Postati čovjek ljepše je nego postati kralj, ustanovio je davno A. G. Matoš. I ta mudrost drži vodu, posebice u današnje turbulentno doba. A Sanja Jovanović uspjela je i jedno i drugo – biti hrabra mlada žena koju krase vrline, ali i postati kraljica bazena i aktualna europska prvakinja discipline 50 m leđno. No, trnovito je to njeno postignuće. Život ju je nemilice šibao i stavljao zapreke na sportskom putu, a privatnost joj prožeo tragedijama. Poslije smrti majke, lani u ožujku, neoporavljenu i nepripremljenu pogodila ju je još jedna tragedija – preminuo je njezin otac.
– Mama nas je napustila 31. ožujka prošle godine, a tata 7. ožujka ove godine. Dakle, od smrti majke do smrti oca gotovo je točno turobnih i preteških godinu dana. Otac je preminuo u Berlinu, gdje je radio i živio, a njegovo tijelo prevezli smo iz Njemačke u Hrvatsku te ga pokopali na groblju u našem i njegovu Dubrovniku. Mama je umrla od karcinoma, a ista bolest odnijela je i tatu. Sve se dogodilo u vrlo kratkom roku od dijagnosticiranja bolesti – teškog tona glasa Sanja se prisjetila ne tako davne prošlosti. Njena priča s ocem ni za njegova života nije bila sretna. Uz tatu je ne vežu lijepa dječja sjećanja i zajedničke igre jer je odrastala bez njega. Sanju, njene tri sestre i majku napustio je kad je 24-godišnja plivačica bila još premala da pamti. Zamjerala mu je štošta, no uspjeli su prevladati međusobni jaz.
– Do rastave braka mojih roditelja došlo je krajem rata. Imali su nesuglasice, nisu mogli opstati kao par i odlučili su krenuti svaki svojim putem. On je išao trbuhom za kruhom, ostavio nas i otišao živjeti u Berlin. Nikad nije osnovao drugu obitelj. Ne mogu reći da smo za života bili u dobrim odnosima. Puno toga sam mu zamjerala. Ali sada, kad se na sve osvrnem, mogu reći da sam bila premlada i da puno toga nisam shvaćala. Ipak, s odrastanjem i zrelošću, a posebice u posljednjih godinu dana tata i ja uspjeli smo ostvariti kontakt. Čak smo se i vidjeli. Tri mjeseca prije njegove smrti posjetila sam ga sa sestrama u Berlinu. Bile smo ondje tjedan dana i pomagale mu u bolesti, vodile ga na terapije. Vodili smo lijepe razgovore i sretna sam što sam dobila tu posljednju priliku te smo riješili sve što sam mu prije možda zamjerala. U trenutku kada sam shvatila da sam mu oprostila, osjećala sam se najsretnijom osobom na svijetu. Znala sam da umire i da moram poslušati neke njegove argumente za određene životne situacije i poteze i isplatilo se – rekla je s osmijehom olakšanja prožetim tugom i dodala:
– Preko te životne lekcije naučila sam da nikoga ni zbog čega ne treba osuđivati. Mi ljudi nismo tu da osuđujemo nego da damo maksimum od sebe da bismo drugima i sebi činili dobro. Uvijek govorim da je Bog velik pa neka on odlučuje i donosi osude i razrješenja. Sada jedino želim pustiti da te dvije duše koje su me dovele na svijet, i moja majka i otac, na tom drugom svijetu ljepše žive i da im gore bude bolje.
Zbog svih nedaća koje su joj se dogodile stradala joj je štitnjača, te je upitna postala i njena sportska karijera. No, snagom volje i uz pomoć trenera Dimitra Bobeva, koji njezinu karijeru vodi posljednjih sedam godina, uspjela je vratiti se u formu.
