Spiskovi, liste, imenici u temelju su dvadesetog stoljeća. Šest milijuna pomorenih europskih Židova, čije dovršene liste nema ni skoro osamdeset godina po njihovoj smrti, i neće je biti nikad. Spisak strijeljanih talaca, među kojima je i genijalni slikar Sava Šumanović, u ustaškoj Srijemskoj Mitrovici, 30. kolovoza 1942. Lista dobitnika Nobelove nagrada za književnost, od Sullyja Prudhommea do Jona Fossea, spisak maturanata Prve gimnazije u Sarajevu, za školsku godinu 1984./85… Također i dugi, nenabrojivi niz privatnih lista i spiskova, koji postoje na papiru, u memoriji kompjutora ili - takvih je, ipak, najviše - u čovjekovoj glavi.
Danilo Kiš bio je kao opsjednut listama i nabrajanjima. Takav je i ovaj njegov čitatelj. Skupljam stare telefonske imenike gradova koji su mi važni (Zagreba, Sarajeva i Beograda), poštanske i željezničke almanahe u kojima su imena svih zaposlenika iz godine te i te, zavičajne zbornike u kojima su nabrojana sva prezimena nekog kraja, starinske leksikone flore i faune, s pomno pobrojanim svim biljkama i životinjama… I, naravno, antologije svake vrste.
Pjesnička antologija u nas je socio-književna, a vrlo često i književno-politička forma sintetiziranja poetskog trenutka jedne epohe. Drukčije antologije do takvih nikada se ovdje nisu ni sastavljale. Tomislav Brlek, premda i sam sklon listama, spiskovima i imenicima, pokušao je pronaći izlaz iz antologije. Pokušao je pronaći hrvatski izlaz iz antologije, pa načiniti nešto što će biti nazvano antologijom, ali to za većinu književne i pjesničke publike antologija neće biti. Umjesto da antologiju sastavlja kao imenik društveno-politički prihvaćenih, cehovski socijaliziranih i pristojnih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja, te njihovih pjesama koje će se, ipak, moći čitati kao ugodna pjesnička čitanka, koja nikome neće biti na sramotu, Brlek je sačinio listu (eto, ipak listu!) sedamnaestoro pjesnika i pjesnikinja, koje po njegovom sudu i osjećaju čine hrvatski pjesnički modernitet, tojest njegove vrhunce. A onda je, za svakoga od njih, načinio reprezentativan izbor iz pjesničkog djela. Većinu zainteresiranih - takvih je, da se razumijemo, vrlo malo! - Brlekova antologija je istinski skandalizirala. Jer to, je l' te, i nije antologija! Ali to nisu smjeli javno reći, a pogotovu napisati, nego su romorili po kavanama i po privatnim stanovima, ili već tamo gdje se ova mučaljiva napast inače okuplja. Pa zar se hrvatski modernitet zbilja svodi na samo sedamnaest imena i na izbor iz njihovih opusa?
VEZANI ČLANCI
Odgovor na ovo pitanje, premda ga nitko nije glasno postavio, važan je u opisu ove knjige: naravno da se antologija svodi na sedamnaest imena, premda se mogla svesti i na samo dvanaest, na Petra, Andriju, Jakova, Ivana, Filipa, Bartolomeja, Tomu, Mateja, drugog Jakova, Tadeja, Šimuna i Judu, koliko ih je antologizirao prvi antologičar naše civilizacije. Naime, antologija može biti načinjena od sedamnaest, kao i od sedamdeset i sedam imena, ako je, kao što to čini Brlek, sastavljamo kao antologiju imena, a ne pjesama. Odabrani broj u tom slučaju nije kriterij značaja i reprezentativnosti antologije. Kriterij je u pjesmama koje reprezentiraju opuse izabranih pjesnika. Brlek svoj je izbor načinio na uzoran način. Tako da i izbor pjesnika, i njihove pjesme u ovoj antologiji, precizno i dosljedno predstavljaju pjesnički ukus Tomislava Brleka, a istovremeno reprezentiraju hrvatski pjesnički modernitet.
"Od Matoša do Maleša" zacijelo jedna mi je od najdražih antologija hrvatskoga pjesništva. Vjerojatno uz onu, već četrdesetak godina staru, antologiju Igora Mandića, objavljenu u Prijepolju, u okviru Drainčevih susreta. Pritom, kao što Mandićeva knjiga nije bila slična onoj mojoj, zamišljenoj, s kojom sam je, možda, uspoređivao, tako usporediva nije ni ova Brlekova. Ako bih prihvatio njegovo ograničenje liste na sedamnaest pjesnikinja i pjesnika - što, doista, ima smisla, jer knjiga s malo pjesnika, a mnogo pjesama neće se čitati kao bljedunjava i neravna čitanka, i bit će pritom mnogo rizičnija po svog autora i sastavljača - moj bi se izbor barem u trećini imena razlikovao. Pritom, ne bi to bila antologija od Matoša do Maleša, nego od Kranjčevića do Anke Žagar. Naime, nije s Matošem započelo, nego s Kranjčevićem, a veliki finale i vrhunac epohe naglašeno odjekne s Ankom Žagar. Ona je, za ovog čitatelja, doista vrhunac onog što je u hrvatskome jeziku s Kranjčevićem započelo.
O tome vrijedilo bi s Brlekom razgovarati. Pa, možda, jednom bude prilike. Razgovor, na žalost, može biti samo neformalan. I vjerojatno se može odviti samo udvoje. Ozbiljni razgovori u hrvatskoj kulturi i književnosti na žalost su nužno neformalni. I malo je ljudi s kojima bi ovaj čitatelj imao o čemu razgovarati razgovarajući o antologijama. Malo je onih s kojima bi se moglo razgovarati o tome što je započelo s Kranjčevićem, a što s Matošem… Tomislav Brlek jedan je od malobrojnih, što je pokazao i ovom knjigom.
VIDEO
