlinom. Biti svoj i živjeti ono što je tvoj potencijal, to je uvijek dobar recept. A pri tome raditi velike stvari za zajednicu i druge. Mnogo sam naučila kroz te razgovore, nadam se da su i gledatelji profitirali.
Je li bilo teško u vrijeme dok ste vodili Dnevnik i večernje vijesti brinuti se o kćerima Anuški i Tihani?
Moja djeca išla su u vrtić, čuvala ih je i moja pokojna majka, a imala sam i jednu tetu čuvalicu koja je po potrebi dolazila k nama. Nije mi bilo lako, a moralo se i žrtvovati vrijeme. Mislim da nije realno očekivati da žene budu besprijekorne u svemu što rade, a kod mene stvari nisu mogle funkcionirati bez dodatne pomoći. Svaka čast ženama koje mogu sve uspješno balansirati, osobno ne vjerujem da je savršenstvo moguće. Znala sam kući jako kasno dolaziti nakon posla, od jutra pa sve do jedanaest navečer bila bi u redakciji, a moje su kćeri sigurno na neki način bile zakinute. Kad bih završila s poslom, došla bih kući, a one bi tada već spavale. Bilo je i takvih dana kada bismo se jedva vidjele. To je cijena karijere, da privatno često bude zakinuto. Međutim, imamo odličan odnos, a i danas se čujemo i po nekoliko puta dnevno. Nedavno sam se žalila svojem prijatelju koji je inače psihijatar da me kćeri zovu po pet ili šest puta dnevno, dijele sve sa mnom i pitala sam ga dokad će to tako biti. On mi je rekao da možda sada nadoknađuju ono što im je nedostajalo u djetinjstvu. Tako da – kad si mama i zaposlena žena – uvijek pogriješiš ili u jednoj ili u drugoj ulozi.
S obzirom na to da ste novinarka s uspješnom karijerom, a koja pritom drži do svog izgleda, jeste li ikada dobili neku nemoralnu ponudu?
Nisam nikada dobila neku nemoralnu ponudu. Već kad sam došla na televiziju bila sam udana žena s dvoje djece. Vjerojatno su me iz tog kuta i gledali. Karijeru sam gradila korak po korak, s 25 godina došla sam na televiziju, a 17 godina mi je trebalo da počnem voditi Dnevnik. Naravno, ne kažem da tih nemoralnih ponuda nema u našem poslu, što je, naravno, nedopustivo.
Rođeni ste i odrasli u Baškoj Vodi, a u Zagreb ste došli na studij književnosti i hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu. Kako se prisjećate svog djetinjstva?
Kao djevojčica u razredu uvijek sam bila među glavnima i uvijek sam se isticala. Oduvijek sam bila zainteresirana za vodstvo i međuljudske odnose. Bila sam i predsjednica razreda, a tada definitivno nisam razmišljala o novinarstvu. Ljeta su bila jako bezbrižna, počinjala su na blagdan sv. Ante, a kupali bismo se svi do polovice devetog mjeseca. Moja baka imala je kuću na rivi, a imala sam normalno "dalmatinsko djetinjstvo".
Prošle ste godine, nažalost, izgubili majku. Kako ste podnijeli taj veliki gubitak?
Svi smo došli na ovaj svijet da bismo na kraju i otišli... Kako čovjek stari, ti su odlasci sve češći, a kada je čovjek u dvadesetima ili tridesetim godinama, misli da je besmrtan i vječan. Uvijek je teško rastati se s nekim koga voliš, ovo je život za koji jedino znamo i koji volimo. Koliko god mi bili svjesni toga da nam je to svima sudbina, uvijek je šok, a pogotovo kada netko u samo dva mjeseca od uspostave dijagnoze ode tako brzo. Kada ostanete bez majke, postajete odrasli, to se zove odrastanje preko noći. Više nemaš tu osobu koja je uvijek tu za tebe i kojoj je tvoja dobrobit najvažnija. Tek kada majka premine, čovjek nauči što znači biti sam, a sve druge samoće su relativne. Ma kolikog god bio star roditelj, njegova prisutnost i bezuvjetna ljubav na ovom svijetu nešto je najdragocjenije što čovjek može imati. Ništa ne može nadoknaditi gubitak bliskih osoba, a pogotovo majke.
Ostvarili ste se u divnim životnim ulogama – kao supruga, majka i baka. Imate kćeri Anušku i Tihanu te unuke Amelie i Anthonyja... Kako izgledaju druženja s unucima kada ih posjetite u Švicarskoj?
