Asfalt – sjeta
Noć – nepoznato
Most – putovanje
Cesta – neizvjesnost
Antena – brdo
Svjetlo – južina
Kuća – sigurnost
Asfalt, starinski asfalt. Put kojim se Božo uspinjao na povratku s posla. Ovratnik ga je gušio na sparini ustajaloga zraka koji kao da je u zatišju čekao da se nešto dogodi. Dizajnirano svjetlo ulične rasvjete komponirano posebnim kemijskim sastavom kako bi dočaravalo ugođaj od prije sto godina, kada je ovo bilo samo predgrađe, kao da je imalo sposobnost empatije. Moglo se uživati, ako se brige ostave na nekom drugom mjestu, ali vući ih sa sobom bila je sasvim druga priča. A sve je moglo biti teret. Ovo više nije bilo predgrađe nego elitna četvrt – to za sobom povlači milijun konzekvenci. Prije svega morate dobro stajati da bi tu i ostali.
Ovo je bogom dana zemlja i utočište od svih ekstremizama. Na razmeđi između željeznog zida duhovnog zapada, ultrakapitalističkog istoka i islamskog carstva. Jedino ovdje je cvjetao liberalni prosperitet u svijetu poharanih prirodnih resursa. Božin pradjed je uvijek govorio da će se u budućnosti reciklirati svaka bačena korica kruha. I naravno da je bio u pravu, ali Božo se, naravno, nije mogao toga sjećati. Božo se preznojavao. Božo više nije imao sigurnost. U ovom najhumanijem dijelu svijeta skupo ga je koštalo njegovo davanje sebe za korporaciju. Plemenita ideja će ga možda koštati glave. Jedna mana ove zemlje – trebalo je imati bar 20 godina škole da radite najniži posao, inače – idete na istok u roblje. A Božo je imao diplomu odvjetnika, što mu je bilo dovoljno za najobičniju papirologiju. A kompanija je bila razvojna ispostava rumunjsko-indijske korporacije koja je proizvodila skupocjene suvenire nekad poznate kao osobni automobili. A Božo je bio zastupnik izumitelja čiji patent bi omogućio da ti suveniri modela Ćaća postanu posve voziva prijevozna sredstva za toliko malu količinu energije da to prkosi zakonima fizike! A, kako je sada izgledalo, podaci su procurili i Božina neizvjesnost je bila cesta prema istočnoj granici, cesta za roblje.
Ulazak na vrata.
Iako nije bilo ništa neobično što je Božo šutio dok je večerao reciklirane pljeskavice, koje je Mirjana pekla na poslu, bila je jasna neka promjena.
- Je li nešto na poslu? – pitala je Mirjana.
Božo nije znao kako bi joj objasnio i kako bi joj uopće išta rekao, ali na kraju krajeva bili su pošteni jedno prema drugome i na njezino navaljivanje sve joj je ispričao.
- Pa, mogu li ti ja ikako pomoći? – upitala je Mirjana sa stvarnom željom, ali kako nije uopće razmišljala da ona tu teško može nešto učiniti, pitanje je bilo skroz izlišno, do cinizma.
- Morala si završiti konzervatorij da bi 12 sati pekla hamburgere. Što ti možeš učiniti?
Zašutjeli su. Ako se papiru može vratiti bijela boja, može se i hamburgerima njihova. Bar nisu morali plaćati hranu, ali njezina plaća jedva je bila dovoljna da pokrije troškove bandwidtha za komunikacijske nanosatelite.
- Ni ja ne želim u Kini u rafineriji tla tražiti rijetke zemlje – konačno je rekao i otišao u kupatilo prati zube prije spavanja. Ako bude i mogao spavati, bit će to samo zato jer je imao kraj sebe ženu s kojom je mogao podijeliti svoje frustracije.
