Urednica vanjske politike i novinarka Nove TV Ivana Petrović već godinama je na ovoj televiziji jedan od sinonima za neke od najvažnijih tema. Ovih dana promovira knjigu "Diplomatski pečat - sasvim osobno" čija je koautorica, pa nam je to bio izvrstan povod za kavu u obližnjem kafiću njezine redakcije. Odmjereno i s poštovanjem, profesionalno i pripremljeno, bez uvlačenja i snishodljivosti govori sa svojim sugovornicima, a tako je bilo i ovaj put. Bez zadrške i sasvim iskreno ispričala nam je sve o knjizi, njezinim najtežim životnim trenucima kao što je kada je izgubila oca, posebno dojmljivih susreta s papom Benediktom XVI., o lijepim danima sa svojim emotivnim partnerom kojeg ljubi već osam godina te se prisjetila pokojnog kolege političkog novinara Mislava Bage i Tatjane Krajač koje je silno voljela.
Nakon velikog uspjeha prvog izdanja knjige "Diplomatski pečat - sasvim osobno", čija ste koautorica s Goranom Bandovom i Jelenom Perletom, sada je objavljeno i novo izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Koliko dugo ste radili na tome i kako se osjećate što je predstavljeno javnosti?
Osjećam se odlično i sretno, tim više što Goran, Jelena, a ni ja nismo mislili da će interes za drugim izdanjem postojati tako brzo. Prvo smo izdanje promovirali uz trideset godina međunarodnog priznanja Hrvatske 2022. godine. Tada nismo ni sanjali da ćemo objaviti neko drugo izdanje, ali s obzirom na to da se pojavio veliki interes čitatelja i Sveučilišta, onda smo se odlučili i na drugo izdanje.
Mislite li se da će dobro proći kao i prvo izdanje?
Sudeći prema Interliberu, mislim da hoće. Goran mi je javio, još dok je trajao sajam, da traže dodatnih stotinjak novih naljepnica i kodova za knjige.
Javljaju li se vama čitatelji i zaustavljaju li vas u prolazu?
Kako ne, javljaju se. Slali su mi poruke i zaustavljali me u prolazu još dok smo imali samo prvo izdanje knjige. Pitaju me gdje mogu kupiti knjigu, a mnogi je žele pokloniti prijateljima i suradnicima. Neki moji kolege već su je poklonili svojim prijateljima koji nisu ni u politici, a ni medijima, te su je namijenili za rođendanske i druge prigodne poklone. Što je stvarno sjajno! To znači da ljudi vole čitati kratke osobne priče i mikromemorije kreatora i diplomata koje ne umaraju, a svaka sadrži jednu važnu misao te opisuje trenutak koji je išao na dobrobit Hrvatske.
Što sve čitatelji mogu pronaći u drugom izdanju knjige čija ste koautorica?
Ključna stvar jest da u novom izdanju imamo neke nove momente, kao što je ulazak Hrvatske u Schengen i rat u Ukrajini koji je počeo mijenjati geopolitički krajobraz Europe. Dakle, ovo izdanje smo nadopunili s novim narativima te smo dodali pasus koji se odnosi na sve živuće rektore od uspostave neovisnosti. Oni su napisali kratke priče o doprinosu Sveučilišta u Zagrebu Hrvatskoj vanjskoj politici i diplomaciji. Ono što se vidi u knjizi, kada se prati kronološki slijed, od trenutka kada je Sveta Stolica donijela odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije pa sve do danas, je veliko povjerenje između veleposlanika i Pantovčaka koji je tada bio centar političkog odlučivanja. Ta odluka je bila jedan od najmaestralnijih poteza crkvene diplomacije u 20. stoljeću. O tome piše nadbiskup Eterović. Razvidno je da zbog nimalo brzih komunikacija u to doba, naši veleposlanici su mnoge odluke presudne za Hrvatsku bili prisiljeni donositi sami bez konzultacija sa Zagrebom. To je vrijeme bilo baš zanimljivo. Također, imamo dijelove sve do danas kao što je ulazak u Europsku uniju, ministar Božinović piše o Schengenu, gospođa Šuica, koja je najviše rangirana u Europskoj komisiji, pak o važnosti demografije jer Europa ubrzano stari. Knjigu pripremamo i na engleskom jeziku za diplomatski zbor, Senat i visoke uzvanike te ćemo tu promociju pripremiti u siječnju sljedeće godine.
Kako je bilo na predstavljanju knjige u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu? Je li pala koja suza radosnica?