– Poslije svih tih brodoloma u ožujku mi je prekipjelo i nisam imala volju doslovce ni za što, ni za život sam. Pitala sam se zašto baš mene mora stalno nešto lupati? Udebljala sam se 12 kilograma. Dolazila sam na bazen i govorila da ne mogu plivati. Trener bi mi tada rekao: ‘Ma najbolje ti je da odeš doma, dobro i puno jedeš, plačeš do iznemoglosti i jedino tako riješit ćeš sve tuge i probleme. I nemoj ni slučajno ništa raditi!’. I zahvalna sam mu na tim konstantnim prizivima na otrežnjenje, jer on je bio stalno uz mene i najviše mi pomogao da izađem iz loših stanja. Shvatila sam da mi on želi najbolje i jedno jutro probudila sam se, došla u bazen i krenula. Smršavjela sam 12 kg, štitnjača se zaliječila, idem na kontrole, pijem svaki dan 50 mg eutiroxa. Ipak, ponekad se bez roditelja osjećam nezaštićeno i dođu mi grozni trenuci. Mama je bila moj oslonac i bila mi je sve u životu. Teško je i ljudi lažu kada kažu da vrijeme liječi rane. To nije istina. S vremenom je sve teže i teže i osjećaj prevelike tuge nikako da omekša. Uvijek sam plivala za mamu, a to činim i dalje i ovim Europskim prvenstvom nagradit ću i majku i oca – rekla je Sanja koja ovaj vikend ide na Europsko prvenstvo u Poljsku.
Upravo je mama zaslužna za njezin uspjeh. Ona ju je hrabrila da ustraje u plivanju u trenucima izbjeglištva, siromaštva i poruge zbog toga jer je na treninge dolazila u kupaćem kostimu punom rupica. Majku bi Sanja prvu zvala da joj kaže kako je na natjecanju prošla “njezina mala”.
– Mama je zaslužna i za moje prve plivačke pokušaje jer me prvi put odvela na bazen, a moja najstarija sestra Petkana zaslužna je za to što sam nastavila karijeru. Naime, mama je radila od ponoći do 14 sati u pekari kako bi nas prehranila, a Petkana me, umjesto majke koja je bila često umorna, vodila na treninge. Petkana (31) je oduvijek naš zaštitnik, ona je taj zid koji moju sestru blizanku Tanju, Biljanu (28) i mene drži sada kada majke više nema – rekla je Sanja.
Posljednjih godinu i pol Sanja živi i trenira u Rijeci. Dane provodi u pripremama jer je poslije Europskog prvenstva njezina glavna preokupacija i cilj isplivati A normu za Olimpijske igre u Londonu.
– Jurim na trening, zatim kući, pa opet na trening i tako stalno. Pazim što jedem jer zbog štitnjače brzo dobivam kilograme. Jedem dosta povrća i mesa, a na bazenu sam cijeli dan. Već mi govore da ostanem navečer prespavati u dvorani jer mi se ne isplati ići kući za to malo vremena nakon kojeg ću se opet vratiti. Dvaput dnevno idem i u teretanu, tako da ispadne da i po devet sati dnevno doslovce radim – kaže Sanja.
Olimpijadi se veseli. Bit će to njezin treći nastup, a medalja ako dođe bit će vrhunac sportske slasti. No, poslije olimpijade ne planira se tako skoro ostaviti plivanja, iako se od njega baš najbolje ne živi.
– Stanje je sve lošije i lošije i razumijem da je opća situacija u zemlji loša i da svi zatvaraju svoje pipe, ali da si možete osigurati neki život – ne možete. Plaća me moj klub i Grad Rijeka i na tome sam beskrajno zahvalna. Imam za osnovne stvari, ali jasno mi je da se od toga dugoročno ne može živjeti. Stoga treba razmišljati što nakon sportske karijere. No, nisam osoba koja voli unaprijed puno govoriti o budućnosti jer obično se u tom slučaju dogodi da se sve izjalovi i život me odvede na drugu stranu. Trenutačno nemam puno želja. Kao mlađa bila sam uvjerena da ću jedan dan nekome biti šefica. Smatrala sam da sam rođena za to i da se najbolje osjećam kada nekome šefujem. No, kako sazrijevam, ta karta mi je sve manje privlačna i drukčije razmišljam o životu – zaključila je simpatična i optimistična Sanja Jovanović koja na svom daljnjem putu traži napokon samo malo sreće.
Svaka cast Sanja. Lijepo je vidjeti kako neko ljudi iako mladi pokazuju veliku zrelost i ljudskost. I znaju se boriti u zivotu. Sve veliko sto postoji u zivotu i svijetu zahvaljujuci teskocama,stalnim preprekama i neprestonaoj borbi da se bude jaci i iznad svih prepreka. Sanja Jovanovic je najbolji primjer toga. Slazem se sa prethodnim komentarom da bi Sanja trebala posluziti kao uzor mnogim mladima.