…
Mirjana je javila Boži da ga neće dočekati kod kuće jer mora obaviti neke stvari koje ne stigne zbog posla. Onda se odmah nakon dolaska s posla presvukla i spustila s brda dokle je bilo sigurno, a dolje se rikšom odvezla u Stari centar i ušla u jedan od antiknih nebodera. Već je dan ranije provjerila da dr. Krpan, kako se nazivao, radi noćnu smjenu. Pokucala je na vrata ordinacije gdje je radio ovaj privatni kurac. Dr. Krpan je bio doktor svih zanimanja, ali uglavnom bio je dr. samo zato jer je posjedovao sve nove gadgete, koje nema ni TV-prodaja. Dr. Krpan bio je jeftini rješavač problema za običnu raju. Tko ga je jednom probao imao je potrebu stalno ga koristiti. Živući candyman…
- I vi, draga gospođo, mislite da vas vaš muž vara? – dr. je glumio iznenađenje, nudeći čašu tko zna kakvoga soka, ali danas se čovjek morao više bojati kemije nego biološke zagađenosti, kada je hrana u pitanju.
- D…da… Mislim da se u zadnje vrijeme čudno ponaša. Ako bi ga mogli non-stop prisluškivati kada nije kod kuće. A osobito na poslu.
Za dr. Krpana to je bio peace of cake, ali njegovo vrijeme bilo je skupo. Budući da dobri doktor nije radio na vjeresiju običnim siromašnim ljudima, ovdje ćemo izostaviti daljnji opis jer je ovo SF-sapunica, a ne porno pričica… I pored toga trebalo je nešto obiteljske srebrnine…
…
Božo je sjedio u svojoj uredskoj stolici svoga boksa, zatrpan hrpama prastarih dokumenata koje je trebalo konvertirati i backupirati. Samo mu je vrh glave virio iznad monitora. Bilo je vrijeme druge redovne kave, koju je čistačica Mara oko podne donosila u ured, i baš je malo bacio oko s posla na druge stvari poput toga kako bi prodao nešto svojih dionica farmaceutske tvrtke i kolika je cijena metra kvadratnog zemlje i ima li je uopće u okolini, a da nije odveć toksično i radioaktivno. Morao je misliti na budućnost. Ako bi već bio prisiljen...
Gdje li je već bila ta kava? Možda je nestalo kave pa da si sam kupi jednu iz automata. Protegnuo se, ustao i otišao do male kuhinje ovog bloka ureda s radnim boksovima. Nikoga nije bilo. Voda je ključala u staklenom bokalu. Povirio je na hodnik i, više slučajno, pogledao kroz prozor. Na parkiralištu su ljudi u plavom u automobil utrpavali čistačicu Maru! Božo rastreseno zatrese glavom, uđe u kuhinju i isključi zagrijavanje ključale vode. Netko pokuca na okvir vrata. Sam šef odjela!
- Pretpostavljam da ste sami pokrenuli istraživanje. Ne moram vam se ispričavati. Od vas se i očekivalo da sami rješite svoj problem – šef ga je gledao u oči. Klimnu glavom i nestade.
Božo kao da je tek nakon nekoliko minuta ponovo počeo disati. Otišao je do coffee aparata, iako bi mu sad bolje legla jedna ljuta, i brzo se vratio za svoj stol. Bio je tih poput miša. Isključio je stranice s osobnim transakcijama. Valjda je sve ovo značilo da zadržava svoj posao. I plaću. Od uzbuđenje se više nije mogao koncentrirati, ali nije se usudio micati s mjesta. Poslije posla odjurio je kući. Nije još htio ništa govoriti Mirjani, ali bio je vidno raspoložen i pričao je o drugim stvarima.
...
Čistačica Mara nije bila zadovoljna plaćom koju joj je donosila diploma iz biokemije i odavala je tajne ureda tursko-kineskoj ekspanzionističkoj konkurenciji s druge strane Save.
Mirjana je cijelo vrijeme znala da je suprug ne vara.
Božo je i dalje radio svoj isti posao. I dalje su živjeli u mirnom dijelu grada.
Šef odjela je i dalje bio budala.
Bravo, Gabs! <3