Bilo je jako lijepo i mislim da je promocija prošla izvrsno. Ja vam, inače, nisam osoba od plakanja. Ono što mi je osobito drago, kao i prošli put, došla je većina naših doajena. Nažalost, od prošle promocije preminulo ih je ukupno šest, a sve što su posljednje zapisali u ovoj knjizi daje dodatnu vrijednost. Studenti glazbene akademije Vlatka i Roko, inače moj Korčulanin, divno su pjevali i bila je predivna atmosfera. Drago mi je što sam sudjelovala u ovom projektu i što sam ostavila trag.
Posao reporterke i novinarke vanjske politike Nove TV zvuči vrlo uzbudljivo i ozbiljno. Jeste li se zbog britkog jezika i nekih komentara ikada susreli s prijetnjama ili uvredama?
Susretala sam se s prijetnjama, ali davno. Inače, ne volim tu javnu viktimologiju kad netko stalno kuka da mu se prijeti.
Posljednjih desetak godina pratili ste gotovo sve, od terorističkih napada u Parizu, Bruxellesu i Londonu, do izvještavanja o suđenju u Haagu. Jeste nekada bili u nezgodnoj situaciji da ste osjećali neizvjesnost zbog izvještavanja na riskantnim područjima?
Naravno, a nikada neću zaboraviti kada sam 2015. došla u Pariz čim su se otvorile zračne luke u poslijepodnevnim satima. U Dnevniku su me najavili, a ja sam s dva kofera trčala i došla do satelitskih kola ispred dvorane Batacalan. Pariz, koji je milijunski grad i živi i danju i noću, tada je bio gotovo prazan. Vozili smo se po pustim ulicama i djelovalo je vrlo sablasno. Osjećala sam veliku nelagodu, a na svaki jači zvuk ili prasak srce mi je bilo u petama.
VEZANI ČLANCI:
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo i jesu li roditelji vidjeli da imate talent za komunikaciju?
Moje djetinjstvo je bilo jako bezbrižno i lijepo. Ja sam Korčulanka, a ondje imam mamu i obiteljsku kuću. Tata je umro 2016. godine. Moja školska prijateljica Ana Tomašić vidjela je da imam smisla za komunikaciju i uvijek je govorila da ću se baviti nekim takvim poslom. Osim nje, s kojom sam bila jako bliska, vidjeli su to i roditelji zato što nikada nisam tepala, uvijek sam govorila ispravno, a i vrlo rano su me poticali da čitam. Ni na dječjim priredbama, još u vrtiću, nikada nisam imala tremu. Očito sam imala predispozicije da budem novinarka. Često razmišljam o tome kako bi bilo lijepo vratiti se u djetinjstvo, a kada uhvatim vremena, odem kod majke. Evo bila sam nedavno, kupala sam se u moru i bilo je fenomenalno. Kada odem u mirovinu, mislim da ću dobar dio godine provesti tamo.
A što mislite, od koga ste naslijedili dar za govor i analitiku?
Od mame sam naslijedila da brzo mislim, a od strica, tatinog brata, dar za analitiku. On je bio nevjerojatan profesor u komunikaciji i analitici. Nisam mu ni do koljena.
Na novinarskoj sceni prisutni ste tridesetak godina, a iza vas su brojna priznanja, nagrade i niz događaja koje ste popratili. Koje su vas osobe posebno dojmile tijekom karijere?
Više njih se rado sjetim, a posebno pape Benedikta XVI. Iako sam upoznala Ivana Pavla II. i aktualnog papu Franju, audijencije kod pape Benedikta su zaista bile nešto posebno. On je jedini od trojice papa s kojim ste, kada biste mu prišli, mogli komunicirati do jedne minute na jednom od četiri jezika. Primio bi za ruke i gledao ravno u oči, tako toplo, kao da nitko drugi na svijetu ne postoji osim vas. Na televiziji i u medijima doimao se kao hladan, a uživo totalna suprotnost. Nama novinarima dao bi na velikom značaju i govorio bi da je to jako težak posao. Bila sam na nekoliko audijencija i kod njega i kod pape Franje.
Doimate se kao hrabra žena koja rijetko kad pokazuje svoju emotivnu stranu. Koje su vas životne prilike i događaji natjerali na suze i istinski razveselili?
