Bio sam na raznim legendarnim lokacijama vezanima za povijest rock'n'rolla i njegove velikane, proslavljenima po dobrom ili lošem, uključujući Elvisov Graceland, studije Sun i Abbey Road, ali za moj se emocionalni sustav ništa po snazi dojma ne može mjeriti s ulazom u slavnu zgradu Dakota na newyorškom Central Parku.
Mjesto na kojem je na današnji dan prije točno 35 godina ubijen John Lennon djeluje kao da je u startu bilo predodređeno za mračnu povijest; jednu od najelitnijih zgrada u najelitnijem rezidencijalnom dijelu Manhattana, sagrađenu potkraj 19. stoljeća u gotičkom stilu, nije slučajno izabrao Roman Polanski, nešto više od deset godina prije Lennonova ubojstva, za poprište događaja svoje horor drame "Rosemaryna beba".
Fatalni Salinger
Na tom mjestu, križanju 72. ulice i avenije Central Park West, 8. prosinca 1980. navečer Mark Chapman stajao je dva puta. Prvi je put prišao svom idolu, koji ga je opsjedao godinama, da bi ga zatražio autogram na omotu netom objavljena albuma "Double Fantasy". Dobio ga je u trenutku koji je čak zabilježio fotograf koji se ondje našao, snimivši sablasni dihotomijski motiv zvijezde i obožavatelja/žrtve i ubojice. Nešto kasnije iste večeri, oko 22.50 sati, Lennon i Yoko Ono vraćali su se u svoj apartman u Dakoti, a Chapman ga je ponovno zazvao imenom, ali ovoga puta da bi u njega sasuo četiri metka. Unatoč brzoj intervenciji, desetak minuta kasnije Lennon je u bolnicu Roosevelt dovezen mrtav.
Motivi Chapmanova čina nikada nisu dokraja razjašnjeni. Teoretičari zavjere smatraju da ja Chapman bio izvršitelj uime američke vlade, CIA-e i FBI-ja, kojima se u prvim godinama nakon raspada Beatlesa (prva polovica i sredina 1970-ih) popeo na vrh glave svojim ljevičarskim aktivizmom, no realnije su teze da je riječ o činu duboko poremećenog, sumanutog tipa koji je, sada nastupaju psihološke teorije, zamijenio fikciju za stvarnost: po jednima Chapman je za života toliko imitirao Lennona da mu je pravi Lennon postao smetanja na putu da to postane on, do toga da je, kao što je i Chapman sam objašnjavao, pod fatalističkim utjecajem Salingerova "Lovca u žitu" zauzeo mjesto njegova glavnog junaka, uznemirenog buntovnog tinejdžera Holdena Caulfielda koji mu je "rekao" da je Lennon lažnjak.
Neki smatraju da je Chapman jednostavno želio postati slavan kao ubojica Johna Lennona. Kako god bilo, fizički odlazak Lennona kao da je obilježio simbolički kraj ere čiji je punih dvadeset godina (posebno u razdoblju od 1965. do 1975.) bio jedan od najpopularnijih i najnekonvencionalnijih predstavnika bio. S njim je doslovno nestao san revolucionarnih, spontanih i umjetnički dinamičnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Još u ranoj fazi Beatlesa iskazivao je oštrinu svog karaktera i sklonost satiričkom odnosu prema svijetu, toliko da je jedan recenzent njegove prve autobiografske knjige "In His Own Write" (1964.) napisao, aludirajući na rani hit Beatlesa "I Want To Hold Your Hand", da "Lennon želi vašu ruku samo da bi je ugrizao". Poznate su kontroverze zbog Lennonove izjave da su The Beatles veći od Isusa, a i situacija iz 1965. kada je na nastupu pred kraljevskom obitelji i njihovim uzvanicima u čast primanja ordena za posebne zasluge došao do izražaja njegov cinični humor. Tom prilikom Lennon je publici poručio da mogu pljeskati ili zveckati nastupom.
Sanjarska himna
Umjetničke mogućnosti 1960-ih Lennon je iskoristio u potpunosti: bio je sjajan crtač i karikaturist, nakon raspada Beatlesa bio je ratoborni avangardist i konceptualist, čak i angažirani, aktivistički novinar... Bio je renesansni čovjek u svakom pogledu. Uglavnom usmjeren protiv sistema. Već se raspadom ideala Woodstocka 1969. pokazalo da teza o rocku kao obliku efikasne revolucije baš ne drži vodu, ali Lennon nije posustajao. Do sredine 1970-ih postajao je sve gorljiviji kritičar sustava, posebno američke huškačke i imperijalističke politike i u toj fazi je napravio nekoliko amblematskih pjesama koje će ostati rukopis i simbol vremena: "Give Peace A Chance", "Happy Xmas (War Is Over)", "Working Class Hero", "Instant Karma" i sanjarska himna "Imagine" u kojoj pjeva: "Zamisli da nema država, nije teško, ništa za što se ubija ili gine, i da nema religija također. Zamisli da svi ljudi žive u miru..."
Samo je oštar tip poput Lennona mogao napisati toliko neciničnu, potpuno sanjarsku, ali kirurški precizno dijagnostičku pjesmu umotanu u celofan sladunjave balade kojim je svoju poruku proširio u najšire slojeve konzervativne publike za koje su njegove solističke aktivističke pjesme bile preteška (alternativna) ezoterija.
Smrt ga je zatekla kada se već pojavio Lennon za novo vrijeme. Nakon što se sredinom i u drugoj polovini sedamdesetih borio s političkim sistemom, s vlastitim demonima, frustracijama, rastajao i mirio s Yoko Ono, bio prezasićen transformacijom glazbene industrije u hladnu i proračunanu financijsku djelatnost lišenu ikakvih umjetničkih motiva, na velika se vrata vratio nadahnutim, ispeglanim i sentimentalnim, ali opet bazično rokerskim albumom "Double Fantasy". Tko zna je li to bio početak mirnijeg Lennona ili zatišje pred neku novu buru. Kako bilo, odjavio se radom dostojnim velikana. A kakav je svijet iza njega ostao? Što je ostalo od onoga protiv čega se Lennon borio? Pogledamo li samo do čega dovode religije ovih dana, odgovor je lenonovski ciničan: ostalo je sve protiv čega se borio, puno toga još i gore nego u njegovo vrijeme.
Sve je isto, samo nema – Lennona. Ni njega ni nekog dovoljno jakog nasljednika da pjeva o tome. A i da ga ima, koja bi mu velika diskografska kuća objavila neki novi "Imagine"? Koje bi ga TV i radijske postaje htjele puštati? Dixie Chicks na ovo vjerojatno mogu samo potvrdno kimati glavom. Na sreću, ostaju Lennonova glazba i stihovi kao uvijek postojani znak da biti sanjar u pogledu nekih stvari ne znači biti usamljen.
>>Lennonova gitara prodana za 2,4 milijuna dolara
>>John Lennon u školi bio 'nezainteresirani klaun'
Je li ovaj Oremovic takodjer muzicki "umro" skup s Lennonom prije 35 godina. Radi se o povijesti, davno odsviranoj, i spada u "muzeje". Zasto se od svega, osim od Rock'n Roll-a ocekuje da odraste?