Moja starija kći Anuška živi sa suprugom i dvoje djece u Švicarskoj, a mlađa kći Tihana živi u Zagrebu i još studira. Sretna sam što je Anuška odabrala, stjecajem okolnosti, Švicarsku za svoju drugu domovinu. Moja pet i pol godišnja unučica Amelie uvijek me dočeka na aerodromu i trči mi s udaljenosti od sto metara, ona je doista moja predivna mezimica. Ide u francusko-njemački vrtić, a već je jako brbljiva i to na nekoliko jezika.
Jeste li unucima ikada pokazali sebe na ekranu?
Nisam, i ne vidim da je to bitno za moju ulogu u njihovu životu. Moje kćeri također nikada nisu bile opterećene mojim poslom i time što radim kao novinarka na televiziji. Danas to što sam na ekranu ništa ne znači, možda je to bilo nešto posebno prije trideset godina, ali danas više nije. Svatko može biti na društvenim mrežama i internetu, ne vidim zašto bih unucima bilo bitno što radim.
Vaš posao donio vam je lijepe trenutke, ali i neke ne tako lijepe. Donio vam je i interes javnosti za vaš privatan život, pa se svojedobno pisalo i o vašem razvodu od bivšeg supruga Zlatka Čeljuske. Kako se prisjećate tog perioda razvoda i jeste li tada poželjeli biti anonimni?
To je težak period i nerado ga se sjećam. Do tada sam bila petnaest godina aktualna u medijima i nisam ni slutila da će se takva drama dogoditi u mojem životu. Čovjek, vjerujte, nekad i ne sluti, ne zna što mu sutra nosi. U jednom trenutku može se baš sve promijeniti i zakomplicirati. Donekle sam razumjela interes javnosti u vezi s razvodom i znala da se očekuju odgovori koje u konačnici nisam imala. Bilo mi je najteže zbog moje djece koja su to daleko teže proživjela nego ja. Na kraju dana čovjek snosi posljedice svojih izbora. Međutim, nakon što sam se razvela, stvorile su se neke teorije zavjere i negativni komentari, a taj period života ne bih poželjela ni smrtnom neprijatelju. Eto, kada me pitate kako sam preživjela taj razvod, reći ću – nemam pojma, dan po dan, nastojala sam biti funkcionalna i neko vrijeme sam se distancirala s ekrana. Djeci je bilo najteže, a i moj bivši suprug dobio je takvu pozornost samo zbog moje "popularnosti ", što je skupa cijena takozvane slave.
U kakvom ste odnosu ostali s bivšim suprugom?
U dobrom i korektnom odnosu. On živi u Njemačkoj svoj život, a na kraju dana on je ipak otac moje djece.
Zašto ste zadržali prezime bivšeg supruga? Zbog djece?
Pa i zbog djece, ali sam godinama u medijima bila aktualna s tim prezimenom i nisam se time zamarala. Kada bih se ponovno udavala, ne znam kako bih postupila…
Već dugi niz godina vašem ljubavnom životu gubi se svaki trag… Mislite li da vam se muškarci boje prići?
Pitanje koje se uvijek nameće ženi, bila ona anonimna ili poznata jest: "Zašto dama šeće sama?" Kao da smo nedovoljne same, kao da smo definirani činjenicom da moramo biti u vezi. Dapače, ja mogu biti u vezi, ali volim i vlastito društvo. U životu sam imala ljubavi, imam djecu, bila sam u braku i voljena. Ostvarila sam se i kao majka i žena u godinama kada je to važno. Sada su mi možda neke druge stvari prioritetnije. O. K., bilo bi zgodno da sada, poslije našeg intervjua, muškarac dođe po mene s automobilom i odvede me na neku lijepu večeru, ali na kraju – imam i druge osobe u životu koje me upotpunjuju i okružena sam ljudima. Smiješna mi je priča o muškarcima koji se boje prići. Uostalom, ako je tako, što da radim s nekim tko se boji. Što se mene tiče, volim hrabre. Nemam ništa protiv toga da me netko izbaci iz kolotečine, da me malo zbuni i "prodrma".
VEZANI ČLANCI:
A što na to kažu vaše prijateljice?
Moje prijateljice koje su u sretnim vezama navijaju da i ja pronađem partnera, a one koje su slobodne solidariziraju se sa mnom. Ono što me čeka sigurno me neće mimoići…
Gledajte, možda se opet udate, nikad ne znate!
Nikad se ne zna, možda se u ovoj godini dogodi i neki fatalni susret za mene...
VIDEO: Dalibor Matanić oglasio se o uznemiravanju žena pa obrisao profil na Facebooku
Inteligentna? Šalite se... Ne može zapamtiti niti jedno jedino pitanje, ne sluša sugovornika, a njen univerzalni komentar je "interesantno". Baš se pitamo tko nju drži u prime time-u.