Događaj koji me jako dotaknuo, rastužio i nagnao na suze je odlazak mog oca. Jedan od sretnijih dana u životu mene i moje obitelji je kad se rodio moj nećak Luka. Ta dva događaja izdvojila bih kao najtužniji i najsretniji u mom životu. To je život. Baš kao i ovaj posao koji radim. Puno toga uzme, ali puno toga i da.
Kako su majka i pokojni otac gledali na vaš posao?
Moji roditelji se nikad nisu petljali u moj posao. Mama, na primjer, kada nešto radim, više zna poslati primjedbe na moj izgled, nego na sadržaj (smijeh). Bilo im je uvijek drago, ali nikada nisu pretjerivali u isticanju moga posla. To me naučilo da ne treba nosom parati oblake, već biti realan, prirodan i ne praviti se jako važan. Najkonkretnija pohvala od majke je stigla kada je izabran papa Franjo u sedam sati i šest minuta. Odmah sam se uključila uživo u Dnevnik, u toj velikoj gužvi, bez predodžbe o vremenu kada će se papa pojaviti. Mozak mi je radio sto na sat, i kad smo završili, stigla je mamina poruka: "Ćerce, svaka ti čast". I njoj je izgledalo kao situacija u kojoj se "pliva".
Svoj privatni život čuvate doslovce kao zmija noge. Jeste li sretni i imate li uz sebe jaču polovicu?
Istina, ne volim govoriti o privatnom životu. Sretna sam i u stabilnoj vezi već osam godina s muškarcem koji je tu negdje moj vršnjak. Nismo više djeca i znamo svoje prioritete, razumijemo jedno drugo i lijepo nam je.
Mislite li da je ženama u vašem poslu teško pronaći životnog suputnika koji će biti potpora i u potpunosti vas razumjeti?
Mislim da je svakako ženama teže nego muškarcima. Upravo zato često pravu osobu dugo i tražimo. S novinarkama kao što sam ja nije lako živjeti, ali sve to je i pitanje zrelosti, međusobnog poštovanja i povjerenja.
Nedavno je prošla godina otkako nas je napustio vaš dugogodišnji kolega politički novinar Mislav Bago. Kada ga se sjetite na što prvo pomislite?
Pomislim na smijeh i duhovitost. Neizmjerno nam fali, ne samo kao kolega, već kao i čovjek. Znao nas je sve u redakciji jako dobro nasmijavati. Osim njega, sjetim se i pokojne kolegice i prijateljice Tajči, oboje nam jako nedostaju.
Kada se napokon nakon napornog radnog dana vratite kući, kako se opuštate? Isključite li televiziju?
Upalim televiziju jer gledam programe kao što su povijesni. Na takvim kanalima ima dosta kompetentnih dokumentaraca u kojima govore stručnjaci slijedom nekih arhivskih zapisa i dokumenata. Osim toga, opuštam se i uz čitanje.
Kada biste nas ugostili kod sebe, što biste nam skuhali? U čemu ste majstorica?
Dobra sam u kuhinji, neću biti lažno skromna. Kada je bila pandemija, u toj godini sam jako puno kuhala i pekla kolače. Kuhanje me opušta i u potpunosti se isključim, ne razmišljam o ničemu osim o kuhanju i tome što spremam. Da dođete kod mene u goste, napravila bih vam njoke i pašticadu s puno parmezana, ipak sam ja Dalmatinka.
Tko vas je naučio kuhanju?
Najviše me naučila mama, a poslije, kada sam došla studirati u Zagreb, s pokojnom cimericom Ksenijom sam stalno kuhala. Zajedno smo učile i jedna drugoj spremale ukusna jela.
Vidim imate porok, pušite...
Imam, da... Jedan period sam prestala pušiti i onda sam se udebljala. Vidim da je sada dosta ljudi zamijenilo obične cigarete pametnim parilicama, možda i ja prijeđem na njih, vjerojatno i hoću.
Mislite li da ćete posao novinarke Nove TV obavljati sve do mirovine?
Mislim da hoću. Možda ne do kraja pred kamerama, ali negdje iza, u produkciji ili kao mentor, sigurno.
Bliži nam se kraj godine, a što vi mislite, koji je događaj obilježio 2023. godinu?
Definitivno eskalacija rata u Ukrajini, sukob na Bliskom istoku između Izraela i Hamasa te predsjednički izbori u Turskoj.
VIDEO Sandra Perković otkrila detalje vjenčanja: 'Možda Edis uzme moje prezime'
Jedna od pametnijih novinarki, bistra uma, zdrave pameti koja nije zarobljena u kavezu komunističkih postulata, jugo nostalgije kao masa drugih